Lekić o sporovima Crne Gore i Hrvatske: Dostojanstvo države ne brani se inferiornošću

Odgovorni u državi su obavezni da javno i činjenicama pojasne situaciju u vezi sa brodom “Jadran” i na protestnu notu Hrvatske odgovore konkretno, na kulturan i ozbiljan način, čuvajući interese i dostojanstvo Crne Gore, ocijenio je donedavni predsjednik skupštinskog Odbora za međunarodne odnose, Miodrag Lekić (Demos).

On je u intervjuu “Vijestima” rekao da crnogorska strana Hrvatskoj treba da odgovori takođe javno, da prethodno dobro prouči predmet i saopšti argumenate u mjeri u kojoj ih ima, a ne da se ponaša inferiorno.

Smatra da se pitanje Jadrana može riješiti bez međunarodne arbitraže.

Crna Gora nizom događanja obilježava 90. godišnjicu broda, zbog čega je Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova Hrvatske početkom avgusta u noti izrazilo “najoštriji protest”, optužujući Crnu Goru da “svojata tuđu imovinu”.

Premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović je nakon toga, odgovarajući na pitanja novinara, rekao da je proslava 90 godina broda u nadležnosti Crne Gore i da Crna Gora raspolaže svojom imovinom na način na koji misli da treba.

Lekić ukazuje i da po pitanju razgraničenja sa Hrvatskom na Prevlaci vlast nije uradila ništa i poručuje da, ako neko u Crnoj Gori stvarno namjerava da se odgovorno odnosi oko tog važnog državnog pitanja, mora to da izuči do svakog detalja.

Kako ste doživjeli protestnu notu Hrvatske Crnoj Gori zbog obilježavanja 90. rođendana broda “Jadran”, u kojoj je zvanična Podgorica optužena za “svojatanje tuđe imovine”?

Mnogo je bitnije kako su notu doživjeli oni koji su je primili i da li su kao nadležni, u ime crnogorske države, adekvatno odgovorili. Ako su uopšte odgovorili, jer nismo uočili zvaničan odgovor. Ako je tako, onda je to još jedna manifestacija inferiornosti naše zemlje na međunarodnom planu. Ta inferiornost se providno pravda ciljem dobre regionalne saradnje, cilj koji niko ozbiljan ne negira. Međutim, dobra i stabilna regionalna saradnja se ostvaruje recipročnim uvažavanjem, poštovanjem drugih, ali i sebe. Isti princip važi i kad su u pitanju interesi. Utisak je da je upravo zbog uočene inferiornosti, nepostojanja autoriteta državnih institucija u proteklom periodu, nota hrvatske strane vidljivo oštro intonirana. I toga će moguće biti sve više, i to sa raznih strana. Ako ovdje budu trajali institucionalni provizoriji, državna politika bez osmišljenih i principijelnih stavova, pretežno propagandno-estradne forme za domaću upotrebu...

Kako je država trebalo da odgovori Hrvatskoj, i da li je u tom smislu dovoljna poruka premijera Dritana Abazovića “da Crna Gora raspolaže svojom imovinom na način na koji misli da treba”?

Vjerovatno bi prvo trebalo da crnogorska strana odgovori takođe na javan način, kao što je to uradila Hrvatska. Da prethodno dobro prouči predmet i saopšti argumenate u mjeri u kojoj ih ima. Ne poznajem do detalja predmet, ali znam da postoji Sporazum o sukcesiji usaglašen među državama nastalim na ruševinama Jugoslavije. Znamo da smo i mi jedna od njih, da je pomenuti brod dio nekad zajedničke jugoslovenske svojine, da smo i mi zemlja na Jadranu, da se može sresti podatak da je na neki način Tivat bio matična luka broda Jadran, kad je brod nabavila Kraljevina Jugoslavija.

Dakle, treba odgovoriti vrlo konkretno, na kulturan i ozbiljan način, čuvajući interese i dostojanstvo Crne Gore, poštujući argumente Hrvatske u mjeri u kojoj oni postoje. Ne čini mi se da je ozbiljno ignorisati pitanje, usputno nešto izjaviti, opet bez usaglašene državne politike i javnog stava. Odgovorni u državi su, konačno, u obavezi i prema građanima da javno i činjenicama pojasne situaciju i zastupaju interese zemlje.

Smatrate li da se pitanje vlasništva broda “Jadran” može riješiti bez međunarodne arbitraže?

Mislim da može, između ostalog i kao dio ukupnih pitanja koja ostaju otvorena između dvije zemlje. Naravno da ukoliko nema dogovora, međunarodna arbitraža ostaje moguća instanca za rješavanje i ovog pitanja.

Kakvo je Vaše mišljenje o spekulacijama da bi kompromisno rješenje navodno moglo biti da “Jadran” plovi pod NATO zastavom, te o stavu bivšeg ministra vanjskih poslova Ranka Krivokapića da na jedrenjaku treba da se vijore zastave i Crne Gore i Hrvatske?

Ideje su poželjne, one ozbiljne naročito, ali bez pretjeranog razigravanja imaginacije, i u startu ignorisanja crnogorskih interesa. Što se tiče koncepta “dvije zastave”, utisak je da smo u fazi lansiranja fraza i izbjegavanja da se suočimo s problemom. Uzgred, koncept i sezona “dvije zastave” su u Crnoj Gori već odavno otvoreni. Ne na brodovima, već na teritoriji Crne Gore, u političkoj geografije naše zemlje. I to ne u interesu ozbiljne države, već partikularnih subjekata i etno-feuda, u svakom slučaju partikularne svijesti koja je očigledno u usponu. Što je sve manifestacija dezintegrisane zemlje - vrednosno, nacionalno, duhovno, teritorijalno, sa svim daljim, rekao bih, riskantnim posljedicama.

Šta je s idejom da “Jadran” bude pod NATO zastavom, iako o tome nije bilo zvaničnog oglašavanja ni sa jedne strane?

Što se tiče NATO zastave i vlasništva broda, radi se o ne maloj besmislici. Ko elementarno poznaje međunarodne odnose, zna da NATO sistem ne posjeduje svoje brodove, avione, naoružanje i sl., u krajnjem ne posjeduje ni svoju vojsku. NATO je vojni savez posebnih država, na pr. SAD, Francuske, Njemačke, Turske i drugih članica koje ulaze u taj sistem sa svojim brodovima, naoružanjem itd. NATO funkcioniše zavisno od konkretnih međudražavnih dogovora i na njima zajedničkog djelovanja kao zbira nacionalnih vojski.

Hrabrost je danas suočiti se s realnim stanjem društva. Imperativ je, umjesto nastavaka eksperimenata i propagandnog vođenja politike, započeti kompetentno i ozbiljno, posebno u vrednosnom, ekonomskom i pravnom smislu, vođenje države"

Ako bi se ostvarila pomenuta ideja, što uzgred ne vjerujem, Jadran bi bio prvi brod u NATO vlasništvu, tako i sa svojom zastavom. Koliko smo shvatili, Hrvatska je notom Crnoj Gori tražila nešto drugo.

U danima kad je stigla nota, hrvatska poslanica u Evropskom parlamentu Željana Zovko podnijela je amandman na nacrt izvještaja o Crnoj Gori zahtijevajući da se riješi pitanje granica, odnosno Prevlake. Da li kao doskorašnji predsjednik Odbora za međunarodne odnose imate saznanja da je Crna Gora od smjene vlasti DPS-a uradila išta na rješavanju ovog pitanja?

Imam, i to pouzdanu informaciju, da vlast nije uradila ništa. Čak se u jednom dokumentu 42. Vlade o tzv. prioritetima Ministarstva vanjskih poslova i ne pominje pitanje Prevlake.

Više puta sam javno, i u parlamentu, uglavnom kao glas u pustinji, pokretao to pitanje prema vladama (Duška) Markovića, (Zdravka) Krivokapića i Abazovića koje su ostvarile dosljedni kontinuitet neodgovornosti, odnosno ignorisanja rješavanja pitanje Prevlake. I to uprkos izvještajima EU, gdje se svake godine pominje to pitanje kao uslov napredovanja u evropskim integracijama.

Odbor je pozvao nadležnog ministra, ujedno predsjednika Vlade (Abazovića) na kontrolno saslušanje povodom pitanja Prevlake, ali već u fazi njenog tehničkog mandata kad je ista suštinski bila van demokratske kontrole parlamenta.

Vlade DPS-a i satelita su makar pravile medijske predstave da se nešto radi, varirajući verzije da se čas ide na međunarodnu atbitražu, čas na bilateralne pregovore i sporazum, u oba slučaja drsko obmanjujući javnost jer se suštinski ništa nije dešavalo. Vlade nove vlasti, 42. i 43, nisu ni toliko. Za njih pitanje Prevlake kao da nije ni postojalo.

Šta bi tačno Crna Gora trebalo da preduzme po pitanju Prevlake, i čemu se država može nadati s obzirom na to da je Hrvatska, kao članica EU, u boljoj pregovaračkoj poziciji?

Vidite, pored kompleksnosti postoji cijela istorija tog pitanja, i ako neko u Crnoj Gori stvarno namjerava da se odgovorno odnosi oko tog važnog državnog pitanja, mora najprije da sve to izuči do svakog detalja. I nakon toga se izađe sa stavom države, zatim kompetentnim diplomatskim djelovanjem. Na bilateralnom, ali i multilateralnom planu.

Rezolucija Savjeta bezbjednosti iz 1992. je fundamentalan dokument koji je svojevremno smanjio ogromne tenzije i otvorio prostor za diplomatsko i miroljubivo rješavanje nastalog spora.

Uvjeren sam, pa i kao skroman svjedok i učesnik tog perioda, između ostalog i prisustvom u UN u vremenu kad je usvojena rezolucija, zatim i prilikom mnogih diplomatskih razgovora, da mi imamo dosta ozbiljnih argumenata za rješavanja tog pitanja u našu korist. Pritom, uvažavajući hrvatske argumente koji su više iz sistema pravne sukcesije važeće u tom uzburkanom periodu, dok naši argumenti idu u pravcu tzv. pravednog rješenja, pojma takođe relevantnog i u međunarodnim arbitražama.

Da se osvrnemo i na neka isključivo unutrašnja dešavanja - kako objašnjavate sve češće nacionalističke ispade u Crnoj Gori? Da li su posrijedi slučajne pojave?

Apsolutno nisu slučajne. Nasljeđe cinične duge vladajuće politike podjela, posebno na vrlo riskantnoj etničko-konfesionalnoj osnovi, sada u uslovima vrednosnog vakuuma u zemlji, države u dužem periodu bez institucionalnih autoriteta, duboko kriminalizovanog društva, čak ofiranog zajedničkog djelovanja kriminalaca i policije - posljedice svega toga sada poput mračnih ponornica izbijaju na površinu.

Bojazan je da završni račun tek dolazi - za u dužem periodu privatne države kontrolisanih institucija, sve to nastavljeno eksperimentima, nesnalaženjima, ponekad i nedoraslošću, čast ponekom izuzetku, u vođenja državne politike u posljednje tri godine.

Hrabrost je danas suočiti se s realnim stanjem društva. Imperativ je, umjesto nastavaka eksperimenata i propagandnog vođenja politike, započeti kompetenento i ozbiljno, posebno u vrednosnom, ekonomskom i pravnom smislu, vođenje države.

Ne bi bilo dobro ako neko misli da se magle mogu rastjerati novim maglama. One mogu biti samo još gušće i isključivo na štetu ove zemlje. Incidenti, etničko-konfesionalno udaljavanje jednih od dugih, nastaviće se ako se ne osmisli i realizuje politika integracije zemlje.

Uticaj međunarodnog faktora zavisiće od nas samih

Da li očekujete da politiku integracije države realizuje nova vlada? Kako gledate na dosadašnje pregovore o njenom formiranju, u kojima učestvuje i koalicija Demosa i SNP-a?

Vjerujem da će nova, 44. vlada, biti formirana. I to ne na osnovu one maksime - da nema jačeg lijepka koji nešto lijepi od težnje ka osvajanju vlasti. Dakle, ona će se sastaviti, ostaje da se vidi koliko ozbiljno ovoga puta. Razumije se da navijam da to bude ozbiljna realizacija očekivanja građana od 30. avgusta 2020, koja su uglavnom ponovljena na junskim izborima 2023. Mi smo, Demos, po našem izboru manja, nebučna stranka koja ne učestvuje u domaćem šampionatu propagande, koja se ne bori za parcijalne interese, već opšte, koja nikoga nije zaposlila - podržali smo u okviru koalicije ‘Za Tebe’ zajedno sa SNP-om formiranje vlade na poznatim principima demokratije. Kako će iće dalje nakon davanja mandata (Milojku) Spajiću, ostaje da se vidi.

I u kontekstu formiranja nove vlade otvoreno je pitanje međunarodnih uticaja na taj proces. Da li se nova vlast sastavlja samo u Crnoj Gori?

Lično sam, i bez proklamovane zapadne politike Crne Gore, neko ko visoko cijeni i podržava zapadnu kulturu, demokratiju i modele ekonomske racionalnosti. Mislim da sam to pokazao u mojoj skromnoj karijeri i javnom djelovanju. Ali sve to me ne sprečava da budem vrlo rezervisan prema bilo kome, makar dolazio sa Zapada, ko želi da od Crne Gore napravi bezličnu, poniznu zemlju kolonijalnog tipa. Jer javna je tajna da su 43. Vladu sastavljali ne parlamentarna većina koja je pobijedila na izborima, već razne kuhinje, pa i međunarodne, čak obrazloženo i ratom u Ukrajni...

Uticaj međunarodnog faktora na ovdašne procese će zavisiti od nas samih. Da li ćemo uz ozbiljnu saradnju držati do dostojanstva i interesa zemlje ili će prevladati lokalni, interesni akteri autokolonijalne svijesti, čak i kriminalci koji saradničkom poniznošću žele da im se progleda kroz prste za utemeljenje endemske korupcije ovdje, kako su konstatovale upravo relevantne strane adrese.

Povodom djelovanja stranih predstavnika treba razlikovati i sljedeće - kad se radi o djelovanju prema instrukcijama iz svojih zemalja koje predstavljaju ili kad se strani predstavnici potencijalno razigravaju van instrukcija, u moguće za nekog prijatnom osjećaju i ambijentu okruženja domaćim profilima koje karakteriše protektoratska svijest, nedostatak državne kulture i neki lokalni, parcijalni interes na političkom planu.

Pokušaj formiranja vlade bilo je interesantno iskustvo

Kako, s ove distance, posmatrate Vaš pokušaj konstituisanja vlade?

Pokušaj formiranja prethodne, 44. vlade, bilo je interesantno iskustvo, sa dosta bizarnih detalja i upliva. Kad bih napravio rekonstrukciju na bazi dokumentacije koju sam sačuvao, bio bi to politički triler, možda malo i dosadan, sa, ipak, karakterističnim detaljima unutrašnjim i spoljnim.

O ovim drugim ne znam pouzdano, jer sa njima nisam kontaktirao smatrajući da to ne moram činiti kad se sastavalja domaća vlada. Osim, i to na demokratskim principima, sa predstavnikom Brisela - a to ne znači obavezno s ambasadorima zemalja EU koji ponekad ovdje djeluju u drugim formatima. Dakle, s Briselom s kojim imamo ugovorni odnos o evropskim integracijama.

Sada je sve to mala zagrada istorije... Sada pokušavam da to vidim i kao malu šalu istorije.

Možda se odgovor krije i u dva moja javno proklamovana bazična principa. Prvi, vlada će biti ozbiljna ili je neće biti. Drugi, vlada će biti sastavljena prema poznatim principima demokratije, i niko sa strane se neće u to miješati. U oba principa sam istrajao, čime sam jako zadovoljan. S mogućom cijenom da zbog upravo navedenog ona ipak nije bila sastavljena...

Ono što nije uspjelo manipulacijama (Mila) Đukanovića i raznim igrama iza kulisa da spriječe legitiman izbor vlade, uspjelo je manjoj stranci u parlamantu koja je potpisnik javnog sporazuma iz septembra 2022. i drugih akata, istina sa povremenim zakašnjenima, koji su ipak vodili formiranju 44. vlade. Da li je to urađeno iz vlastoljublja ili obavljenog posla za nekog spolja - nije me zanimalo ni tada, ni sada.

Bili su, ipak, zanimljivi fenomeni obima prevrtljivosti određenih aktera, i još više pojava da se, posebno u novom talasu crnogorske politike, prevarantske radnje smatraju ne samo normalnom praksom, već i vrlinom politike.

( Nikola Dragaš, Biljana Matijašević )