Institucije bez Brajevih štampača

Osoba sa poteškoćama govora dolazi na red kod službenika jedne državne institucije. Na šalteru, međutim, službenik ne uspijeva da razumije šta toj osobi treba, odlazi, vraća se, zove kolegu u pomoć... I to je trajalo.

To nije jedini scenario u kojem osoba s invaliditetom pokušava da ostvari neko građansko pravo.

Na pitanje “Vijesti” da li država ima razvijenu podršku i servise za sve osobe s invaliditetom u pogledu ostvarivanja njihovih prava u institucijama čiji je osnivač država, odnosno lokalna samouprava, izvršna direktorka “Inicijative mladih s invaliditetom Boke” Miroslava Mima Ivanović odgovara kratko: “Ne uopšte”.

“U većini državnih i lokalnih institucija osobe koje koriste pomagala za kretanje (invalidska kolica, hodalice, štake, bijeli štap i dr.), ne mogu da uđu zbog fizičkih barijera i neposjedovanja orijentacionih planova i taktilnih obilježja za kretanje osoba s oštećenjem vida. Sa druge strane, iako postoji zakonska mogućnost, nigdje se ne angažuju prevodioci za znakovni jezik, pa osobe s oštećenjem sluha i/ili govora ostaju uskraćene za informacije i mogućnost komunikacije sa službenicima i službenicama državnih i lokalnih institucija. O informacijama u lako razumljivom formatu za osobe s intelektualnim invaliditetom nema ni govora”, kazala je Ivanović “Vijestima”.

Mnogi službenici bez informacija

Mnoge osobe s invaliditetom i njihove porodice kada uspiju da uđu u državne institucije da bi se raspitale o svojim pravima ili ostvarile neko pravo, dodaje ona, budu od službenika i službenica usmeno informisane da nemaju šanse da uspiju u postupku i da nema svrhe podnositi zahtjev za ostvarivanje prava.

“Ovo je naročito slučaj u centrima za socijalni rad, sa kojima ova grupa ima najčešće kontakte radi ostvarivanja prava”, kaže ona.

Miroslava Ivanović dodaje da bi svi službenici koji rade sa strankama morali da imaju svijest o tome da treba da pomognu osobama s invaliditetom i njihovim porodicama da ostvare svoja prava i budu uvaženi.

“Tada se službenici državnih i lokalnih institucija, dodaje ona, ne bi upuštali u utvrđivanje ishoda postupaka, prije pokretanja samih postupaka za ostvarenje prava ove grupe (osoba s invaliditetom i ne preda zahtjev, jer službenik/ca već unaprijed zna da će biti odbijena, te da nema svrhe žaliti se i tužiti), već bi osobama s invaliditetom pružili sve neophodne informacije i podršku, na način i u formi koja njima odgovara”, pojašnjava ona.

Ravnopravnost nije veliki trošak

Govoreći o uslugama koje bi trebalo razvijati, kazala je da je, pored angažovanja sudskih tumača za znakovni jezik i obezbjeđivanja informacija u lako razumljivom formatu, osobama s oštećenjem vida neophodno informacije obezbijediti i na Brajevom pismu i zvučnom formatu.

“Nije veliki trošak da državne i lokalne institucije nabave Brajeve štampače i obuče svoje zaposlene da ih koriste, a čitanje i snimanje zvučnih informacija svako od građana/ki ko ima mobilni telefon može da osigura, pa bi mogli i državni i lokalni službenici. Ovo bi osobama s oštećenjem vida omogućilo ravnopravno učešće u postupcima pred državnim i lokalnim institucijama, jer ne bi morale da angažuju asistente/kinje i mole članove/ice porodice i prijatelje/ice da im čitaju štampane i skenirane informacije. Pritom bi se ovim osobama obezbijedilo uživanje prava na nepovredivost pisama i privatnost, i izbjegle bi rizik da propuste rokove za izjavljivanje žalbi i tužbi zbog nemogućnosti da potrebnu informaciju pročitaju kad god im treba”, kazala je Ivanovićeva.

Nije usluga, nego obaveza

Na pitanje gdje su neophodna poboljšanja, rekla je da je najpre potrebno da zaposleni u državnim i lokalnim institucijama shvate da osobama s invaliditetom i njihovim porodicama ne čine nikakvu uslugu, “nego ispunjavanju svoje obaveze prema njima”.

“Stoga ukoliko se prava osoba s invaliditetom i njihovih porodica ne prepoznaju kao prioritet, stalno ćemo imati izgovore u vezi sa nedostatkom različitih resursa. Međutim, nije samo problem u nedostatku resursa, nego i u raspodjeli postojećih”, rekla je ona.

Da bismo mogli da govorimo o potpunoj slobodi života lica s invaliditetom, prije svega, dodaje, državne i lokalne vlasti moraju sa punim uvažavanjem da uzimaju navode osoba s invaliditetom, njihovih porodica i organizacija koje iz zastupaju.

“Već se 20 godina govori o servisima podrške za samostalan život osoba s invaliditetom, a vrlo se malo toga uradilo. I ono što je urađeno, urađeno je zahvaljujući ličnim naporima osoba s invaliditetom, njihovih porodica i organizacija koje iz zastupaju. Međutim, u tih 20 godina dosta je i osoba s invaliditetom stradalo zbog nedostatka ovih servisa. Da se ono malo resursa što imamo u tih 20 godina drugačije raspoređivalo, i da su se kapaciteti osoba s invaliditetom i njihovih porodica iskoristili, osobe s invaliditetom bi danas bile u boljoj poziciji, a neke od njih i u životu. Ovako, i dalje stradamo”, kazala je Ivanovićeva.

Preko suda do ostvarivanja prava

Miroslava Mima Ivanović ima i lično iskustvo u ostvarivanju prava, konkretno kad je u pitanju servis lične asistencije. Ona je prva osoba s invaliditetom u Crnoj Gori koja je počela da koristi to pravo, koje joj je priznato od nadležnih organa, centra za socijalni rad i Ministarstva rada i socijalnog staranja. Inicijativa mladih s invaliditetom Boke koju vodi, pruža besplatnu pravnu pomoć osobama s invaliditetom u postupcima za ostvarenje prava na tu uslugu i uslugu pomoći u kući i ta prava do sada su priznata za četiri osobe s invaliditetom.

Ona je zahtjev za ostvarenje prava na uslugu personalne asistencije podnijela 2017, a pravo joj je priznato u julu 2018. godine.

“Pošto od rješenja o priznanju ovog prava u praksi nije bilo ničeg, pokrenula sam sudski postupak za zaštitu od diskriminacije protiv države i JU Centra za socijalni rad za opštine Kotor, Tivat i Budva. U ovom sudskom postupku, vještaci medicinske struke su utvrdili da mi je potrebna personalna asistencija 24 sata, sedam dana u nedjelji. Sudija Osnovnog suda u Podgorici Biljana Krgović je donijela presudu kojom se utvrdilo da sam trpjela diskriminaciju i da mi se treba naknaditi šteta zbog toga, ali Viši sud u Podgorici još nije donio pravnosnažnu presudu. Individualni plan usluga, koji je osnov za ostvarivanje svih usluga socijalne i dječje zaštite je izrađen u julu prošle godine, a Centar za socijalni rad za opštine Kotor, Tivat i Budva trebalo je da ga donese još 2014. Tek u decembru prošle godine mi je priznato pravo na korišćenje ove usluge, ali svega 40 sati sedmično i uz pokriće 50 odsto troškova od države”, kazala je ona.

Dodaje i da to nije usklađeno sa njenim individualnim potrebama, zbog čega je nastavila postupak žalbom.

“Koju je Ministarstvo rada i socijalnog staranja odbilo, potpuno pogrešno tumačeći propise. U svom rješenju Ministarstvo podršku za uključenje ‘u aktivnosti dnevnog života u zajednici’ tumači na sljedeći način: ‘podrška prvog stepena odnosi se samo na dnevne a ne i na dvadesetčetvoročasovne aktivnosti, kao i za ostale stepene podrške’. Sada je ovaj predmet vraćen na ponovno odlučivanje Centru za socijalni rad za opštine Kotor, Tivat i Budva”, dodaje Miroslava Mima Ivanović.

Obesmišljava usluge personalne asistencije

Novi podzakonski akt Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, koji je Ministarstvo donijelo u aprilu ove godine, kako je rekla, propisuje da svaki korisnik čija su primanja preko 800 eura, a u koja suprotno Zakonu ulaze i dodatak za njegu i pomoć i lična invalidnina, mora da učestvuje u pokriću 60 odsto troškova usluga podrške za život u zajednici, savjetodavno-terapijskih i socijalno-edukativnih usluga i usluga smještaja.

“To u praksi znači da OSI koje primaju preko 800 eura moraju da daju 877,54 eura mjesečno za pokriće troškova usluge personalne asistencije. Ovo potpuno obesmišljava usluge personalne asistencije, jer njeni troškovi premašuju primanja osoba s invaliditetom. Iz mog ličnog i profesionalnog iskustva u pružanju besplatne pravne pomoći osobama s invaliditetom, nedvosmisleno zaključujem da je Ministarstvo rada i socijalnog staranja uporno u namjeri da onemogući korišćenje usluge personalne asistencije. Ovakvim postupanjem nadležni službenici Ministarstva ulaze u sferu krivične odgovornosti, jer osobama s invaliditetom onemogućavaju osnovne uslove za iole dostojanstven život”, poručila je Mirislava Mima Ivanović.

( Damira Kalač )