Dvije godine pod talibanima: „Kao da živim u nekom košmaru“
Još prije povlačenja međunarodnih trupa iz Avganistana, na opasnost od talibana upozoravali su stručnjaci i aktivisti avganistanskog civilnog društva. Oni se sada osjećaju ostavljenim na cjedilu.
„Da budem iskrena, imam osjećaj kao da živim u nekom košmaru. Teško je shvatiti kroz šta smo sve prošli tokom posljednje dvije godine“, kaže 29-godišnja Marjam Marof Arvin. Ona živi u Kabulu i osnivačica je dobrotvorne organizacije za pomoć ženama i djeci. Sa DW je razgovarala telefonom.
Talibanima je, nakon povlačenja međunarodnih trupa iz Avganistana, pošlo za rukom da za samo nekoliko nedelja, munjevito osvoje čitavu zemlju. Uprkos obećanjima datim na početku svoje vladavine, kada je rečeno će, prema šerijatskom zakonu, poštovati prava žena, talibani su u protekle dvije godine uveli čitav niz zabrana koje drastično ograničavaju prava žena i djevojčica. One su istisnute iz javnog života, udaljene iz obrazovnih institucija i sa tržišta rada, a i sloboda kretanja im je veoma ograničena.
Posljednje upozorenje prije pada Kabula
„Ono što ne razumijem jeste odakle je dolazila ta nada da su se talibani promijenili ili da su čak postali bolji“, kaže kabulska aktivistkinja Arvin. I dodaje: „Uvijek smo znale da ćemo s talibanima na vlasti ponovo izgubiti sve ono što smo uspjele da postignemo. Dvadeset dana prije nego što su oni preuzeli vlast, mi, aktivistkinje i predstavnice civilnog društva u Kabulu, organizovale smo konferenciju za novinare kako bismo još jednom svjetskoj javnosti ukazale na našu situaciju. Rekle smo tada: pogledajte područja koja su pod kontrolom talibana i pogledajte kako oni ne poštuju i gaze prava žena. Ali, niko nije htio da nas posluša.“
Čak i prije njihovog povratka na vlast u Kabulu, talibani su postepeno uspjevali da preuzmu kontrolu nad sve većim dijelovima ruralnih područja Avganistana. Tamo gdje su oni imali moć i vlast, žene su morale da ostanu u kućama i da preuzmu tradicionalne uloge ćerki, supruga ili majki, baš kao i tokom njihove ranije vladavine od 1996. do 2001. Tada ženama u Avganistanu nije bilo dozvoljeno da studiraju, niti da rade. Mogle su da napuste kuću samo u pratnji muških pripadnika porodice. Ukoliko bi se neka žena kretala bez pratnje, prijetilo joj je bičevanje.
Talibani su 2021. godine bili oprezniji nego tokom svoje prve vladavine 1990-ih. Ali, oni se skoro uopšte nisu razlikovali od talibana iz 1990-ih, kaže za DW nekadašnja zamjenica avganistanskog ministra za mir, dr Alema Alema. Ministarstvo za mir bilo je zaduženo za mirovne pregovore unutar Avganistana i raspušteno je nakon što su talibani preuzeli vlast.
Talibani su, kako kaže, samo postali iskusniji i oprezniji. „Otkako su ponovo na vlasti, izdali su 51 zabranu za žene, što je više od jedne zabrane mjesečno“, objašnjava Alema. „Oni nisu sve objavili odjednom, jer nisu htjeli da zastraše međunarodnu zajednicu. I u samom Avganistanu su na početku vladavine morali da djeluju oprezno, kako se stanovništvo ne bi okrenulo protiv njih. Njihova moć tada još nije bila učvršćena.“
Američka vlada je talibane „uvela u igru“
Sjedinjene Države su 2018. započele direktne pregovore s talibanima. Da su avganistanska vlada i lokalni stručnjaci bili u to uključeni, sve bi se drugačije odvijalo, smatra 59-godišnja Alema, koja danas živi u Njemačkoj. SAD i njihovi partneri su pregovorima s talibanima vođenim u Dohi željeli da utru sebi put za povlačenje iz sukoba u Avganistanu. Inače, čak i nakon što je međunarodna koalicija 2001. uspjela da svrgne talibanski režim, oni su nastavili da pružaju žestok oružani otpor avganistanskoj vladi i stranim jedinicama. Brojni vojnici i civili izgubili su život u tom trajnom sukobu.
Pregovori s talibanima doveli su do sporazuma od 29. februara 2020. kojim je utvrđen vremenski okvir za povlačenje američkih trupa, kao i drugih kontingenata iz sastava NATO. „Sporazumom iz februara 2020. predviđeni su, između ostalog, i mirovni pregovori unutar Avganistana, tokom kojih je trebalo da talibani direktno pregovaraju sa avganistanskom vladom“, objašnjava bivša avganistanska političarka. „Pripremili smo se za to. U Ministarstvu za mir osnovala sam više radnih grupa i razradila smjernice sa predstavnicima nevladinih organizacija iz svake od 34 provincije u zemlji. No, talibani nisu pokazali nikakav interes za pregovore s nama. Znali su da će SAD napustiti zemlju i nisu bili spremni na ustupke. SAD su ih uvele u igru, pod motom: ’talibani su se promijenili’“, ističe Alema.
Sporazum koji je demoralisao zemlju
Direktni pregovori sa SAD talibanima su obezbijedili priznanje. Oni su u Dohi potpisali sporazum sa Sjedinjenim Državama koji je trebalo da Avganistanu donese mir. Taj sporazum je oslabio moral avganistanske armije i značajno uticao na smanjivanje njenog otpora tokom kasnijih napredovanja talibana. „Ono što se dogodilo u Avganistanu u avgustu 2021. nije bio vojni trijumf talibana, već rezultat političke odluke“, ocenjuje Kušal Asefi, novinar i bivši izvršni direktor radiotelevizije „Arijana“. Asefi je u to vrijeme svakodnevno izvještavao o događajima koji su jedan drugog preticali. „Niko nije imao uvid u pozadinu pregovora s talibanima. Činilo se kao da su zapadne zemlje u to vrijeme povukle svoju podršku zvaničnoj vladi.“
Nakon što su talibani preuzeli vlast, Asefi je morao da napusti zemlju. Kao kritički nastrojen novinar, on u Avganistanu više nije vidio svoju budućnost. „Događaji u posljednje dvije godine jačaju uvjerenje da je zemlja prepuštena talibanima. Čini se da više nije važno kakav haos oni izazivaju. U najboljem slučaju, objavi se poneka kritička izjava u kojoj se osuđuje politika talibana. Avganistansko društvo je demoralizovano i iscrpljeno. Privreda je uništena i više od 20 miliona ljudi živi ispod granice siromaštva. Ljudi se samo još bore za puko preživljavanje.“
„Da, mnogi razmišljaju samo o tome kako da napuste zemlju“, potvrđuje Arvin, aktivistkinja za prava žena iz Kabula. „Razočarana sam što su svjetska zajednica i avganistansko društvo tako brzo kapitulirali. Gore je nego što sam se pribojavala. No, avganistansko civilno društvo ima snažno jezgro koje neće odustati. To jezgro ne bi trebalo potcijeniti. Čvrsto vjerujem u nas“, poručuje Marjam Marof Arvin.
( Deutsche Welle )