Zar je pokret #MeToo bio samo prolazni trenutak?

Čini se da pokret #MeToo nije bio ništa drugo do samo prolazni trenutak.

Doista, nekih šest godina nakon što su hiljade žena počele koristiti viralni hashtag za objavljivanje svojih iskustava seksualnog uznemiravanja i tri godine nakon što je moćni holivudski producent Harvey Vajnstin zatvoren zbog silovanja i seksualnog napada, seksualno nasilje još je endemsko ne samo u Holivudu, već i u kancelarijama, školama i na ulici.

Primjera radi, u anketi Ujedinjenih nacija o ženama sprovedenoj 2021. među 1.000 žena u Ujedinjenom Kraljevstvu, 71 posto svih ispitanica i nevjerovatnih 97 posto onih starosti od 18 do 24 godine reklo je da je doživjelo neki oblik seksualnog uznemiravanja ili zlostavljanja na javnom mjestu. U istom istraživanju 96 posto ispitanica reklo je da nisu prijavili uznemiravanje s kojim su bile suočene jer su mislile da to neće napraviti nikakvu razliku.

Samo prošlog mjeseca, istraga Odbora za žene i jednakost britanskog parlamenta otkrila je da su seksualno uznemiravanje i seksualno nasilje nad ženama i djevojčicama i dalje endemski u obrazovnim okruženjima i preporučila da povrh istraga o “zlostavljanju među vršnjacima u školama” postoji potreba za istraživanjem i rješavanjem problema zlostavljanja ženskog osoblja koje provode učenici, roditelji i njihove kolege.

Čini se da nakon godina #MeToo kampanja i mnogih decenija feminističkog djelovanja žene i djevojke još nisu u mogućnosti raditi, hodati ulicom ili ići u školu bez suočavanja sa zvižducima i dobacivanjima, seksualno nabijenim “šalama”, neželjenim dodirima ili gorim stvarima od toga. Šta se događa?

Seksualno uznemiravanje

Seksualno uznemiravanje je istovremeno i vrlo jednostavno i vrlo komplikovano. Definiše se kao ponašanje seksualne prirode koje je neželjeno, nepoželjno i neuzvraćeno – ponašanje koje bi moglo ugroziti sigurnost posla ili stvoriti stresno ili zastrašujuće okruženje za one koji su mu izloženi.

Na površini, čini se da bi prepoznavanje i rješavanje seksualnog uznemiravanja bilo prilično jednostavno – što je u stvarnosti sve osim toga. Otkako su feministkinje 1980-ih kao ključni cilj kampanje postavile kraj svim oblicima seksualnog uznemiravanja, mnogi su se pitali šta se treba smatrati seksualnim uznemiravanjem i kako bi društvo trebalo reagovati na to. Ljudi su optuživali nas feministkinje “bez humora” da pokušavamo kriminalizovati “nedužnu šalu”, “dobronamjerne šale” ili čak “komplimente”.

Mnogi su takođe forsirali štetne stereotipe o tome ko bi se mogao, a ko ne mogao suočiti s ovom vrstom uznemiravanja – “šaleći se” da su neke žene jednostavno prestare ili preružne da bi bile seksualno uznemiravane. Takođe nije nimalo iznenađujuće čuti kako ljudi tvrde da određeni muškarac ne može biti uznemiravač jer je bogat, dobro izgleda ili je generalno dobar “ulov” za ženu koja ga optužuje za neželjeno udvaranje.

Žene afričkog porijekla i žene iz drugih etničkih manjina, te lezbejke, takođe bi se mogle suočiti sa seksualnim uznemiravanjem povezanim s njihovim identitetom – i suočiti se s dodatnim preprekama u svojim pokušajima da svoje uznemiravače privedu pravdi. Baš kao što je to slučaj sa silovanjem i seksualnim napadom, kada se pokušaju suprotstaviti svojim zlostavljačima, često se nađu u situaciji da se bore za snalaženje u pravosudnom sistemu koji nije samo patrijarhalan, već i inherentno rasistički i homofobičan. To im otežava prijavu zločina i izaziva osjećaje krivice, samooptuživanja i srama.

Promjene i prepreke

Kad sam imala 17 godina, gazda i njegov sin su me nemilosrdno seksualno uznemiravali u pabu u kojem sam radila. Jednog dana čak su me ganjali po spavaćoj sobi i pokušali me silovati. Iskoristili su činjenicu da sam lezbejka da opravdaju svoje odvratne postupke, tvrdeći da sam sigurno seksualno frustrirana i očajnički žudim za seksom s muškarcem jer žene to “ne mogu učiniti kako treba”.

Jesu li se stvari od tada promijenile? Bez sumnje.

U kasnim ‘70-ima i ranim ‘80-ima seksualno uznemiravanje bilo je nešto sa čime se šalilo – nešto što se prihvatalo kao normalan dio javnog života. Većina muškaraca, ali i žena, nisu bili ni svjesni tog pojma. Komičar Beni Hil, čiji je zaštitni znak bilo ganjanje polugolih žena po sobi i prijetnja da će ih zgrabiti za grudi i druge intimne dijelove, bio je poznato ime u Velikoj Britaniji. Njegovu emisiju u udarnom terminu gledali su milioni ljudi. Godine 1985. jedna od glumica koje su radile u njegovoj emisiji, Stefani Martin, optužila ga je za stravičan seksualni napad, no on je tu optužbu uspio odbaciti.

Iste godine, feministkinje umorne od kulture silovanja koja je dominirala Britanijom osnovale su udruženje Žene protiv seksualnog uznemiravanja (WASH), prvu nevladinu organizaciju u Velikoj Britaniji koja je nudila savjete i savjetovanje ženama koje su pretrpjele takvo uznemiravanje. Takođe je postala važna grupa za lobiranje i kampanju, podižući svijest o problemu koji se često smatrao šalom.

Zahvaljujući naporima WASH-a i šireg feminističkog pokreta, stavovi prema seksualnom uznemiravanju polako su se počeli mijenjati u Britaniji i šire. Godine 1989. Hila su konačno otpustili TV rukovodioci koji su postali nepovjerljivi prema njegovom nepristojnom smislu za humor i odnosu prema ženama.

Konačno, seksualno uznemiravanje nije bila samo šala.

Sveprisutno uznemiravanje

Danas smo došli još dalje. Iako neki još čeznu za danima kada se Beni Hil šou smatrao najboljim primjerom britanske komedije, nemoguće je zamisliti da bilo koji TV direktor u zemlji naruči emisiju koja otvoreno i ponosno zbija šalu na račun seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja žene.

Ipak, kao što istraživanje UN, parlamentarni istraživački radovi i svjedočanstva žena opet pokazuju da je seksualno uznemiravanje još svuda oko nas. Možda se više ne slavi na našim TV ekranima kao što je to bio slučaj 1970-ih, ali još je živo i zdravo. Decenije feminističkog djelovanja, uključujući i pokret #MeToo, potisnula su takvo ponašanje u sjenu i naučila muškarce da skrivaju dio svog predatorskog ponašanja, ali ni na koji način nije stala na kraj ovoj svakodnevnoj prijetnji koja zagorčava živote nebrojenih žena i djevojaka.

Muškarci sada napadaju žene na podmuklije načine, daleko od očiju javnosti. Ohrabreni kulturom pod jakim uticajem pornografije i ohrabreni uporno niskom stopom osuda za silovanje i seksualno zlostavljanje, predatorski muškarci i dalje maltretiraju žene, na ulici, na poslu, u školi ili na internetu, ali pazeći da djeluju dovoljno prikriveno da sačuvaju svoj ugled. Čini se da su mnoge žene, s druge strane, postale prihvatljivije i prevarene da vjeruju da objektivizacija, pa čak i komodifikacija njihovih tijela zapravo osnažuju – tako su prihvatile prastaru priču da su otvoreni činovi seksualnog uznemiravanja zapravo šale, šale ili čak uvažavanje njihove ljepote.

Na kraju, sa #MeToo smo dobili još jednu bitku, ali feministički rat protiv seksualnog uznemiravanja daleko je od kraja.

( Džuli Bindel )