Broj migranata u EU bi trebalo smanjiti, ali kako?

Evropska agencija za zaštitu granica Fronteks ove godine očekuje dalji porast broja migranata i azilanata u Evropskoj uniji. Prošle godine je Fronteks zabilježio 330.000 takozvanih neregularnih ulazaka. To je bio najveći broj još od 2016. godine kada je zabilježen vrhunac migracionih talasa. Ove godine bi moglo da ih bude još i više, procijenjuje Fronteks, s obzirom na to da se broj neregularnih ulazaka zabilježenih na primjer na centralno-mediteranskoj ruti prema Italiji, ovog proljeća utrostručio.

Neke države Evropske unije, kao i bivša članica Velika Britanija, zato pokušavaju da pooštre svoje zakone i propise, odnosno da praksu u postupku dodijeljivanja azila načine takvom da se ljudima onemogući ulazak u zemlju, tj. da se oni zastraše.

Šta radi Njemačka?

U Njemačkoj, zemlji koja za migrante predstavlja glavno odredište, gradovi i opštine žale se na preopterećenje zbog nedovoljnih smještajnih kapaciteta i obaveza oko integracije. Oko četvrtine svih zahtjeva za dodijeljivanje azila u EU (220.000) podnese se u Njemačkoj. Pritom Njemačka, zbog svog geografskog položaja, nije tzv. „zemlja prvog ulaska“ i u skladu s tim, a prema zakonima EU, ona u stvari za to i ne bi trebalo da bude nadležna.

Savezna i pokrajinske vlade zato su se dogovorile da pooštre pravila za vraćanje u zemlje porijekla i uvedu privremene pritvorske mere za one migrante koji moraju da napuste Njemačku. Proširenje graničnih kontrola, na primjer ka Poljskoj, kako bi se otežali neregularni ulasci, njemačka ministarka unutrašnjih poslova Nensi Fezer odbijala. Samo na granicama sa Austrijom, koja je takoreći na kraju „balkanske rute“, već nekoliko godina vrše se sporadične provjere.

Azilantski centri u Ruandi?

Ostale zemlje koje spadaju u odredišta za imigrante, Francuska, Austrija, Holandija i Velika Britanija, različitim mjerama pokušavaju da ih zastraše. Velika Britanija, na primjer, prijeti da će premjestiti procedure za dobijanje azila u Ruandu. Ili da će internirati migrante na brodovima.

U Danskoj je propao pokušaj da se otvori azilantski centar u Ruandi i da se tamo izmjeste procedure, ali je tamošnja vlada posljednjih godina procedure pooštrila. Danska takođe već godinama sprovodi kontrole na granici sa Njemačkom, a pritom u toj zemlji svakog mjeseca prosječno 180 ljudi zatraži azil. To je veoma malo u odnosu na Austriju, gdje je prošle godine bilježeno između 4.000 i 11.000 prijava mjesečno.

Kako se štite spoljne granice?

S druge strane, zemlje EU u koje migranti prvo stižu imaju potpuno druge interese. Italija, Grčka, Malta, Kipar, Hrvatska, a odnedavno i Poljska, nastoje da migrantima što moguće više otežaju ulazak. Njihove spoljne granice su manje-više zatvorene i migrantima stoga preostaju opasni morski putevi ili dolazak avionom sa pravim ili falsifikovanim vizama. To se naziva „zaštita spoljnih granica EU“ i o tome redovno odlučuju ministri unutrašnjih poslova zemalja Unije. Italija pokušava što je moguće više da zakomplikuje privatnim spasilačkim brodovima mogućnost da na njenoj teritoriji iskrcavaju brodolomnike. I to bi takođe trebalo da ima efekat zastrašivanja.

Grčki, hrvatski i poljski graničari, prema podacima „Njujork tajmsa“ i organizacija za ljudska prava, pribjegavaju tzv. „pušbekovima“. To podrazumijeva prisilno vraćanje migranata koje zateknu na svojoj teritoriji u zemlju iz koje su došli – i to bez odgovarajuće procedure. Taj postupak, poznat i kao „refoulement“, zapravo je zabranjen evropskim i međunarodnim pravom.

Zašto u Mađarskoj nema potražilaca azila?

Mađarska, čija vlada se izjasnila da uopšte ne želi da dozvoli bilo kakvu migraciju, zvanično praktikuje „pušbekove“. Migranti bez dokumenata koji se zateknu bilo gdje u toj zemlji, prisilno se vraćaju bez ikakve procedure. Mađarska se pri tom poziva na „Zakon o vanrednim situacijama“ iz 2015. iako su evropski sudovi tu praksu proglasili nezakonitom. No, vlada u Budimpešti ignoriše njihove presude i ujedno poručuje da joj je ta politika uspješna: samo 44 osobe su prošle godine zatražile azil u Mađarskoj. Razlog je i to što prijave za azil moraju da se podnose izvan zemlje, u mađarskim ambasadama.

Prema podacima Evropskog savjeta za izbjeglice (ECRE), iz Mađarske je 150.000 ljudi vraćeno u Srbiju, mahom bez ikakvog obzira i najvećim dijelom već na samoj granici utvrđenoj ogradom. Sa stanovišta vlade u Mađarskoj, to odvraćanje ima efekta. Budimpešta nema problem s migracijama i zato ne vidi potrebu da se pridržava reformisanog zakona EU o azilu koji bi po prvi put predviđao distribuciju migranata ili alternativno, isplatu kompenzacija.

Zašto Italija želi sporazum sa Tunisom?

Italija ne može tako efikasno da zaštiti svoje obale od „neregularnih migranata“. Većinu od 60.000 osoba, koje su se u prvih sedam mjeseci ove godine domogle te zemlje, nisu iskrcali spasilački brodovi humanitarnih organizacija, već su na krijumčarskim plovilima stigli do italijanskih luka. Nepoznat je stvarni broj neprijavljenih slučajeva, jer mnogi dolasci uopšte nisu evidentirani.

Italijanska vlada zbog toga želi da Tunis spriječi migrante da se ukrcaju na brodove – pregovori o sporazumu dvije zemlje su u toku. Broj ljudi koji žele da se iz Tunisa domognu Italije ove godine se udesetostručio. Ipak, većina onih koji stižu u Italiju odlazi dalje na sjever. Samo nekoliko hiljada njih svakog mjeseca odluči se da zatraži pravo na azil u toj zemlji.

Inače, ruta preko Libije, zbog osornog i restriktivnog pristupa libijske obalske straže, postaje sve manje atraktivnija. Evropska unija je sa Libijom postigla sporazum o spriječavanju migracija.

Poljska želi da spriječi migraciju u skladu sa smjernicama EU

Migracije su vruća tema i u aktuelnoj predizbornoj kampanji u Poljskoj. Vladajuća nacionalno-konzervativna stranka Pravo i pravda (PiS) želi da spriječi useljavanje i da „zaštiti“ Poljsku – iako je broj podnosilaca zahtjeva za dobijanje azila veoma mali. Prema podacima Eurostata, statističkog zavoda EU, u Poljskoj je u prvoj polovini 2023. godine azil zatražilo 2.785 osoba. A kako je riječ o zemlji sa 38 miliona stanovnika, to je u stvari veoma mala brojka.

Ipak, poljski premijer Mateuš Moravjecki protivi se pokušajima Evropske unije da dugoročno reformiše zajednički zakon o azilu. Na istočnoj granici Poljske postavlja se ograda prema Bjelorusiji. Moravjecki želi da raspiše referendum kako bi se isključila migracija u skladu sa smernicama EU. Na useljenike se prije svega gleda kao na političko oružje ruskog agresora, jer ih, kako se može čuti u Poljskoj, „Rusija šalje na bjelorusku granicu“.

Ukidanje prava na azil radi zastrašivanja?

Efekat zastrašivanja mogla bi da ima i rasprava koju je šef parlamentarne poslaničke grupe njemačkih opozicionih Demohrišćana (CDU/CSU) Torsten Fraj započeo krajem jula. Fraj se zalagao za ukidanje teoretski zagarantovanog individualnog prava na azil u EU i predlagao da se ono zamijeni „imigracionom kvotom“. Između ostalog, Fraj je ukazivao da je sadašnji sistem „nepravedan“, jer samo bogati ili mladi i snažni ljudi mogu da prebrode sve opasnosti komplikovanog ulaska u EU. Stari, bolesni, žene i deca imaju male šanse da pređu preko Sahare ili da se ukrcaju na čamce.

U stvari, organizacije u čijem fokusu su izbjeglice takođe ukazuju da politika EU ima za cilj da što je moguće više oteža ulazak, s obzirom na to da se zahtjev za dobijanje azila može podnijeti samo na tlu Evropske unije. Ko se jednom dokopa Unije, on u većini slučajeva može da ostane čak i ako je njegov zahtjev odbijen.

Vraćanje u zemlje porijekla ostaje izuzetak. Sirijske i avganistanske izbjeglice koje su uspijele da stignu do EU, u više od 90 odsto slučajeva mogu da računaju da će biti priznato njihovo pravo na pružanje zaštite. U mnogim drugim zemljama porijekla, poput Pakistana ili Turske, situacija je upravo obrnuta. Stopa odbijanja je tamo preko 75 odsto. U većini slučajeva, međutim, odbijanje ne znači da oni odmah moraju da napuste zemlju u kojoj se nalaze.

( Deutsche Welle )