Za Škiju i Čobu me vežu prijateljstva, a to je više od autorstva

Sportski novinar Muhamed Bikić tokom svoje dugogodišnje karijere napravio je intervjue sa mnogim poznatim sportistima koji čije je ime zlatnim slovima upisano u istoriju sporta. Sve te priče koje je godinama slušao, navele su ga da krene da snima dokumentarce.

Za svoj rad u novinarstvu i publicistici dobitnik je niza nagrada, priznanja, zahvalnica (Plaketa Grada Sarajeva, Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine, Sportskog saveza BiH), a sve je počelo od dokumentarca “Keli”, da bi se nastavilo sa ostvarenjem “Hase”, “Škija”, “Sportski pozdrav iz Sarajeva”, “Željina stotka” i “Sportski ambasadori BiH”.

Jedno od nabrojanih ostvarenja - “Škilja” o proslavljenom bosanskohercegovačkom fudbaleru Josipu Katalinskom Škilji biće prikazan u sklopu prvog međunarodnog festivala sportskog i art filma BSAFF u subotu, dok će u nedjelju publika imati priliku da premijerno odgleda film “Čobo” o Slobodanu Janjušu.

O svojim dokumentarcima, za Vijesti priča Muhamed Bikić i otkriva o kome bi još volio da snima ovakve priče...

Ove godine imaćemo priliku da na prvom BASFF-u vidimo dva Vaša dokumentarca - “Škilja” prvog dana i “Čobo” drugog. S obzirom na to da imate dosta dokumentaraca iza sebe, je li samo period kad su nastali presudilo da u Budvi 18. i 19. gledamo ova dva ostvarenja?

Prije svega mi je izuzetno drago da ću učestvovati sa ova dva filma u produkciji Federalne televizije, gdje sam i zaposlen i gdje smo u vrlo kratkom periodu realizovali nekoliko sportskih dokumentaraca. Sve je počelo od “Kelija” na TV Sarajevo, za koji sam dobio Plaketu Grada Sarajeva i koji je prikazan na Sarajevo Film Festivalu. Zatim sam počeo intenzivno da radim priče o sportistima, tj. dokumentarce “Hase”, “Škija”, Sportski pozdrav iz Sarajeva”, “Željina stotka”, “Sportski ambasadori Bosne i Hercegovine” i “Čobo”. Zbog korone preskočio sam učestvovanja na festivalima, da bi prošle godine sa “Škijom” i “Željinom stotkom” bio na Zlatiboru. Tu sam se i upoznao sa kolegom Milošem Todorovićem i bio sam izuzetno srećan kada mi je saopštio vijest da će u Budvi biti organizovan festival. U međuvremenu smo realizovali i dokumentarac “Čobo” i upravo će biti super prilika za međunarodnu i festivalsku premijeru ovog filma baš u Budvi.

Interesantno je da su oba filma baš o fudbalerima “Škilja” o Josipu Katalinskom, a “Čobo” o Slobodanu Janjušu Čobu. Kao sportski novinar imali ste priliku da razgovarate sa brojnim sportistima, zašto ste baš izdvojili njih dvojicu?

Pored profesionalnog praćenja, sa obojicom me vežu i dugogodišnja prijateljstva. Uradio sam s njima mnogo intervjua, reportaža, priča... Zajedno smo znali i ljetovati, sa pokojnim Škijom u Dalmaciji, a bio sam gost kod Čobe u Las Vegasu. A tek kako smo se družili u našem rodnom Sarajevu. Škiji za života nisam nikada predlagao da uradim film o njemu, mada kada sam krenuo u ove vode i napravio potencijalni spisak dokumentaraca Josip Katalinski je bio među prvima, kao i Slobodan Janjuš.

Čobo je pripadao prvoj šampionskoj generaciji, u jednom trenutku se u dokumentarcu kaže da nije bilo njega ne bi bilo ni titule šampionske u onoj staroj Jugoslaviji, a Škilja je upisan u anale fudbala zahvaljujući golu protiv Španije 1974. godine. Koliko je bitno da mlađi naraštaji ne zaborave ovako velika imena sporta?

Čobu su svi voljeli bez obzira za koga navijali, posebno kada je riječ o gradskim rivalima Sarajevu i Željezničaru. Imao je sjajne karijere u oba tima, Želju je predvodio do titule, a Sarajevo do Evrope. Škija je bio više od fudbalera. Te 1974. kada je Škija dao gol cijela Jugoslavija je stala, čak mu je i drug Tito lično čestitao. To je istorija koju trebaju da znaju sve generacije od Vardara pa do Triglava....

Kad se rade priče o ljudima koji su ostavili traga, mnogo toga ostane nedorečeno. Šta ste sve i Vi sami o njima saznali snimajući ove dokumentarce?

Mogu slobodno reči da samo mnogo šta znao, ali neke stvari za vrijeme snimanja su se otvorile, sagovornicima su navirala sjećanja, pa upravo ovo vezano za susret sa doživotnim predsjednikom bivše Jugoslavije Josipom Brozom Titom. Bilo je tu zaista i nekih novih priča, anegdota iz njihovih karijera i života.

Škilja više nije živ, dok je Čobo učestvovao u dokumentarcu o sebi. Šta je bilo odgovornije ispričati - priču o nekome čije ime je odavno upisano među legende, ili o čovjeku koji je prosto svojim sugestijama mogao da utiče na sam tok priče?

E to je posebna priča. Moram priznati da je definitivno mnogo teže raditi film o živoj osobi. No, Slobodan Janjuš je izuzetno susretljiva i iskrena osoba, a u mene je imao puno povjerenje da mi je doslovno dao otvorene ruke kao autoru. Mislim da bi tako bilo i sa Josipom Katalinskim da sam film o njemu radio za vrijeme njegovog života. Za obojicu me vežu velika prijateljstva, a to je više od autorstva.

Filmovi koji govore o nekom drugom, ljepšem vremenu često nose nostalgiju, ali i tugu, sjetu. Koliko je teško naći mjeru u svakom kadru, ne preći granicu i preći u patetiku?

Inače sam emotivna osoba, a mnogi emociju vežu za patetiku. Međutim, kada je emocija iskrena, nema mjesta za patetiku. Pustiš samo emociju da te nosi i sigurno će sve biti kako treba. Svi dosadašnji filmovi su, iako su sportski dokumentarci, veoma emotivni. Posebno prvijenac “Keli” koji ima neponovljivu životnu i dokumentarističku priču. Takva priča se teško može ponoviti, jer je Želimir Vidović dao svoj život da bi spasio druge. To je nešto najuzvišenije.

Danas se dosta priča o fudbalskoj mafiji, preprodavanju igrača, namještanju utakmica. Je li bilo toga i u ono vrijeme kad su igrali Škilja i Čoba?

Kroz filmove o njima dvojici nismo se bavili tom tematikom jer su njihove karijere i životi toliko bogati sportskim uspjesima, da je ta tema bila suvišna. A obojica su bili primjer viteške borbe na terenu. Do posljednjeg daha, kapi znoja.

Upravo u dokumentarcu Škija iskoristili ste neki njegov intervju gdje priča o tom golu zahvaljujući kojem je postao poznat i kaže “nije to moj gol, već rezultat svih momaka koji su učestvovali u reprezentaciji”. Odavno, posebno u fudbalu mnogo češće slušamo o pojedincima, a mnogo manje o samim ekipama. Kad i zašto je to postalo tako?

To su bila druga vremena. Fudbal nije samo bio sport i sinonim za skupe transfere, nego prije svega jedno veliko drugarstvo, timski rad i opredijeljenost na zajednički uspjeh. Ekipa je bila važnija od pojedinca.

S obzirom na to da ste novinar, ovi dokumentarci su išli i na Federalnoj televiziji. Kakve su reakcije bile šireg auditorijuma, s obzirom na to da ste na festivalima za iste osvajali nagrade?

Reakcije su odlične jer ljudi se volje podsjetiti na ta prošla vremena, na uspjehe i na sve ono što je krasilo vremena u kojima su igrali i bili aktivni Škija i Čobo. To mi samo daje podstrek da nastavim sa realizacijom filmova ove vrste, pa evo slobodno mogu najaviti novi dokumentarac koji će zasigurno cijelu bivšu Jugoslaviju podsjetiti na neka lijepa vremena kada je prije 40 godina Sarajevo bilo centar svijeta.

Koji još sportisti zaslužuju polusatnu priču iz Vaše perspektive?

Safet Sušić, prije svega. I danas su svi složni sa naših prostora da je to jedan od najboljih koji smo imali. Međutim, legendarni Pape to ne želi i to mi je ponovio već nekoliko puta. Jednako kao što mi je i legendarni Ivica Osim za života rekao da ne želi svoju ulicu. No, nisam ga poslušao, dobio ju je na mjestu gdje je rođen, prohodao, igrao i vodio Želju i želim u dogledno vrijeme kroz taj bulever snimiti i film o legendarnom Švabi.

( Marija Vasić )