Turbo folk muzika je genocidna pojava
Ovogodišnji Muzički program Grad teatra bio je i četvrta saradnja festivala sa MA na Cetinju, na kojoj je Begić donedavno bio dekan, i sa festivalom “Esspresivom” koji on vodi kao umjetnički direktor
Među umjetničkim nastupima koji su ovog ljeta imali veliku pažnju publike i medija na festivalu Grad teatar bio je i koncert Predraga Jankovića (harmonika) i Mirana Begića (violina). Među djelima koje je duo poznatih crnogorskih muzičara izveo u crkvi Santa Marija bili su i “Asturijas” čuvenog španskog kompozitora s početka 20. vijeka Isaka Albeniza, za koju su Begić i Janković napisali svoju obradu i aranžman, kao i klasična obrada stare crnogorske pjesme “Još ne sviće rujna zora”.
“Mi smo kompoziciju 'Još ne sviće rujna zora' prvi put izveli kada je na Muzičku akademiju na Cetinju došla žena princa Čarlsa”, kaže Begić. “Bila je oduševljena, koliko i engleski ambasador u Crnoj Gori, i rekli su nam da takvu vrstu djela jednog dana mogu da reprezentuju i u Engleskoj. Na Grad teatru smo svirali i 'Pjesmu' Nikole Hercigonje iz oratorijuma 'Gorski vijenac', a spremamo se da na narednim koncertima izvodimo i kompozicije Bora Tamindžića u obradi klasične muzike, koji je apsolutno autentični predstavnik crnogorskog etno nasljeđa. Mislim da je u ovakvom ansamblu, harominika - violina, neophodno imati takvu vrstu repertoara. Moramo da čuvamo ono što je naše muzičko nasljeđe, naša tradicija, i da je predstavljamo što više, jer ako mi to ne radimo, plašim se da će otići u jedan prostor gdje će biti daleko manje značajna”.
Sam duo harmonika i viliona malo je neubičajen u klasičnoj muzici.
“Počeli smo da nastupamo nedavno, na Grad teatru je bio naš treći kocncert u ovom sastavu. Ne mogu reći da nisam imao blagu skepsu kad smo počinjali sa zajedničkim radom, zbog jedne prilično različite boje i kolorita harmonike i violine. Međutim, dobrom intonacijom ovi instrumenti dobijaju zajedničku boju koja zvuči izuzetno. Čuo sam reakciju publike u Budvi, kao i našeg kolege Miše Bereznjickog, koji je oduševljen ovom kombinacijom harmonike i violine”.
Ovogodišnji Muzički program Grad teatra bio je i četvrta saradnja festivala sa MA na Cetinju, na kojoj je Begić donedavno bio dekan, i sa festivalom “Esspresivom” koji on vodi kao umjetnički direktor.
“Toliko je važna ta saradnja, da sve one naše pizme i slične okolnosti, naravno, ne govorim o nama, nego o ukupnoj situaciji u kulturi, ne mogu da nam se dese ako smo zajedno. Mislim da je Crna Gora dovoljno mala da može sebi da priušti da se ovdje napravi jedna vrsta konfederacije festivala. Niko, dakle, tu ne mora da bude predsjednik, niti premijer, ali neka vrsta savezništa bi nam pomogla da lakše branimo interes kulture i umjetnosti. U razgovoru sa maestrom Vladimirom Viardoom, kad sam ga pitao šta on misli o festivalima u Crnoj Gori, rekao mi je da baš ti mali festivali, Budva je, naravno, u ukupnim programima mnogo veći festival od 'Esspresiva', ali je u muzičkom segmentu gotovo ista, brane kulturu. On je bio na velikim festivalima, svirao je u Karnegi holu, u velikim svjetskim salama, u kojima je, kako je rekao, vidio mnogo ljudi koji dođu na koncert praznih očiju. Oni dođu samo da bi ispoštovali neku konvenciju, a ovdje dolaze iskreni ljubitelji klasilčne muzike. U crkvi Santa Marija, na Cetinju, u Baru, Kotoru..., nikada nisam vidio ljude praznih očiju. Susretao sam samo one koji iskreno žele da čuju klasičnu muziku, i što je najvažnije, koji žele u sebi nešto da promjene. Mislim da je to posao umjetnosti i nas umjetnika, zato je naša odgovornost velika, i pripada nam. I ova višegodišnja uspješna saradnja sa Grad teatrom, za koju se nadam da ćemo je nastaviti, može biti samo pokazetelj drugioma da zajednički možemo da imamo i bolje programe, i više publike, i veću pažnju medija. Mislim da je to poenta onoga što radimo”.
O situaciji u crnogorskoj kulturi Begić kaže da može da govori samo u domenu svoje profesije:
“Mislim da je stanje u kulturi onakvo koliko se mi potrudimo. Nisam od onih koji čekaju da sistem riješi stvari, vjerujem da smo sistem svi mi - sistem su moji studenti, kvarteti u kojima sviraju, dogovori za njihoive koncerte, i stalno ih učim da moraju da grabe i da se bore. Uporedivši 1991, kada sam ja upisao akademiju, i ovu godinu, mislim da ima sve više prostora da se mladi muzičari predstave, i da stvari polako idu nabolje. Mi uvijek patimo od nekih velikih dostignuća, velikih planova i projekata, i to nas malo koči. Ali, ono što takođe primjećujem to je da naši studenti, kao i neki profesionalci, više ne biraju prostor ni sredstvo da se predstave nekom običnom građaninu u prolazu, na koncertu, na ulici, u haustoru… Time kultura polako osvaja i prostor da ozdravi ovo društvo, i to je naš jedini spas. Jer, ono što nam od 90-ih godina serviraju kao popularnu muziku, to je jedna apsolutno genocidna pojava. Nije dovoljno reći da je to zastrašujuće, nego je pravi termin genocid, i to ne, daleko bilo kao što je bio genocid u Srebrenici i na nekim drugim mjestima, nego je ovo genocid nad čitavim generacijama, i možemo samo da zamislimo kako će to da nam se obije o glavu”.
A muzika koju slušamo, ističe Begić, otkriva ko smo, zapravo, mi.
“Želim da vjerujem da će putem poreza, nameta, inspekcijske kontrole i nekih drugih načina, država uspjeti da ove naše 'krotitelje kobri' koji nas okupraju tom muzikom, uspjeti nekako da dozovu pameti, kao što se to radi u uređenim društvima - neka plate specijalni porez, taksu, pa ćemo vidjeti šta će biti. U staroj, velikoj Jugoslaviji, 'Bjelo dugme' je, recimo, plaćalo tantijeme za ploču jedan dinar, a Lepa Brena sedam dinara. Njena popularnost zbog toga nije bila manja, ali je novac od tantijema takvih pjevača odlazio u fond za kulturu. Ne znam zašto tako ne bi bilo i danas. Budžet za kulturu se sve više smanjuje, umjesto da država napuni svoju kasu naplaćivanjem poreza od onih koji kulturu uništavaju. I to je laka matematika”.
Donedavno dekan na Muzičkoj akademiji na Cetinju, gdje je završio drugi mandat na toj funkciji, Begić se sada vraća svojoj umjetnosti i karijeri.
“Violinista sam, nisam menadžer, a dekanski posao je, prije svega, generalno menadžerski, iako i tu ima nekih umjetničkih zahvata, inicijativa. Ja sam, recimo, 2011. godinu, kada sam prvi put postao dekan, počeo sa nekih četrdeset-pedeset koncerata godišnje. Šestu godinu dekanskog mandata završio sam sa četiri koncerta. Zadovoljan sam, naravno, zbog nekih lijepih stvari koje sam uradio na akademiji - neka djeca su stasala ovdje i u inostranstvu, kompletno smo sredili sve klavire donacijom jedne švedske fondacije, obnovili smo zgradu, a sada je vrijeme da se vratim svom instrument i svojoj umjetnosti”, ističe Begić.
Galerija
( Vuk Lajović )