Majstori

Sve je počelo kao bezazlena primjedba. Rekla je: “A da malo preuredimo stan”. Stan je zapravo jednosobni apartman koji je ona naslijedila od majke u Leskovcu. Prvo smo mislili da ga prodamo i dignemo kredit, pa da kupimo nešto veće. Čak smo ulazili u nekoliko leskovačkih zgrada u fazi sive gradnje. Vlasnik jedne građevinske firme je završio u zatvoru. Drugi je pred svojom novom zgradom imao banderu sa najmanje pedeset kablova spram balkona na kojem nam je objašnjavao nevjerovatne prednosti svoje gradnje. Stanovi kod sajamske zgrade, poznate leskovačke “Šajkače”, utrkivale su se po cijeni sa većim gradovima. Kvadratni metar je u pretprodaji bio 1400 eura. Pomislite li da je to mnogo za grad na siromašnom jugu, začudićete se – svi stanovi koji gledaju prema trgu već su kaparisani.

Usvojili smo plan B: Ipak je bolje uložiti nešto para u stančić u centru, plastičnom hirurgijom napraviti djevojku od vremešne dame. Znao sam iz iskustva da je pretvaranje stana u gradilište mučno. Ali nisam imao kud. Ljeto je svakako vrijeme građevinskih radova. Dobri majstori uglavnom nadniče po “kolektivnom Zapadu”. Pomislio sam da će nam se plan izjaloviti kad otpočnemo potragu za izvođačima radova. Kralj slučaj htio je drugačije.

Preporuke

Na Obilićevom vencu u Beogradu pijem kafu sa Zvonkom koji je iz Niša. Pričam mu o prijetećem građevinskom zahvatu u moj brak. On pita šta ima da se radi. Nabrajam: Ruši se zid između hodnika i dnevne sobe – predsoblje je relikt socijalističkog vremena. Sada se direktno ulazi u glavnu stambenu prostoriju. Zatim, moraju da se promijene vrata. Da se izbije zid u spavaćoj sobi prema balkonu – prozori su iz sedamdesetih. Da se od toga napravi velikodušni aluminijumsko-stakleni front. A onda da se izbije i cijeli zid prema travnjaku, koji je zastakljen mutnim prozorima sa crnim metalnim okvirima iz prošlog vijeka. Već ih razjeda korozija. Malo ćemo i proširiti terasu, svakako smo u prizemlju.

Zvonko me gleda i čini mi se da u njegovom pogledu prepoznajem nijansu saosjećanja. Znam da je nedavno renovirao svoj veliki stan u Nišu, pa ga pitam, da li ima nekoga da preporuči.

“Imam”, kaže. “Evo ti broj čovjeka koji mi je uradio stolariju. Sve je kako treba.”

Tako sam dobio broj prvog majstora. Žena je u isto vrijeme angažovala bibliotekara iz Grdelice i njegovog drugara da ruše zid između predsoblja i dnevne sobe, kao i između spavaće sobe i terase. Sami su se ponudili, mada nisu iz struke. Učinili su to muški. Sitna prašina je bila na sve strane. Kao klasični bauštelci voljeli su pivo. Možda je to proizvelo pomalo naherenu ivicu zida koju su ostavili iza sebe.

Danas, sjutra, prekosjutra

Majstor za stolariju iz Niša javio mi se iz Njemačke. Tamo radi sa drugarom, javiće se naredne nedjelje. I zaista, na vratima se u ponedjeljak pojavio mrk tridesetogodišnjak. Sve je premjerio i izrekao cijenu. Mušku cijenu. Ali stolarija će biti aluminijumska. I on će biti brži od nekoliko sličnih majstora koji su telefonom odgovarali u stilu “možda od septembra…”. Ovaj Neša je rekao – sljedeće srijede, najkasnije u četvrtak. Uzeo je pozamašan avans i nije se javljao nekoliko dana.

Onda su u porukama koje smo razmjenjivali počeli izgovori. Ovaj koji radi stakla ne može da nabavi antracitnu nijansu za pregrade. Trenutno toga nema u Srbiji. Raspitamo se kod konkurencije. Ima. To mu pošaljemo kao poruku – u Nišu ima to što tražiš tu, tu i tu. Ne odgovara. Tako će nas zamajavati skoro mjesec dana.

Da ne bismo gubili vrijeme, nađemo majstora za proširenje terase. Dunjac iz Mrštana, onizak četrdesetpetogodišnjak, preplanulog tena i svijetlih očiju, predložio je da nabavimo materijal za drvenu konstrukciju, on će da je postavi, a zid terase rušimo tek kada stigne aluminijumska stolarija, da ne bismo spavali na otvorenom.

Tako se uputimo na stovarište građevinskog materijala iza novog stadiona – Leskovac je među sretnim srpskim gradovima koji su dobili fensi fudbalski stadion. Još samo da im neko kupi i fensi klub.

Na stovarištu s kupcima razgovara lično šef. U kancelariji radnica prži paprike i jaja za doručak. Šef je bucmasti proćelavi miš sa naočarama. Ali izgled vara. On urla na radnike i mušterije, vodi monologe. Na pitanje vrši li dostavu, on kaže da. Kada čuje da nam je potrebno tek nekoliko greda i dasaka, počinje da pjeni. Kako da kamion uđe među zgrade, to je mala količina, ljudi svašta traže od njega. Galamdžija je žrtva slabo platežnih mušterija, njihove bezobzirnosti, ljudi bi stalno nešto jeftinije, ne može to tako. Taman sam htio da pođem, a on okrenu priču. Isporučiće, nije problem. Izbrojim njegovoj ćutljivoj saradnici dinare – hrpu novčanica sa likom Milutina Milankovića.

I stvarno, sjutradan je njegov vozač na parking iza zgrade istovario građu. Travnjakom sam lično prenio grede i daske sve do prozora. Dunjac, čovek koji je 1999. taman stasao za rat u Peći i na Košarama, ranjavan gelerima, govori tvrdim južnjačkim dijalektom. Pošten čovjek, nikada se nije ženio. Radi svaki dan. Skockao nam je terasu.

Poetika piljevine

Morao sam da zovem poznanika koji ima kombi da dio građe prebacimo kod stolara. Grube grede i daske zahtijevale su obradu. Tako smo se našli kod Sretena na Bojničkom putu. Vrijedan čovjek, sav u piljevini, u dubini dvorišta. Proveo sam jedno prijepodne s njim. U svoju mašinu koja se u stolarskom žargonu zove “abrihter” – gurao je djelove ograde, stubova i krova moje buduće terase. Sve je iz mašine izlazilo ljepše.

Mirisalo je na ranjeno drvo. Zabavljala me misao da na njemačkom glagol “abrichten” ne znači samo obraditi, dovesti u pravo stanje, već je mnogo poznatiji kao izraz za dresiranje pasa. Pomislim da ovaj čovjek dresira drvo. Moja stalna potreba da razmišljam o riječima i značenjima nije prestala ni u buci stolarske radionice.

U pauzama nas je zabavljao stolarev otac, koji je naslonjen na štap sjedio i posmatrao sina dok radi. Nije baš najbolje čuo, nije bio baš najsigurniji na nogama, ali je imao stalni osmjeh i volju da se druži. Pokušavao je da zapodjene razgovor. Uspio je da prokomentariše i moj stomak i visinu vozača kombija, da ispriča nekoliko priča iz mladosti, kada je on, sa nekoliko razreda osnovne škole, ispravljao učene ljude kada bi pogrešno sabirali ili množili. Sin ga je, slažući obrađeno drvo, ponekad samo mrko pogledao. On je te priče sigurno čuo mnogo puta. Starina je bio najglasniji i najšireg osmjeha kada smo se rastajali.

Mačka na vidiku

Sada smo imali srušene i gletovane zidove, veliku rupu umjesto zida u spavaćoj sobi. Vrele avgustovske noći su nas natjerale da otvorimo stare prozore na terasi. Noću bi se uz postavljenu konstrukciju uspentrala komšijina mačka i budila nas, cunjajući po stanu. Odustala je tek kada smo jedne večeri uprkos vrućini ostavili balkonski prozor zatvoren. Čuli smo tresak, a onda tup udarac mačijeg tijela o drvo. Naviknuta na otvoren prozor, nije vidjela staklo i zabila se glavom u njega. Od tada se više nije pojavila.

Tek kada sam Nišliji napisao poruku da u narednih 48 sati isporuči aluminijsku stolariju, inače dolazim da mi vrati avans, on se pojavio sa jednim istetoviranim, ćutljivim pomoćnikom. Prošle su skoro četiri nedjelje otkako je obećao da će uraditi posao za nekoliko dana.

Komšija Vladica kaže da je to u Srbiji skoro pa normalno. On lično je sjedio sa poznanikom, električarem, koji je mobilnim u roku od petnaest minuta ugovorio tri termina sjutradan – u isto vrijeme. Naš Nišlija je bio zajedljiv i nervozan – kao da smo mi njemu nešto krivi. Odradio je posao poprilično traljavo, oštetivši parket. Sjutradan me je pozvao telefonom da pita nije li kod mene ostala njegova brusilica. Nisam mogao nedjeljama da ga dobijem na telefon, ali evo, kada mu treba, javlja se i u osam ujutro.

Dunjac je došao kada je Nišlija bio pri kraju posla. Kada smo se požalili na aljkavog lažova, Dunjac je samo rekao, ne unoseći emociju u glas: “Budala”. Kada je rušio spoljni zid zgrade shvatio sam zašto ljudi više vole da kupe stanove u zgradama podignutim prije pola vijeka, nego u nalickanim bombonjerama koje niču svuda unaokolo. Spoljni zid zgrade na samom balkonu bio je od betona, iako nije bio noseći. Rušeći ga, Dunjac je psovao i beton i debele armature. Danas bi tu u najboljem slučaju bila šuplja cigla ili poput kartona laki gips.

Ljudi od riječi

Dok smo jeli dobar leskovački roštilj, Dunjac nam se požalio da je prije nekoliko dana ugovorio posao da sredi kuću jednom poznaniku. Prije toga je mjesni električar obećao da će doći i srediti električne vodove. Taj električar se poslije nije javljao na telefon sedam dana. Tako je prevario niz ljudi, uključujući i našeg majstora. Domaćini su ostali da očajnički traže drugog električara, a Dunjac je nekoliko dana prije vremana kod nas obavio posao.

Sjetim se da smo ovog ljeta i mi telefonom skoro ugovorili izradu američkog plakara, a stolar – iz jednog sela kraj Niša – na dan kada je trebalo da dođe, poslao poruku da ga boli stomak. Takav izgovor nisam čuo još od osnovne škole.

Gledajući kako rade Dunjac i stolar Sreten na Bojničkom putu, shvatam da ima poštenih, marljivih majstora. Onih koji crnče i nikada ne uplaćuju u penzione fondove, trošeći bruto zaradu kao neto. Ni od najpoštenijih majstora nećete dobiti nikakav račun ili priznanicu. Morate im vjerovati na riječ. I biti dobar psiholog, pa unaprijed procijeniti ko će riječ održati.

Inače, onaj Nišlija je nevoljno potpisao potvrdu da je uzeo pare za aluminijumsku stolariju, samo jer smo mi taj papir pripremili i poturili mu ga pod nos.

Bezobrazluk kao društvena korozija

Veliki dio majstora ljeti odlazi prema zapadu. Tamo se i oni sa labilnim karakterom ponašaju stabilno. Takva su pravila igre, tamo gdje funkcioniše pravna država, kao korektiv ljudske samovolje. Sjetio sam se jednog bivšeg vojnog pilota iz Srbije koji je u Kelnu radio kao parketar. Pričao mi je uz piće da će raditi još tačno petnaest godina i zaradiće dovoljno da uživa kao mlad penzioner. I zaista, bio je tražen, nije mogao da se odbrani od posla. To je bilo davno, nadam se da je onako fokusiran i disciplinovan ostvario svoj plan.

A ovdje su se u branši namnožili i majstori petljanja, vrdalame, lažovi i prevaranti. Uz to i – diletanti. Može, a ne mora, da vam se desi da majstori budu korektni. Ionako je sve manje ljudi na jugu, pa su povećana potražnja i smanjena ponuda plodno tle za džigljanje bezobrazluka.

Meni je renoviranje stana pružilo uvid u stanje duha u građevinskoj oblasti. Bojim se da je to indikativno za opšte stanje duha. Bio sam u sijaset takvih situacija. Osorni ljekari pred punim čekaonicama, nadrndani konobari koji se prepiru sa gostima, kučkari čiji vam pas vrši nuždu pod prozorom, a kada ih upitate, da li je to lijepo, oni kažu: “Lijepo je! I?” Razmažena djeca maltretiraju prosvjetne radnike, komšije i ostale sunarodnike, ali za roditelje su njihovi anđeli uvijek u pravu. Čovjek koji nedjeljom u sedam ujutro uključi električnu gitaru, nabadajući akorde. “Nisam znao da se tol’ko čuje”, glasi njegov ležeran odgovor. Političar koji na pitanje novinara odgovara bahato: “Pa šta?”.

Ipak, zaključak ne mora biti turoban. Vjerovatno je ćutljiva većina ovdašnjih ljudi pristojna. Ali se drži pravila da pametniji popuštaju. Tako budale lakše vladaju svijetom.

( Dragoslav Dedović )