Hitler, Staljin, Putin, Milo i ostali socijalisti

Svako ko tvrdi da su nacisti bili i socijalisti može izgubiti posao u zemljama njemačkog govornog područja, poluironično konstatuje H. F. Miler, novinar ciriškog NZZ-a, jednog od najuticajnijih listova na prostoru Švajcarske, Austrije i Njemačke. On to i ilustruje primjerom poznate austrijske novinarke koja je na Tviteru provokativno napisala kako su nacisti bili ne samo ubice, već i “socijalisti do jaja” - nakon čega joj je vlasnik portala za koji je radila dao otkaz.

Profesor i istoričar sa Kembridža, Brendan Sims, u knjizi na hiljadu i nešto strana “Hitler - A Global Biography” tvrdi da zloglasni Adolf nije mogao biti antisemita da nije bio antikapitalista - i obrnuto! Uostalom, njegova stranka se zvala Nacionalsocijalistička radnička partija!

Profesor Sims objašnjava da je previše pojednostavljeno zaključiti kako je Hitlerov nacizam došao iz socijalizma, ili još gore, staviti u istu ravan Hitlera i socijalistu tipa Vilija Branta, ali zaključuje - nacisti su sami sebe definitivno shvatili kao socijaliste: vjerovali su da pravi nacionalizam uvijek znači socijalizam - i obrnuto. Socijalizam samo za sopstvenu naciju.

Svako ko bi u današnjoj Rusiji ustvrdio da nema velike razlike između Hitlera i Staljina, dobio bi zatvorsku kaznu - ne kao Navaljni 19 godina već, vjerovatnije, „samo“ par mjeseci. Sve to opet ne znači da treba izjednačiti nacizam i komunizam, Hitlera i Staljina, već samo primijetiti da su sve ideologije sklone zločinima i da totalitarizam nije svojstven samo desnici, već i ljevici. Ili još slikovitije - socijalizam i socijalisti su Vili Brant i Felipe Gonzales, ali takođe i Staljin, Putin, Milošević ili Đukanović. Čak nekada davno i jedan Dodik.

Putin je čitav život proveo u KGB-u, tajnoj policiji ruskih ljevičara, odnosno komunista, da bi onda postao šef države. Počeo je mandat kao navodni liberal koji je otvoren za ideju Evrope od Lisabona do Vladivostoka, čime je stekao velike simpatije njemačke kancelarke Merkel. Nakon 24. februara 2022. sve je više analitičara koji tvrde da je baš u ime bratstva Merkel i Putina, žrtvovana Ukrajina, mnogo prije datuma invazije. Prvo Aneglinim odbijanjem da se u Kijevu zavijori NATO zastava i time Alijansa proširi i na tu mnogoljudnu zemlju, a onda njenim nevoljnim pristajanjem na Putinovu okupaciju Krima i njegovo prisajedinjenje Rusiji. Sve do februara 2022, Putin je bio veliki njemački brat, čak toliko da je tadašnja vlada u Berlinu znala da zategne odnose sa liberalnim i kapitalističkim Zapadom, Vašingtonom prije svega, kako bi sačuvala Vladimira Vladimiroviča. Ima li jasnijeg dokaza za takvu konstataciju od Nord Stream 2, strateškog projekta njemačko-ruskog gasovoda, teškog više milijardi. Koga su odlazak Merkel u penziju i agresija Putina na Ukrajinu konačno stavili van snage, na veliko zadovoljstvo SAD i UK, koje su to godinama bezuspješno tražile od zvaničnog Berlina.

Ako je, dakle, Putin počeo kao Staljin a završio kao Musolini (više koruptivan a manje krvoločan nego Hitler), da li i takvo poređenje potvrđuje pomenutu jeres - da su nacisti bili ne samo ubice, nego i socijalisti. Pomalo, a ne do jaja?!

Profesor Sims objašnjava kako se ne može reći da je Hitlerova politika posle 1933. bila istinski socijalistička, ali je sadržala puno socijalističkih elemenata. Kao što su uvođenje novih poreza za bogate, izgradnja socijalne države i jačanje prava radnika. Hitler je vidio razliku između internacionalnog kapitalizma i onoga što je nazvao nacionalnim kapitalizmom. Za njega je internacionalni bio Wall Street, a nacionalni njemačka familija Krupp. Prihvatao je nacionalni kapitalizam. Za njega je socijalizam značio da preduzetnici moraju da rade prije svega za naciju, a ne za sopstveni profit, zaključuje Sims.

Putin, za razliku od Staljina, nema gulage, ali njegovi kritičari ne prolaze mnogo bolje. Više se ne zna broja ubijenim, otrovanim, osuđenim ili samo protjeranim novinarima, NVO aktivistima i piscima, kao i opozicionarima. Neko će reći kako njihov broj ipak nije ni približan onim Staljinovim milionskim ciframa ubijenih i strijeljanih, ali ni Musolini nije bio masovni ubica, ali ga istoriografija ne razdvaja od Hitlera u smislu pripadanja i promovisanja totalitarne ideologije.

Poenta, dakle, nije u poređenju prirode, karaktera, težine, razmjera i posljedica pomenutih diktatora i režima, već u povlačenju jasne linije razgraničenja između zločinačkih odnosno „samo“ autokratskih, korumpiranih vođa - i onih koji to nisu, koji su istinski demokratski i liberalni.

Milošević i Đukanović su, recimo, čitav život proveli u Savezu komunista, čak su nakon uvođenja višepartizma svoje partije nazvali socijalističkim, da bi njihova politika 90-ih završila u magnum krimenu! Tada je njihova ideologija ličila ako ne na Hitlerovu a ono na Musolinijevu, i to mnogo više nego na politiku istinskih socijalista Branta i Gonzalesa! Iako su im usta tada, kao i Putinu danas, bila puna antifašizma i pobjede nad izmišljenim nacistima - onda iz Hrvatske, sada iz Ukrajine. Sjećamo se Đukanovića iz tog perioda, kako nam je prijetio da će nas razgraničiti sa ustašama (means Hrvatima), za sva vremena, da bi nakon četiri rata, 150 hiljada ubijenih i 4 miliona raseljenih, okrenuo ploču i počeo da nam širi navodnu demokratiju i kapitalizam. Od nacionaliste do socijaliste nije dug put, pokazao je i taj slučaj. Što na kraju potvrđuju i njihove sudbine - Milošević je završio u Hagu, kao Hitlerovi saradnici u Nirnbergu, dok je Đukanović postao miljenik Zapada, ugledni socijalista, za kojim nakon njegovog političkog poraza i možda kraja, suze rone brojni socijalisti, od Španije do Germanije, od Sančeza do Štajnmajera.

Iako su pojedini njemački ambasadori u Crnoj Gori (Šmit, Plate ili Štajnaker) znali da zablistaju i ukažu na nedemokratski i antievropski karakter bivšeg režima, ipak se generalno može zaključiti da su Đukanović i njegova stranka, poput Putina i Jedinstvene Rusije, dugo bili strateški partner zvaničnog Berlina. Sjećam se jednog susreta u njemačkom MIP-u, 2014, sa Ernstom Rajhelom, šefom za Balkan u to vrijeme - imao sam osjećaj da razgovaram sa Momčilom Radulovićem ili Gordanom Đurović, toliko je čovjek branio tadašnji režim i vođu. Da li slučajno, ali isti taj Rajhel je nakon pomenutog mandata u MIP-u poslat za ambasadora u Ukrajinu, valjda da ubijedi tamošnje lidere kako je Krim vazda bio ruski?!

Uz sve to socijalista Štajnmajer u par mjeseci prima Đukanovića dvaput u zvaničnu posjetu, jednom prije izbora, da ga indirektno podrži, a drugi put nakon poraza, da mu obriše suze. U tom kontekstu razumijem i angažman aktuelnog ambasadora Njemačke u Crnoj Gori koji “poginu” da objasni Spajiću i Bečiću kako je samo Vlada sa DPS-om stabilna, a kako svaka druga značajna većina, vodi zemlju u izolaciju!

Umjesto da zvanični Berlin prihvati kako Đukanović nema nikakve veze sa socijalistima i evropejstvom, ni sa Vilijem Brantom ni sa Olafom Šolcom, oni i dalje istrajavaju na poziciji da su DPS i njegov lider, sada iz sjenke, istinska građanska i proevropska grupacija. Iako su i Đukanović a time i DPS za tri decenije vladanja i u domovini i u regionu ostali primjer autokratskog ponašanja i vladanja. Koji je ismijavao sve vrijednosti njemačkih socijalista, poput vladavine prava, slobode medija, demokratskog dijaloga, parlamentarizma i fer izbora. Posebno u javnom diskursu - Đukanovićev režim nije bio samo autokratski, već i totalitaran. Kao i Putinov ili Vučićev.

Profesor Sims tvrdi da je Hitlerov antisemitizam definisan mržnjom prema gospodarima novca, iz čega izvlači zaključak kako je nacionalsocijalisti Adolfu antikapitalizam bio važniji od antiboljševizma?!

Ako bismo danas i ovdje analizirali šta je Đukanoviću i njegovom režimu bilo ideološki i politički bliže, onda, bar ja, nemam sumnju da je „socijalista“ Milo više bio antievropejac nego anitputinovac! Da mu je, dakle, autokratija bila i jeste mnogo važnija od demokratije. A korupcija daleko ispred vladavine prava.

Vrijeme je da i zvanični Berlin to shvati. I prihvati. Kako ne bi baš toliko izgarao da nam vrati DPS i MĐ u vlast! Već smo to probali, tri decenije čak, vielen Dank, dosta je bilo. Makar dok ne bude jasno da DPS više nije političko krilo kavačkog klana. Što podrazumijeva javno i jasno distanciranje novog vođstva partije, ako se ono ikada porodi, od svih ranijih nedjela bivšeg rukovodstva. Duga je lista - od zločina 90-ih, preko ubistava i progona kritičara, korupcije i vladavine nepravde, zarobljavanja države, do “kavčana” i vlasti mafije.

( Željko Ivanović )