Mala hronika "zločina"

Strašno je kad u jednoj zemlji građani toliko omrznu vlast da sa radošču dočekuju vijest o sramoćenju instutucija; kad uživaju u blatu po kojem se one povlače; kad se naviknu na autodestruktivnu mješavinu beznađa i sramote.

"Ljudi, prepisivali smo iz fizičkog! Koji smo mi meni kraljevi!" (Portal Vijesti, 23. 8. 2017. 21:21)

Društvene mreže su eksplodirale, opozicija seirila, građani se uglas smijali. Na popravnim ispitima, koji su se upravo tih dana odvijali, skoro niko dobio jedinicu, pogotovo ne ako je prepisivao. I nije to čudno, taj smijeh i seirenje, kad nad sobom imate odnarođenu vlast koja u inat činjenicama, u inat građanima, a posebno u inat opoziciji, nagrađuje plagijatore, vjerne vojnike svoje partije.

Strašno je kad u jednoj zemlji građani toliko omrznu vlast da sa radošču dočekuju vijest o sramoćenju instutucija; kad uživaju u blatu po kojem se one povlače; kad se naviknu na autodestruktivnu mješavinu beznađa i sramote.

A incident sa prepisivanjem hrvatskog kurikuluma nije tako jednostavan, a ponajmanje je crno-bijela priča o "dobrim i lošim momcima". U težnji da budu aktuelni, mediji su mogli samo da načnu problem, a on je imao svoj opšti nivo i svoje posebnosti. Zasad je Crna Gora dobila svojevrsni šamar i potvrdila stereotipe o lijenim Crnogorcima. Hrvatska, međutim, u kojoj sporni kurikulum nije ni uspio da zaživi zbog opstrukcija crkve, dobila je "veliku naraciju" o izuzetnosti. Eto, oni su napravili vrijedan iskorak koji se u regionu prepisuje, a njihova rođena država to ne uviđa. Sva je prilika da će nakon ovakvog marketinga šanse za usvajanje kurikuluma u Hrvatskoj znatno porasti.

Stara je mudrost da je znanje jedino bogatstvo koje se uvećava dijeljenjem. Lijepo je bilo slušati Borisa Jokića dok govori o tome da crnogorskim kolegama ne zamjera preuzimanje, te da bi programi svakako bili ustupljeni Crnoj Gori da ih je zatražila. I kad s pravom upozorava da način na koji je to urađeno nije častan. Vrsni pedagog zasigurno zna da ni jedan, pa ni hrvatski kurikulum nije mogao drugačije nastati osim temeljnim proučavanjem i upoređivanjem raznih modela i traženjem sopstvenog. I u hrvatskom kurikulumu bi se, sasvim izvjesno, našle formulacije i rješenja koja u globalizovanom svijetu dijele sve zemlje. Uostalom, u pedagogiji se rijetko „otkrije Amerika“.

A da bi sve bilo još jasnije treba se prisjetiti da je posljednjih decenije prošlog vijeka proces globalizacije doveo u pitanje ili sasvim obesmislio mnoge tradicionalne oblike poučavanja. Nametale su se nove potrebe i rađala nova zanimanja, a digitalne tehnologije su omogućile univerzalnu dostupnost i dijeljenje znanja. Razvijene zemlje svijeta su smjesta započele sveobuhvatne i korjenite reforme svojih obrazovnih sistema.

Nažalost, zemlje bivše Jugoslavije su se u to vijeme iscrpljivale ratovima i tranzicijom i polako gubile korak u sferi obrazovanja. Prva se „u sedlo“ vratila Slovenija. Premijer Đinđić je potom pokrenuo proces reforme obrazovanja u Srbiji, ali je atentat sve zbrisao. Hrvatska nije ni započinjala reformu i ubrzo će u EU biti označena kao zemlja koja je propustila šansu. Za divno čudo, Crna Gora nije propustila šansu i 2000. godine je započet sveobuhvatan proces reforme obrazovnog sistema.

Proučeno je na hiljade planova i programa raznih zemalja, održano je mnoštvo radionica i obuka. Mukotrpno se pomjerala pedagoška paradigma sa memorisanja ka kritičkom mišljenju i učenju kako se uči.

Dijeljenje znanja u sferi obrazovanja je već imalo formu otvorenog pristupa (Open Access). Slovenački model se koristio kao orijentir prvenstveno zbog godina provedenih u zajedničkoj državi Jugoslaviji. Crna Gora je reformisala svoj obrazovni sistem kad to nisu radile ni Hrvatska ni Srbija ni Bosna. Nije bilo potrebe za prepisivanjem jer je sve trebalo prilagoditi kontekstu i okolnostima. Mnogo crnogorskih dokumenata je takođe poslužilo kao primjer i konsultovano je u regionu, a oni koji su ih pisali mislili su i osjećali isto što i Boris Jokić.

Danas bi bilo zanimljivo napraviti analizu tekstova različitih reformisanih kurikuluma, pa i onog hrvatskog, i vidjeti koliko oni duguju programima drugih zemalja i sistema. Teško da bismo i u jednom tekstu pronašli neponovljivi autorski pečat, naprosto zbog toga što su svakom obrazovnom sistemu potrebni deskriptori koji čitav proces čine transparentnim i mjerljivim.

Međutim, kad u jednoj zemlji uporno nagrađujete primjere akademske nečasnosti, sve se nekako obesmisli. Zato se kod nas u isti koš smještaju radnici i neradnici, akademski časni i oni drugi; zato se ne cijene rad i zasluge, a nagrađuju nepočinstva. Zato kod nas ni resorni ministar, ni Savjet za obrazovanje, ni direktor Zavoda za školstvo nemaju petlje da stanu iza onih koji su ipak vrijedno radili, da nalože objektivnu procjenu šta je i kako napravljeno i može li se primijeniti u praksi. I da, ako treba, sami daju ostavke kao moralni čin, iako nikome nisu naložili da prepisuje. Međutim, jesu nepotrebno i ispolitizovano žurili, a reforma obrazovanog sistema nije zec pa da pobjegne.

Od svih zamjerki na račun partije (koalicije) na vlasti, ovaj incident otkriva možda vrijednosno najopasniji fenomen. Mi, naime, nismo više Balkanci kojima je milo "kad komšiji crkne krava". Mi smo toliko zgađeni da nam je najmilje kad nama crkne krava.

( Božena Jelušić )