BALKAN
Nasilje i naša nemoć
Iz situacije u kojoj se konstantnim pritiskom sluđuju ljudi proizlaze ekstremni slučajevi nasilja, koji dolaze kao vrh ledenog brijega nefunkcionalnog društvenog sistema
Gotovo svakodnevno svjedočimo društvenom nasilju koje svojom brutalnošću zaprepaštava i unosi nemir. Mediji su prepuni informacija koje pokazuju do koje mjere je ova zajednica postala zarobljena u stravičnim slučajevima uništavanja života, njihovog obezvređivanja i pojeftinjenja. Cjelokupna atmosfera i stanje stvari koje je na snazi, politička sluđivanja, socijalna neimaština, nesigurnost, duhovni jad i kulturno beznađe, producirali su društvo u kojem su potpuno izglobljeni svi postulati dostojanstvenog i civiliziranog života. Sistemska stihija, potpuno odsustvo javnog razgovora o suštinskim problemima koje stanovnici ove zemlje trpe, nesuočavanje sa traumatičnim događajima iz prošlosti, odbijanje ozbiljnog bavljenja posttraumatskim sindromima i sve druge naslage čemera i jada koji godinama baštinimo dolaze sada na naplatu u svojim najužasnijim manifestacijama. Drugim riječima, iz situacije u kojoj se konstantnim pritiskom - neizvjesnošću egzistencije, poništavanjima svih vrijednosnih sistema, uspostave bezakonja i kriminala kao jedinih relevantnih načina sticanja i privređivanja - sluđuje ljude proizlaze ekstremni slučajevi nasilja, koji dolaze kao vrh ledenog brijega nefunkcionalnog društvenog sistema i njegove nesposobnosti da se bavi prevencijom nasilja, njegovim onemogućavanjem i sprečavanjem.
Sa druge strane, ovdje se gotovo ništa ne poduzima kako bi se sistem vrijednosti, uspostavljen u opštem raspadu, nasilju rata i mučnoj tranziciji, sada iznova gradio na razumnim, tolerantnim i čovjekoljubivim osnovama. Pojeftinjenje svega, pa i samog života, odsustvo moći kritičkog rasuđivanja i vrednovanja, pristajanje na zaobilazne, najčešće kriminogene puteve, postali su modusi življenja. Nametnuti okviri našeg života u ovoj zemlji počeli su stvarati generacije koje su potpuno izgubile bilo kakav osjećaj za važnost solidarnosti i brige o drugom, to su one suštinske i najopasnije posljedice onoga što već tri decenije njegujemo i stvaramo kao okvir u kojem želimo postojati. U tome pored vlasti jednaku odgovornost snose i sami građani ove zemlje. Duboka letargija, zombizacija etnonacionalnim narativima, pristajanje na društvo konstantnog poraza i degradacije života, prouzrokovali su odbacivanje svake odgovornosti pojedinca za ono što jeste cjelokupna zajednica. Niko se više ne pita o tome kako se ponaosob može doprinijeti da bi stvari bile bolje. Usuprot toga, većina je pristala na imitiranje onoga što su uspostavili vlastodršci, oni generiraju bahatluk i neodgovornost prema svemu, pa su tim stazama krenuli i svi drugi koji žive u ovoj zemlji.
Otuda, umjesto svijest ljudi koji ovdje egzistiraju o tome da život ima smisla samo ukoliko ga se uzme u vlastite ruke, na snazi je ubjeđenje da je jedino moguće prepustiti se opštoj stihiji i ploviti jednako mutnim vodama. Predanost tom levitiranju u partitokratskoj žabokrečini, preko koje se bacaju nacionalističke mreže kompradorskih ribolovaca u mutnom, vodi nas sve više u ponor, a na površinu isplivavaju svi oni problemi koji su godinama gurani pod tepih. Naš se balon napinje preko svake mjere, iz njega frca nakupljena i potisnuta frustracija, koja svojim eksplozijama pustoši i obezljuđuje. Pitanje je, zapravo, šta tek slijedi, te u kakve će nas sve oblike nasilja voditi ovo vrijeme koje je pred nama. Mizerne su stvari do sada urađene u ovoj državi kako bi se dostojanstvo ljudskog života zaštitilo i sačuvalo onako kako bi to moralo biti u humanom konceptu življenja. Mi neprestano svjedočimo potpunoj uniženosti života pred silom. Ona, sila, svakodnevno se ispoljava, bilo u bahatim vozačima koji ubijaju po cestama, bilo manijakalnim muškarcima koji ubijaju svoje supruge, bilo u vaspitačima koji udaraju svoje štićenike ili vlasnicima hotela koji premlaćuju radnice. Prisustvo silništva kao jednog od osnovnih postulata postratnog bh. društva, koje se njegovalo, promovisalo i koje se i danas najsnažnije održava, počinje nam se sa svih strana kao bumerang vraćati direktno u glavu.
Neko bi rekao, nesreće se događaju, ali društvo postoji, moralo bi postojati, boreći se svim snagama da se one ne dogode. Ako život prepuštamo pukom slučaju, onda nam ne treba društvo, ne treba nam država i ne trebamo ni mi sami sebi.
( Đorđe Krajišnik )