Ratni referendum bio je repriza Podgoričke skupštine

Kad je, desetak godina poslije rata, na pitanje novinara TV Montena jedan mladić odgovorio da je Milo Đukanović bio prvi predsjednik LSCG-a, niko ga nije uzeo za ozbiljno.

Osnovana sumnja da se jedan od lidera ratnog i unionističkog DPS-a retroaktivno kandiduje za vođu antiratnog i suverenističkog pokreta pojavila se u junu 2000.

Tada je Đukanović uputio izvinjenje građanima Hrvatske, "posebno Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije, za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje im je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima”...

Bio je to početak dobro organizovanog, dugotrajnog i vrlo efikasnog projekta krečenja prošlosti trojice jedinstvenih vođa tada takođe jedinstvenog DPS-a.

Otkud znam? Pa, iz gorepomenutog izvinjenja.

Jer "sva bol, sva stradanja i svi materijalni gubici" nijesu bili posljedica slučajnog i pojedinačnog ponašanja nekih "predstavnika Crne Gore u sastavu JNA", nego namjernog i kolektivnog projekta državnog vrha - Predsjedništva, Vlade i Skupštine - poznatog pod nazivom Rat za mir.

* * *

Sve do tog izvinjenja, izgledali su mi šašavo medijski performansi DPS-a o ratu u kojem "nijesmo učestvovali", iako su naše žrtve već bile prebrojane.

Isto kao i šaptačka kampanja liberala-preletača o Đukanoviću kao suverenisti, iako je u svim njegovim javnim istupima očuvanje SRJ i dalje bilo prioritetni cilj DPS-a i prvi zadatak njegove državne vlasti.

Da krečenje prošlosti čiji su učesnici i svjedoci još živi samo izgleda šašavo ali djeluje - potvrdiće naredne godine i decenije.

Zahvaljujući tehnološkom napretku, šaptačka kampanja unaprijeđena je u pisanu, a krečenje loše i neljudske prošlosti u slikanje neke bolje i humanije.

Tačno onako kako je 1991. najavio ratni gradonačelnik Trebinja, tada najbolji drug mladog, lijepog i pametnog vođstva Crne Gore koje je crnogorske rezerviste poslalo u sramotni rušilačko-pljačkaški pohod:

- Ako bude potrebno, izgradićemo mi ljepši i stariji Dubrovnik!

Umjesto Dubrovnika, crnogorska vlast je izgradila ljepšu i stariju - istinu o sebi. Punih trideset godina, u nastavcima.

* * *

Prvi nastavak odnosio se na odgovornost za ničim izazvanu agresiju na susjednu državu.

Nije kriva Crna Gora nego Srbija i JNA, tako glasi ta dugo građena istina koja se - sudeći po društvenim mrežama - još dobro drži.

Realnost je te 1991. bila sasvim drugačija.

JNA je te godine skoro ostala bez vojnika i zato je na okup pozvan rezervni sastav.

Da se odazove što više rezervista, crnogorska vlast je učinila sve što je mogla, bodreći ih i milom i silom. Srpska vlast nije pokazala toliki entuzijazam.

Uprkos tome odziv je, naravno, brojčano bio veći u Srbiji. Ali, krajem ljeta u sabirni centar u Valjevu stiže Vuk Drašković, obavještava rezerviste da ih Vojska šalje na Dubrovnik i poziva ih na - dezertiranje...

Ne da su ga poslušali pojedinačno - što su i u Crnoj Gori uradili neki na poziv antiratnih lidera - nego i cijele jedinice, grupno.

Dezertirao cijeli korpus... pa oklopna brigada... pa mehanizovana brigada... pa još jedan korpus... i još jedna brigada - objavljivale su Večernje novosti na naslovnicama iz dana u dan...

* * *

Otkako je medija, istorija ne pamti da se i u jednoj državi tako slavodobitno izvještavalo o dezertiranju sopstvene vojske.

Slobodan Milošević prstom nije mrdnuo da to zaustavi.

Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović ne da jesu nego je njihova policija lovila "izdajnike" po kućama, preduzećima, kafanama...

A što su mogli crnogorski rezervisti, nijesu znali gdje ih JNA vodi?

Jesu, i prije onih u Valjevu.

Zato mnogi i nijesu otišli.

Nažalost, koliko god da ih jeste pošlo na Dubrovnik - "samo" 7.000 zvanično ili 15.000 nezvanično - za malu Crnu Goru bilo je previše.

Iz deset puta veće Srbije, ako dobro pamtim, nije otišao - nijedan...

Toliko o srpskoj krivici za zločine na dubrovačko-hercegovačkom ratištu...

* * *

O crnogorskoj još samo nekoliko poruka koje je detaljno i svakodnevno razrađivala Pobjeda, tada još pod upravom Skupštine Crne Gore.

- Crnogorce sramote poturice i slična nekrst;

- Crna Gora će biti sjutra mnogo veća;

- Šahovnica se neće vijoriti;

- Liberali su naše prokletstvo;

- Hrvatska vlast je fitilj i opasnost za Evropu;

- Lijepa njihova gori;

- Tražimo nove borbene zadatke;

- Sprženo sve u okolini Dubrovnika;

- Smrt izdajnicima i izrodima;

- Jevremu i Slavku - i oca i majku…

Za slučaj da se opet pojavi kakva anketa poput one sa početka priče, Pobjedu su tada uređivali i u njoj mogli da pišu samo kadrovi DPS-a.

Troje novinara liberala je još prije rata dobilo doživotnu zabranu pisanja i blagovremeno raspoređeno na čitulje, u marketing i u tehničku službu.

* * *

Trideset godina kasnije podmladak DPS-a, ničim izazvan, vratio se na fabrička podešavanja partijskih predaka upućivanjem poziva Ministarstvu kulture da zabrani prikazivanje filma o Podgoričkoj skupštini "Crna Gora međa istine i laži".

Zašto?

Zato što "udara na temelje crnogorske državnosti".

I zbog toga što se "iznova iskazuje težnja o ponovnoj aneksiji Crne Gore i ukidanju njene nezavisnosti".

Što jes' - jes', dobro su opisali PG skupštinu iz 1918:

- Jasno je da jedni te isti velikosrpski nacionalisti zakleti u ideologiju velikosrpstva pod novim pseudonimom 'srpskog sveta' i na ovaj način žele plasirati istorijski falsifikat i predstaviti svoju stranu istorije. Sve to ima za cilj preoblikovanje građanske i sekularne Crne Gore u srpsku, teokratsku državu, u kojoj će multivjerska i multikonfesionalna zajednica biti zamijenjena jednom vjerskom organizacijom koja će imati monopol u našoj državi.

Problem je samo što, nakon ovakvog obrazloženja, nije realno tražiti zabranu prikazivanja filma u bioskopskim salama.

Nego zabranu pojavljivanja DPS-a na javnoj političkoj sceni. Zato što je ta partija reprizu PG skupštine organizovala u obliku CG referenduma 1992.

* * *

Te godine zaista jesu "velikosrpski nacionalisti zakleti u ideologiju velikosrpstva" utjerali Crnu Goru u veliku Srbiju. Samo ne pod pseudonimom "srpskog sveta" nego - SRJ.

Repriza Podgoričke skupštine razlikovala se od premijere samo po tome što nije održana u jednoj velikoj sali. Nego u skoro hiljadu puta više malih, uključujući neke u državnom vlasništvu, ali i privatne kuće i kafane...

O pretvaranju Crne Gore ne u Zetsku banovinu nego u 27. izbornu jedinicu velike Srbije moglo se te 1992. glasati i na ulici... I u haustoru... I telefonom... I u tuđe ime...

Ti "velikosrpski nacionalisti zakleti u ideologiju velikosrpstva" bili su ubjedljivom većinom iz DPS-a i neznatnom manjinom iz Šešeljevog SRS-a.

Tada najjača partijska organizacija Srba u Crnoj Gori, Narodna stranka, bojkotovala je reprizu PG skupštine na otvorenom.

Sa Srbijom vazda, pod Srbijom nikad, tako je NS od DPS-a štitila državnost Crne Gore, zajedno sa LSCG-om, SDP-om i svim strankama manje brojnih naroda u Crnoj Gori - Bošnjaka, Albanaca i Hrvata.

Uprkos tako masovnom bojkotu, tadašnji DPS ostvario je cilj koji njegov recentni podmladak danas tačno definiše kao "preoblikovanje građanske i sekularne Crne Gore u srpsku teokratsku državu".

Ta repriza PG skupštine iz 1992. omogućila je Srpskoj crkvi ono što premijera iz 1918. nije mogla.

DPS je u njeno vlasništvo predao i sve one manastire i crkve koje njegova majka partija, Savez komunista, nije htjela da ukatastri na SPC.

I "dao monopol jednoj vjerskoj zajednici" koja se skoro pola vijeka prije toga živa nije čula.

Zahvaljujući tom monopolu, ta vjerska zajednica imala je presudan uticaj na ključne odluke DPS-a i do 2006, a i kasnije.

Sve dok "srpska teokratija" nije zamijenjena - crnogorskom autokratijom...

Toliko od mene za danas o krečenju ratne prošlosti DPS-a...

P. S. Krečenju prošlosti doprinijeli su ovih dana, na moje iskreno zaprepašćenje, i antiratni aktivisti iz gotovo svih organizacija, partija i medija. Svi su objavili gotovo istovjetnu vijest da je pokojni Marko Vešović bio cijenjeni bosanskohercegovački pisac, književni kritičar, esejista, prevodilac i odvažni hroničar posljednjeg balkanskog rata. Neki su dodali i da je, zbog tog rata, bio jednako odvažan protivnik Mila Đukanovića... A onda svi, kao po komandi, prećutali da je nakon tog rata postao ljuti protivnik Đukanovićevih protivnika. I da je govorom mržnje, teškim uvredama i još težim klevetama godinama urnisao život ne samo vođama crnogorskog antiratnog pokreta - Slavku Peroviću, Jevremu Brkoviću i Miodragu Peroviću - nego i njihovim užim i širim familijama. Za ono što je napisao o novinarkama Monitora, Milki Tadić i Mileni Perović fale mi riječi. Marku Vešoviću nijesu falile - ološi, džukele, kerovi u suknji, zulumćarke, šupljoglavke, profesionalne falsifikatorke, lovačke keruše, glupe kao točak, kilomudićke, samo je učtiviji djelić tog repertoara... Zbog kojeg Marko Vešović - jednako kao i zbog onog antiratnog - zaista ne zaslužuje zaborav...

( Ratka Jovanović-Vukotić )