Bojan Žirović briljirao u ulozi Uroša Predića
"Čovjek visine", autorke Ane Đorđević, po predlošku Marka Kentere, igrao se pred punim tribinama na sceni između crkava u Starom gradu Budva
Sinoć je odigrana prva ovogodišnja predstava iz dramskog segmenta festivala "Ćirilicom".
"Čovjek visine", autorke Ane Đorđević, po predlošku Marka Kentere, igrao se pred punim tribinama na sceni između crkava u Starom gradu Budva.
Po mišljenju mnogih iz publike i aktera organizacije festivala, Bojan Žirović, koji glumi slikara Uroša Predića, odigrao je sinoć maestralno i pobrao velike simpatije publike.
Ova predstava se izdvojila kao do sada najviše igrani projekat cijele i dugogodišnje budvanske pozorišne produkcije jer je za samo godinu dana igrana čak 25 puta. Za svako igranje u Crnoj Gori i regionu redovno se tražila karta više, pa vrlo pozitivna reakcija publike i veliki aplauz na kraju nisu ni sinoć iznenadili.
Projektom u režiji maestralne Jane Maričić, dva barda srpskog glumišta ispričala su priču o izmišljenom susretu mitropolita Mitrofana Bana i Uroša Predića na ovom, već VII festivalu "Ćirilicom".
Filozofski traktat, dinamična teološka i svetovna rasprava o važnim temama iz crnogorske istorije a naročito o onima koje su determinisale ponovnu izgradnju kapele na Lovćenu, učinila je da se opet potvrdi slogan festivala da je ćirilica istinska ljepotica i da su dovoljni autentična i jaka dramska priča i dva odlična glumca da bi dobili veče za pamćenje.
Skup vrijednosti kojima čovjek teži oduvijek je, kao i on sam, isti. Nije mlada ni dilema da li se do tog cilja stiže lijevom ili desnom stazom.
Prije sto godina, neposredno poslije Prvog svjetskog rata, jedni su nepokolebljivo vjerovali u napredak nakon užasa, dok su drugima ratne traume usadile oprez, gorčinu, pesimizam. Ni danas ne znamo koji su bolje znali, znamo samo da je mir i za jedne i za druge kratko trajao. U takvim okolnostima velike ličnosti malih naroda djeluju apsurdno beznačajno, istorijski neprimjetno.
Ipak, ostaju sjećanja na njihove ideje, predviđanja, strahove, koji se ni po čemu ne razlikuju od govora zapamćenih mislilaca. Zato se valja podsjetiti na ono što imamo i one koje smo imali. A njihova zapitanost ostaće i naša: da li trajanje i opstanak znače razumjeti vrijeme i promjene, ili sačuvati izvorni trenutak pripisujući mu vječnost.
Film „Svetlost i senke - i umetnike ubijaju, zar ne?” , kao prvi film o Savi Šumanoviću snimljen u periodu od preko 50 godina, biće prikazan večeras u 21 čas.
( Vuk Lajović )