Mir i spokoj trećeg doba

Imam osjećaj da sam zaspao u Podgorici, a probudio u Švajcarskoj - tim riječima je ekipu “Vijesti” dočekao Savo Martinović, korisnik Doma za stare u Podgorici.

Ustanova je sa radom počela prošle godine, a stanarima predstavlja mjesto za druženje, rehabilitaciju, ali i za stvaranje. Slobodno vrijeme oni koriste na različite načine - čitaju u biblioteci, prave razne rukotvorine i uz društvene igre.

Martinović kaže da je prije dolaska u podgoričku ustanovu živio sam pet godina, a da je u Domu pronašao mir i svoje društvo.

Veliki ljubitelj Njegoša i “Luče mikrokozma” jutro započinje vježbama za disanje. Vježbe su dio projekta koji se trenutno realizuje u domovima za stare u Podgorici i Bijelom Polju.

“Vježbe su osvježavajuće i korisne, zahvaljujući njima naučio sam pravilno da dišem”, kaže Martinović.

Posebno ga raduju izleti koji se organizuju na različitim destinacijama po Crnoj Gori, kao i koncerti domaćih pjevača koji gostuju u Domu.

Veljko Iković je prije Doma za stare u Podgorici boravio u istoimenoj ustanovi u Risnu, i sa reporterima “Vijesti” podijelio je da nije bio zadovoljan hranom u risanskom domu.

“Ovdje je hrana odlična, izbor je širok, ima nešto za svačiji ukus”, kazao je Iković.

On je profesor književnosti, a objavio je više knjiga. Sada ima novi izazov - da pokrene novine “Naši dani”, list podgoričkog Doma za stare.

Rajka Jovanović kaže da su joj vježbe dobrodošle i da se rade prema fizičkoj mogućnosti svakog pojedinačno.

U Domu za stare je pola godine i ističe da je veoma zadovoljna, naročito time što je oslobođena obaveza koje je ranije imala.

Obrad Drljević koji je u toj ustanovi od maja, u penziji je već 30 godina. Ima problema sa zdravljem, ali kaže da je medicinska njega koju mu pružaju u Domu jako dobra i ispunjava sve njegove standarde.

Mileva Ristić u penziji je od januara. Kaže da vrijeme u Domu provodi uz dobro društvo, knjigu, novine, domine…

Omiljene su joj kreativne radionice, tokom kojih korisnici imaju mogućnost da od raznih materijala prave mala umjetnička djela.

“Kao i većina korisnika jutro započinjem rano vježbama za disanje, nakon kojih slijedi doručak, zatim ručak, a nakon njega je vrijeme za popodnevnu dremku”, priča ona.

Podgorički Dom za stare trenutno ima 174 stanara.

Tehnike disanja za bolju energiju

U toku je sprovođenje programa rehabilitacije i reintegracije u domovima za stare u Podgorici i u Bijelom Polju, u kojima učestvuje oko 80 starijih osoba i oko 10 osoba zaposlenih u javnom sistemu podrške starijima.

Ekspertkinja programa Aleksandra Grujović “Vijestima” je kazala da posmatranjem i slušanjem postaje svjesna specifičnih potreba stanara podgoričkog Doma.

“Pravim razliku između malodušnosti ili nenaviknutosti na rad na sebi i realnih ograničenja. Podržavam ljude da naprave mali, a ne veliki napor, i ohrabrujem ih da se puno toga može i u sjedećem položaju. Ne slijedim samo zamišljeni program, već se prilgođavam trenutnoj situaciji. Dajem prostor i vrijeme ljudima ukoliko imaju potrebu da govore o nekom trenutnom izazovu i koristim temu za razgovor u koji uključujem sve, jer je mnogo toga zajedničko svima”.

Kako objašnjava Grujović, svakodnevno se sprovode fizičke vježbe za tijelo, kičmu, zglobove, balans, cirkulaciju, jačanje mišića, masaže i stimulacija dlanova i stopala.

“Tehnike disanja su takođe brojne, najvažnija je Sudaršan Krija, koja je originalna tehnika i koristi se jedino na programima AOL i IAHV (Art of Living, International Association for Human Values). Povećavaju kapacitet disanja, životnu energiju, smiruju emocije i daju fokus na sadašnjost”, kazala je ona.

Vježbaju i smijeh

Grujović objašnjava da tehnike disanja, poput Sudaršan Krije, “posmatraju dah i mentalno stanje, i pomažu da razumijemo obrasce koje smo razvili tokom vremena”.

“Tako izlazimo iz tih šablona ili se u njima ne gubimo. Ako se svakog dana fokusiramo na ono što ne funkcioniše, onda se naš um prilagođava tome i tuga postaje navika. Isto tako, možemo da razvijemo naviku da smo zadovoljni, fokusirajući se na sve što imamo, što nam donosi ispunjenje. U tom smislu vjerujem da je za stanare Doma potreban veliki i šarolik, na neki način sveobuhvatan, set aktivnosti, koji će podržati i dalje učiniti aktivnom njihovu intelektualnu snagu koja je vrlo prisutna”.

“Većina tehnika je moguća svima. Za tehnike disanja postoje izvjesna ograničenja koja su obuhvaćena objašnjenjima na početku izvođenja i stalnim podsjećanjem tokom izvođenja. Nema nikakve bojazni da tehnike mogu da imaju loš efekat. Naprotiv, tehnike su izuzetna podrška svim drugim oblicima osnaživanja, uključujući i svu medicinsku podršku”, pojasnila je ona.

Grujović je kazala da sa stanarima vježba tehnike za smijeh, sprovodi glasovne vježbe i da svi zajedno pjevaju.

“Jačamo pažnju. Svaka emocija ima odgovarajuću fizičku senzaciju u tijelu, koja je povezana sa endokrinim žlijezdama. Kako tijelo utiče na um, tako i um može uticati na tijelo. Posmatrajući tu fizičku senzaciju u svom tijelu, koji je stvorila emocija, primijetićemo da emocija počinje da slabi”.

“Oni su biseri”

Što se tiče konkretnih rezultata i mjerenja napretka, Grujović objašnjava da je prva očigledna promjena raspoloženja nabolje, ali i da postoji otvorena zahvalnost mnogih i njihovo spontano dijeljenje koliko i kako im program prija.

“Tokom relaksacija nastaje mir i koji je sve duži i dublji kako program odmiče. Rezultati se mjere sve većim brojem ponavljanja tehnika disanja ili dužinom daha i sve jačom voljom da se istraje i kada bi odustali. Mjeri se i “sve češćim šalama mađu učesnicima, i prihvatanjem jedni drugih, umjesto zamjerki koje su se mogle čuti na početku. Povezanošću učesnika i strpljenjem ka osobama koje čuju manje ili su pokretne manje. Željom da se pomogne i drugim stanarima da se priključe. Zaboravljanjem štapa prilikom hodanja, iako je inače u stalnoj upotrebi”.

Obezbjeđivanje emocionalne podrške je jako važno, kazala je ekspertkinja i objasnila da je “emocionalna podrška prirodna” i da se dešava spontano. Često je jednostavna i podrazumijeva slušanje, volju da damo svoje vreme da saslušamo osobu”.

“Ljudi generalno imaju tendenciju da se ljute, pa da su tužni, pa opet ljuti. Prolazimo kroz te cikluse bez razmišljanja šta nam se dešava. Dijete ih se lako oslobodi i nakada počne da se smije paralelno sa suzama. Ali mi odrasli trebamo dane, mjesece, ponekada i godine da ih prevaziđemo. Razlog je što su naše emocije akumulirane u određenim tačkama tijela. Događaj je samo okidač da dođu opet i opet. Znanje o tome nam pomaže”.

“Stanari Doma su prekrasni. Radimo paralelno u dva termina, sa ljudima koji su na odeljenjima demencije i palijativne njege, i sa ljudima koji su na odjeljenjima gerijatrije. Oni su biseri. Pred očima su mi sva njihova lica, tijela, riječi, osmijesi, toplina i iskre iz očiju, otvorenost ka nama, potpuno nepoznatim ljudima, volja da učestvuju i da se predaju procesu, koji podrazumijeva i emotivno ulaganje, nije mi lako to sažeti ili bilo šta izdvojiti. Priroda nas je napravila veoma dragocjenim. Ako neko to ne prepoznaje, to je njegova sopstvena ograničenost”.

Grujović je kazala da “istraživanja u Crnoj Gori danas pokazuju da ne zanemarljiv broj osoba želi da se distancira od starijih članova familije”.

“Zato će stariji biti u nevolji tražeći njihovo odobravanje. Umjesto toga, moraju se više okretati sebi, kako bi se sjetili i uistinu osjetili koliko su dragocjeni”.

( Jelena Kočanović )