Ejdžizam opasan po zdravlje i blagostanje

Kad poslodavci izaberu da zaposle mlađu umjesto starije osobe, ili starijim zaposlenima ne omoguće jednaku šansu da se usavršavaju, to je diskriminacija zasnovana na godinama.

Takva diskriminacija, takozvani “ejdžizam”, ima ozbiljne posljedice po zdravlje i blagostanje ljudi, kazala je u razgovoru za “Vijesti” direktorica Doma za stare u Podgorici Jelena Šofranac.

Iz prethodnog dugogodišnjeg iskustva u Crvenom krstu Crne Gore, ona prenosi i nalaze istraživanja u kojem stariji kao svoj najveći problem prepoznaju usamljenost i da zabrinjava broj osoba koje izražavaju želju da se distanciraju u svakom smislu od starijih.

Isto istraživanje preporučuje kreiranje usluga koje bi se prvenstveno odnosile na pružanje psiho-socijalne podrške starijima, veću zastupljenost u medijima, kao i da o starenju treba govoriti na objektivan način, ukazati na najčešće probleme sa kojima se stariji suočavaju, ali i na benefite koje starost donosi.

U Domu za stare u Podgorici realizovan je projekat “Doprinos servisima osnaživanja starijih ljudi u okviru socijalne zaštite” koji obuhvata oko 80 starijih i 10 zaposlenih ljudi u tom sektoru. Za cilj ima učenje novih životnih vještina koje doprinose procesu osnaživanja, transformaciji negativnih emocija, vraćanju samopouzdanja i preuzimanju veće odgovornosti za sebe.

“Termin ejdžizam prvi je upotrijebio Batler 1969. godine kako bi u jednoj riječi obuhvatio sistematsko stereotipiziranje i diskriminaciju zasnovanu na godinama starosti koja obuhvata sve strukture društva i sve uzrasne grupe. Ejdžizam obuhvata način na koji razmišljamo, kako se osjećamo i kako se ponašamo prema ljudima u odnosu na njihovu starosnu dob”.

Šofranac je kazala “Vijestima” da ova vrsta diskriminacije ima ozbiljne posljedice za zdravlje i blagostanje ljudi, kao i na poštovanje prava.

“Umanjuje i kvalitet života, podstiče socijalnu izolaciju i usamljenost, umanjuje mogućnost izražavanja sopstvenih želja, potreba, interesovanja, može značajno doprinijeti siromaštvu i finansijskoj nesigurnosti. Ejdžizam dovodi do toga da se stariji osjećaju odbačeno i nepoželjno, drugo starije osobe koje internalizuju negativne stereotipe mogu se same povući iz društva, i kao treće zakoni, norme, ali i sama sredina u kojoj stariji žive može biti barijera za njihovo socijalno učešće”.

Poslodavci češće zapošljavaju mlađe

“Kada se fokusiramo samo na starije i ejdžizam možemo zaključiti da se ova pojava prožima kroz različite segmente društva i funkcionisanja. Neka istraživanja pokazuju da poslodavci češće biraju da zaposle mlađe osobe, da i kada su zaposleni stariji radnici imaju značajno manji pristup obukama tj. usavršavanju i da oni koji iskuse ejdžizam ranije odlaze u penziju. Kada je u pitanju pravni sistem kao primjer se najčešće navode propisi koji se oslanjaju na godine starosti kao glavni kriterijum, bez uvažavanja velikih individualnih razlika koje postoje u populaciji starijih. Primjeri diskriminacije su i nepostojanje adekvatnih usluga podrške koje bi odgovorile na potrebe starijih, nepristupačnost usluga starijima, uskraćivanje učešća, stvaranje barijera i slično”, rekla je direktorica Doma za stare u Podgorici.

Ona je kazala da se ejdžizam može osjetiti u svakodnevnoj komunikaciji, pa se tako često može čuti da su svi stariji isti, a “najčešći stereotipi koji se vezuju za njih su bolest, gubitak pamćenja, beskorisnost, intelektualno propadanje, depresija, socijalna izolacija i siromaštvo”.

Šofranac smatra da mediji imaju značajnu ulogu u kreiranju slike i stavova o starenju i starijima, te da bi, ova populacija trebalo da bude više zastupljena u medijima.

“O starenju treba govoriti na objektivan način što znači da treba ukazati na najčešće probleme sa kojima se stariji suočavaju, ali i na benefite koje starost donosi. Treba izbjegavati generalizaciju starijih kao nemoćnih, slabih, zavisnih od pomoći i ukazivati na heterogenost ove populacije, pa samim tim uputiti i na značajan doprinos i važnu ulogu koju stariji imaju u društvu”.

Javnost se može upoznati sa velikim brojem starijih kojima je upravo starost omogućila da se konačno posvete nekom svom talentu, da pišu, slikaju, izrađuju ručne radove itd. Veliki je broj onih koji su bez obzira što su u penziji još uvijek radno aktivni, volontiraju, imaju želju da prenesu znanje i iskustvo mlađim generacijama.

“Treba osvijestiti i značajnu ulogu koju stariji imaju u okviru svoje porodice gdje najčešće pružaju podršku u podizanju unučadi, njeguju i brinu o oboljelom članu, pružaju finansijsku podšku djeci itd. Isto tako realno treba prezentovati najčešće probleme starijih poput usamljenosti, siromaštva, lošeg zdravstvenog stanja, nedostatka brige, kao i usluga podrške na lokalnom nivou”, objasnila je direktorica.

Mlađi sve manje vremena provode sa starijima

Šofranac smatra da je jedan od uzroka ove vrste diskriminacije “nedovoljno znanje o starenju i starijim osobama.”

Još jedan problem, rekla je Šofranac, je i postojanje i prihvatanje mitova o starenju koji ovaj proces prikazuju kao jednoličan, pri čemu se zanemaruje njegova kompleksnost i velike individualne razlike među starijima”.

Problem vidi i u tome što “mlađe generacije sve manje vremena provode sa starijim osobama”, i smatra da mladi nemaju puno mogućnosti da upoznaju starije, da se druže sa njima, pa predrasude mogu nastati usled nedostatka iskustva u odnosu sa starijima.

Ona smatra da je potrebna “edukacija, povezivanje generacija, zajedničke aktivnosti koje će omogućiti da se generacije zbliže i zasnuju odnos na onome što im je zajedničko”.

“Mlađe generacije treba edukovati o procesu starenja, kao o sastavnom i normalnom dijelu života. Oni treba da znaju koje sve promjene na različitim nivoima donosi starenje i sa čime se sve stariji suočavaju, kako bi se na taj način podsticalo veće razumijevanje i prihvatanje među generacijama”.

“Edukacija bi uticala na suzbijanje mitova o starijima i starenju. Dakle, najvažnije je osvijestiti postojanje različitosti i da to što je neko stariji ne znači da nešto ne može da uradi, da nešto ne zna, ne može da savlada ili da ne želi da učestvuje u nečemu”.

Direktorica doma za stare smatra da “treba promovisati međugeneracijsku solidarnost i organizovati češća druženja različitih generacija”. Ta druženja, kako navodi, treba koncipirati na način da sve generacije aktivno učestvuju i otvoreno govore o svim izazovima i prednostima godina starosti, da dijele doživljaje, vrijednosti, znanje, vještine i uspomene”.

“Jedan od predloga je otvaranje međugeneracijskih centara gdje se na smislen način mogu povezati različite generacije na obostranu korist i zadovoljstvo. Centar može okupljati profesore u penziji koji bi davali besplatne časove djeci kojima je to neophodno da savladaju školsko gradivo. Stariji i mlađi mogu igrati društvne igre, učestvovati u kvizu, takmičiti se u pjevanju i slično”.

Šofranac je kazala da je “važno razmotriti mogućnost uvođenja zdravog starenja u obrazovni program”.

“Na taj način bi se djeca učila da je starenje proces od rođenja, pa do smrti, i da odluke koje donose u mladosti mogu značajno uticati na to kakvu će starost doživjeti. Npr. loše životne navike će vjerovatno dovesti do pogoršanja zdravlja, a samim tim do veće zavisnosti od pomoći u starosti”.

Ona je objasnila da prilikom osmišljavanja tih aktivnosti i usluga treba razmišljati da li su one “jednako dostupne svim ljudima, da li postoje barijere, da li su svi jednako pozvani i uvaženi.”

Teret i trošak društva

Neki od razloga diskriminacije prema starijima, kazala je Šofranac, su “demografska kretanja i statistika, jer mediji stalno upozoravaju da postoji kontinuirani rast broja starijih osoba, pa se mlađe generacije mogu osjećati ugroženo, posebno u dijelu odgovornosti za brigu i njegu o starijim članovima porodice”.

“O demografskim trendovima se najčešće govori kroz socio-ekonomske posledice, pritisak na izdvajanja za penzije, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, pa se stariji posmatraju kao teret i trošak društva”.

“U poslednjim decenijama teži se vječnoj mladosti, što ne samo da utiče na negativnu percepciju drugih o starijima, već čini da i same starije osobe negativno gledaju na starenje”.

Starije je potrebno uključiti u proces donošenja odluka, smatra Šofranac, “posebno u dijelu definisanja strateških dokumenata koja se odnose na položaj ove populacije, kako na nacionalnom tako i lokalnom nivou”.

Važno je “omogućiti starijima da volontiraju i daju doprinos zajednici”.

“Osmisliti više kulturnih, zabavnih i rekreativnih dešavanja za starije na nivou svih opština. Kontinuirano treba obučavati starije osobe za upotrebu moderne tehnologije kako bi imali jednak pristup informacijama i komunikaciji, kao i ostali članovi društva. Moraju se razvijati i implementirati različiti programi obrazovanja starijih, i treba promovisati, ali i praktikovati pristup cjeloživotnog učenja”.

“U svakodnevnom životu treba starijima posvetiti pažnju, izdvojiti vrijeme za njih, razgovarati o raznim temama, saslušati i uvažiti njihovo mišljenje, dozvoliti im da prenesu znanje i iskustvo, pomoći im, obavijestiti ih o dešavanjima, poći sa njima na neko dešavanje, povezati ih sa drugim starijim ljudima sličnih interesovanja i slično”.

Kada je u pitanju zakonska regulativa, direktorica Doma za Stare ukazuje na to da postoje brojna dokumenta koja pozivaju i obavezuju na poštovanje ljudskih prava među kojima su i prava starijih.

Neki od tih dokumenata su i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Madridski međunarodni plan akcije o starenju, Lisabonska ministarska deklaracija i Načela Ujedinjenih naroda za starije ljude.

U Crnoj Gori to su Ustav Crne Gore, Porodični zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, Zakon o zabrani diskriminacije, Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom, Zakon o pravima pacijenata i Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti.

Šofranac je kazala da “nepoštovanje ljudskih prava starijih dovodi do njihovog isključivanja iz društva, siromaštva, diskriminacije i nasilja”.

“Stariji treba da budu edukovani o svojim pravima i osnaženi da ih zastupaju. Poteškoće može uzrokovati činjenica da ne postoji jedan sveobuhvatni dokument o pravima starijih, već se ona prožimaju kroz brojne zakone. Ovaj problem se može prevazići upravo organizovanjem prezentacija ili kreiranjem informatora koji bi bio distribuiran starijima”.

( Jelena Kočanović )