Zašto?!

Uvijek sam bio radoznao... Jednom sam majku pitao: Mama, kako to da je sve bijelo?! Pitao sam majku - zašto je Isus bijel, sa plavim očima i plavom kosom? Zašto su na Tajnoj večeri svi muškarci bijeli? Anđeli su bijeli, Papa, Marija majka je bijela… Pitao sam mamu: Mama, kad umremo, idemo li i mi u raj... Ona je odgovorila: Naravno da idemo. Onda sam je pitao: Zašto su onda na svim ovim slikama anđeli bijeli? Onda sam dodao: A, znam! Ako su i bijelci u raju, crnci su u kuhinji, pripremaju med i mlijeko! Zašto ne mogu biftek, mama, ja ne volim med i mlijeko. Oni su samo laksativni. A jesi li sigurna da u raju ima dovoljno toaleta…

Oduvijek sam se pitao zašto je mis Amerike stalno bjelkinja. Sve te crnkinje u Americi, predivnog izgleda, tena, oblina - ali mis Amerike je uvijek bjelkinja. I mis svijeta je bjelkinja. I mis univerzuma. Onda imamo cigarete Bijela kuća, pa marka sapuna Bijeli labud, ili Bijeli kralj, maramice Bijeli oblak, šampon Bijela kiša, sredstvo za podove Bijeli tornado... Sve je bijelo. I anđeoska voćna torta je bijela, a đavolska torta je čokoladna!

Pitao sam: Mama, zašto je sve bijelo? I predsjednik živi u Bijeloj kući. I Meri iz dječje pjesme ima bijelo jagnje, runo je bijelo a kao snijeg je bijela i Snežana... Sve je bilo bijelo, i Deda Mraz… A sve loše je crno. Ružno pače je crno, a crna je i mačka koja donosi nesreću... Čak i ako te ucjenjujem to je blackmail - zašto te ne mogu ucjenjivati sa whitemail... Eto, oduvijek sam bio radoznao, uvijek sam pitao zašto….

ALI I FREJZER

Ovaj monolog, brbljivac iz Luisvila, najveći bokser svih vremena, ali i jedan od najvećih promotora ljudske jednakosti i prava obojenih, Mohamed Ali, izgovorio je u dahu, za BBC, negdje u jesen 1971. A baš te godine, 8. marta, održan je istorijski meč Ali - Frejzer, tri dana dakle prije mog 9. rođendana. Tog dana, baš povodom Alija, ili Kleja kako smo ga mi kao klinci zvali, i ja sam pitao moju majku - zašto! Pripremali smo se za duboku noć, to jest jutro, i direktan prenos meča iz Medison skver gardena. U navijačkoj atmosferi koju su začinile i najbliže komšije koje još nisu imale televizor u svom domu, počela je rasprava ko navija za koga. Ja nisam imao dilemu - za Kleja naravno. Zbog njegovog plesa, vještine, šarma, neodoljivosti... Još sam bio dijete da bih znao i shvatio značaj njegovog angažmana koji nije imao veze sa sportom. Bunt protiv rata u Vijetnamu, promjena vjere iz istih razloga, i nepokolebljiva borba za prava Afroamerikanaca. U vremenu kada su bili samo crnci. Na moje veličanje Alija, majka je ljutito uzvratila - Ćuti, jezik pregrizao. Ti ništa ne znaš, Frejzer je naš… Nisam odustajao, ostajući u svijetu boksa, najavljujući veliku pobjedu mog idola, ali kako ni majka nije odustala od Frejzera, pitao sam je na kraju - zašto?! Zašto navijaš za Frejezera kada je Klej neodoljiv… Crvena u licu, ona mi je prišla, blago me uhvatila za uho i šapnula na isto: Frejzer se nije poturčio…

Iako u momentu nijesam znao šta znači riječ - poturčiti, nisam shvatao ni zašto je imala potrebu da mi to šapne na uho. Zaključio sam da je to uradila da bi me kaznila, vukući me za isto to uho.

Koju godinu kasnije, bilo mi je 12, u drugoj situaciji, ali istovjetnog značenja, opet je dakle problem bila različitost, shvatio sam šta znači ovo poturčiti, i zašto mi je majka prije 3-4 godine ono za Frejzera šapnula na uho. Priča je vezana za moje prvo zaljubljivanje. Djevojka iz komšiluka se zvala Drita. Bila je Albanka, katoličke vjeroispovijesti. Jedino što je meni bilo važno jeste da je imala divno ime, dugu crnu kosu koja je padala niz ramena, gotovo neprimjetne pjegice kojima je bilo prošarano njeno lice, i nezaboravne oči, duboke i zelene kao rijeka Morača koja protiče kroz naš grad. Majka je tada izabrala pogrešnu stranu. Počela je sa Drita nije za tebe, starija je godinu, da bi na kraju poentirala - ona nije naša! Opet sam pitao majku - zašto. Hladno je odgovorila: Ona je Malisorka…

Kako sam već bio “veliki” momak, ovog puta mi nije trebalo razjašnjenje šta majka želi da kaže. Sjetio sam se onda i 1971. i te večeri kada je navijala za Frejzera. Tada sam već znao da je poturčiti značilo promijeniti vjeru prelaskom u islam, a majka mi je sve to šapnula zato što su sa nama, u istom stanu, pred televizorom, meč gledale naše prve komšije, Šehovići. Muslimani. Sa kojima je moja majka svakog jutra pila kafu, često spremala palačinke ili priganice, za svu našu djecu, kako su ona i Tuna Šehović zvale sve nas. I tako sve dok se nismo preselili i promijenili komšiluk. Do danas, dakle, nisam shvatio a nisam želio da pitam da moja nesreća ne bi poprimila još veće razmjere. Zašto je druga vjera za nju bila jeres samo u mom vaspitavanju, ali ne i u svakodnevnoj komunikaciji van kuće. Ako je sa komšijama ili kolegama na poslu širila najbolje moguće odnose, bez iskazivanja bilo kakvih predrasuda, zašto je osjećala potrebu da u svoje dijete posadi klicu rasizma i stereotipa?! Činilo mi se da je kalkulisala, kao i svaka majka, kako može najbolje da zaštiti svoje dijete. I onda joj je tradicija puna raznih teorija zavjera bila važnija nego njeno lično iskustvo. Stereotipi koje je preuzela iz svog sela, tokom odrastanja, ubijedili su je da djecu treba čuvati od drugačijeg i različitog. Jer kad dođu teška i smutna vremena onda se najbolje vidi da “krv nije voda”. Bilo da se radi o vjeri, naciji, boji kože ili imenu. Za nju su Šehovići bili samo komšije, i zato ih je obožavala, a muslimani su bili neki drugi, nepoznati neprijatelji, iz istorijskih udžbenika i priča njenih roditelja i predaka.

BEOGRAD OSAMDESETIH

Onda je došlo vrijeme za studije. Srećom, novinarstva nije bilo na fakultetima u Crnoj Gori, pa sam tako stigao u Beograd. Bila je godina 1981. Tito je tek bio umro, birokratija koju je ostavio za sobom da vlada počela je odmah da pokazuje znake nesnalaženja i nesposobnosti. Velika država SFRJ, u kojoj sam rođen, počela je da se ljulja. I opet sam preko sporta imao novo, čudno iskustvo koje me definitivno ubijedilo da je borba za drugačije i različito u stvari moj životni poziv.

Opet sam, kao Ali, pitao zašto i opet, kao nekad od moje majke, sada od kolega sa faksa, dobio sličan odgovor. Bilo je, naime, finale Kupa Jugoslavije u fudbalu, kultni stadion Marakana u Beogradu, na sjevernoj tribini sam sa četiri druga, Beograđanina. Ali, najzanimljiviji dio se opet odvija prije samog meča. Oficijelni spiker najavljuje, pred 80 hiljada navijača, ideološki performans - skokove padobranaca iz helikoptera iznad stadiona koji će na centar igrališta doskočiti sa zastavama svih naših republika. Publika ustaje na noge, spiker najavljuje jednog za drugim, padobrance i zastave koje nose, odliježe aplauz i ništa ne sluti na loše. Sve do momenta kada glas zvaničnika saopštava da na centar igrališta slijeće padobranac sa zastavom republike Hrvatske. Ja krećem kao i u prethodnih par slučajeva da aplaudiram, ali šta vrijedi, kada je skoro čitav stadion pregazila zaglušujuća buka zvižduka! Bio sam zatečen, nisam kapirao o čemu se radi, pitao sam Marka, druga sa faksa, koji mi je bio najbliži - zašto? Zašto je ovaj padobranac drugačiji od prethodnih? Marko je sa osmijehom odgovorio: Pa za koga ti navijaš?! Za Zvezdu, kratko sam odgovorio. A ti? Uslijedio je odgovor: samo da nisu bili ili modri!

Opet mi u momentu ništa nije bilo jasno. Osim da je, kao i u slučaju Muhameda Alija, problem u bojama. Nije kriva, dakle, samo crna - um znaju da pomrače bijela i modra. U boji sam opet vidio otisak ljudskih strahova i stereotipa, njihove nespremnosti da prihvate drugačije i raznoliko.

DEVEDESETE

A kada dominantan broj stanovnika jednog društva ima problem sa stereotipima, kada su mu bliže teorije zavjere nego naučna otkrića ili nesumnjivi argumenti, kada im bliskost određuje vjera i nacija a ne vrijednosti i slična razmišljanja, onda imate tor a ne državu. Onda u tom prostoru žive ovce, a ne građani. I onda je čoban ili vođa naša nasušna potreba. Tako je krajem 80-ih neki anonimni komunistički aparatčik Slobodna Milošević postao Vođa. A građanin je utopljen u narod. Brzo ga je opio nacionalizmom, zaslijepio govorom mržnje prema različitom, drugoj vjeri i naciji, drugačijem mišljenju, da bi onda bile podijeljene puške i tenkovi. Bio je oktobar 1991. Dragana, moja supruga, tek se bila porodila, dobili smo sina Filipa, a ja nekako u isto vrijeme i poziv za mobilizaciju. Moji sugrađani, komšije, rođaci, velika većina njih, već su bili pod oružjem, u sramnom pohodu i agresiji na Konavle i Dubrovnik. Došla mi je odnekud u pamćenje priča iz studentskih dana. Prijatelj sa faksa, student iz Palestine, pričao mi je kako je Jaser Arafat svake večeri morao da spava na drugom mjestu. Kako bi sačuvao glavu od neprijatelja. Ja sam bio pred sličnim izborom - da sačuvam obraz i dostojanstvo. Po cijenu i da izgubim glavu. Propaganda je bila tako nemilosrdna da se mojoj majci jednog dana učinilo da će ostati i bez sina. Nakon što je u Drugom svjetskom ratu izgubila brata, oca, tri strica i dva ujaka. Svi su bili u partizanima. Kada je jednog dana, te jeseni 1991, na sjednicu Skupštine Crne Gore, došao ministar vojni, neki Babić, i pred cjelokupnom javnošću koja je gledala prenos tog istorijskog zasijedanja, saopštio kako će svi dezerteri, koji odbiju vojni poziv, biti uhapšeni i po kratkom postupku strijeljani. Taman sam svratio do stana da vidim Draganu i Filipa, uzmem neki sendvič i odem u novo sklonište koje smo moja supruga i ja bili zacrtali za to veče. Zazvonio je telefon. Dragana je dojila Filipa, morao sam ja da se javim, strepeći da sa druge strane ne čujem glas nekog vojnog komandanta koji juri otpadnike i dezertere. Zato sam samo podigao slušalicu, čekao da čujem prvo glas i shvatim ko je. Umjesto glasa čuo se plač. I jecaji. Žeka... Žeka… Bila je to moja majka. Bilo mi je lakše. Što je bilo, što plačeš pitao sam je, iako sam naravno znao - zašto. Tebe će da strijeljaju ako se ne odazoveš na poziv. Sad je rekao ministar, govorila je! Bijesan i očajan samo sam slušalicom lupio po aparatu i prekinuo vezu. Uzeo sam sendvič, poljubio ženu i dijete, i otišao. U novo sklonište, naravno. Opet sam izdao majku. I dok sam te večeri pokušavao da zaspim kod naših kumova Radovića, pitao sam tog ministra Babića, njegove komandante, Miloševića, Bulatovića i Đukanovića - zašto. Zašto je naš dojučerašnji komšija i brat Hrvat sada ustaša, zašto ga treba opljačkati, poniziti, raseliti, čak ubiti. Zašto su još neprijatelji komšije Muslimani i Albanci. Zašto su preko noći postali balije i Šiptari. Zašto rat, najveći u Evropi nakon Drugog svjetskog, umjesto da se kao Česi i Slovaci razdružimo uz osmijeh i šampanjac. Ali u svakom zlu, kaže moje majka, treba tražiti i neku dobru stranu. Mene je rat usmjerio u novinarstvo. Da se bunim protiv svake vrste nasilja i promovišem svaku vrstu slobode.

NEZAVISNA ŠTAMPA ILI PLES SA SMRĆU

Tako je počeo da izlazi magazin Krug, koji će se kasnije uliti u nedjeljnik Monitor. Biće to prva štampa u istoriji Crne Gore koju nije kontrolisala vlast i koja će širiti ideje različitosti svih ovih decenija.

Ali, kao i za svaku veliku istinsku misiju, i za ovo promicanje slobodnih i nezavisnih medija, plaćena je velika cijena. Kao što je Klej morao da izgubi slobodu, promijeni vjeru, i ne prestaje da čitavog života pita zašto, tako smo i mi promicali vrijednosti i značaj drugačijeg i slobodnog mišljenja, nesvjesni možda da time rizikujemo i život. Čak i onda kada je jedan od nas ubijen.

Bio je 28. maj 2004. Prethodne večeri je ubijen moj kolega i prijatelj Duško Jovanović, glavni urednik konkurentskog dnevnika Dan. Malo poslije ponoći, nakon što su novine otišle u štampu, izašao je iz zgrade redakcije, prešao ulicu, ušao u automobil da bi onda, dok je vezao pojas prije nego upali mašinu - bio zasut rafalom iz “golfa” u pokretu. Kao u američkim filmovima o teroru Al Kaponea ulicama Njujorka, 30-ih godina prošlog vijeka. Nakon neprospavane noći sjedim u kafeu sa glavnim urednikom Vijesti, nijemi smo pred počinjenim zločinom, jedva nekako sastavljamo riječi i opet pitam - zašto. Zašto je ubijen Duško, ali i zašto nisam ja?! Ko je uopšte i na koji način donio odluku da jedan glavni urednik i osnivač novina treba biti ubijen?! I zašto Duško a ne Željko?! Par sati kasnije, sin Filip, kome je tada bilo 13 godina, odgovorio je i na tako teško pitanje. Naime, kad sam oko 17 časova došao kući, Filip je otvorio vrata - pošto me ugledao samo mu je zadrhtala vilica od plača koji je navirao, zagrlio me jako i šapnuo: Dobro je, tata, što ti nisi glavni urednik! Nije to, naravno, bio odgovor na moje prethodno zašto već iskaz bola i strepnje jednog djeteta. Bježeći od pomisli da je i njegov otac mogao biti ubijen prethodne večeri, on je utjehu nalazio u tumačenju da direktori nijesu odgovorni za kritiku vlasti i moćnih od strane medija kao glavni urednici. I da je time njegov tata direktor, na sigurnom.

Mislio sam do tada da Crna Gora nije Rusija, iako sam znao da je Đukanović isto što i Putin. Nepunu godinu prije ubistva Jovanovića, ubijen je još jedna novinar i urednik koga sam lično znao. Jurij Ščekočihin. Sreli smo se i družili par nezaboravnih dana u Herceg Novom, na crnogorskom moru, gdje su Milica i MDI organizovali najveću medijsku konferenciju koju Crna Gora pamti. Ne samo do te 1999, već i do danas. Radio je za Novu gazetu, jedini nezavisni medij u Putinovoj Rusiji. Divio sam se čovjeku koji sa takvom strašću priča o istraživačkim temama vezanim za korupciju u ruskoj Dumi ili tajnim operacijama FSB-a, ne mareći za pitanja mnogih kolega o njegovoj bezbjednosti. Mnogo godina kasnije, nakon sopstvenog iskustva fizičkog napada, shvatio sam da je Jurij razmišljao slično kao i ja te večeri - zašto bi režim, koliko god beskrupulozan bio, prebio ili ubio novinara ako samo radi svoj posao. Nažalost, u ljeto 2003, nakon povratka iz Beslana, odakle je izvještavao o gnusnom terorističkom napadu koji je Putinov režim pokušavao da minimizira i prikrije, Jurij je otrovan. Najvjerovatnije u avionu kojim je letio nazad za Moskvu. Prebačen je u bolnicu gdje je nakon 12 dana umro. Rusko tužilaštvo nikad nije uvažilo zahtjev Nove gazete i sprovelo istragu o tom zločinu.

Desetak godina kasnije, kao omaž Dušku i Juriju koje sam lično znao, ali i svim ostalim ubijenim kolegama, napisao sam tekst o novinarstvu u autokratskim društvima ili diktaturama. Naslov je bio Ples sa smrću: Tako biva kada živite u opustošenoj zemlji i poniženom društvu. Tamo gdje za novinarstvo treba hrabrost, tu caruju strah i trepet. I tišina. Sve što se desi je očekivano, ništa što se izgovori nije sramotno. Koliko god bilo izmišljeno i lažno. Živimo na pustom ostrvu gdje vladaju kukavice, odlučuju moćni i bogati, psuju preko zloglasnih naslovnica - najgori. Par nas naivnih se ne predaje, ne želi da vidi pustinju oko sebe i pokaže bol koji osjeća od raspeća. Javno se kurčimo, u tišini plačemo. Jer kad bismo mi pokazali strah, šta bi ostalo od onih kojima smo mi jedina nada. Koji ne smiju da govore ili pišu, ali koji nijesu prestali da vjeruju.

SAČEKUŠA

Ali moja majka nije mogla to da shvati. Sada je ona pitala - zašto. Zašto baš ja moram da lajem na zvijezde i istjerujem pravdu. Zašto neko drugi ne stavi glavu na panj. Zašto sam baš ja pozvan da mijenjam društvo. Pitala je majka, uz poznati zaključak: šut sa rogatim uvijek gubi. Ja bih, kad god otvori ovu temu, samo okrenuo leđa i izašao vani jer sam znao da je svaki odgovor ili obrazloženje beskoristan, a svaka riječ suvišna. Jer su njen strah i strepnja neizlječivi. Trajaće to dok bude živa ili dok ne padne diktator. Riječi su posebno postale suvišne kada sam dočekao i “sačekušu”. Bilo je jutro, 2. septembra 2007, na desetu godišnjicu našeg dnevnika Vijesti. Oko tri sata ujutro iz restorana u kome smo slavili značajan jubilej, krenuo sam ka automobilu. Nadomak njega, najednom se na mene sručila trojka napadača. Jedan je, glavnokomandujući, bio sa fantomkom, druga dvojica samo sa bejzbolkama. U prvom momentu sam mislio da je sve samo ružan san, da ću se brzo probuditi, preznojen i prestrašen, ali ipak srećan jer je sve bila samo noćna mora. Kada se to nije desilo, počeo sam da se branim i pokušavam iščupati iz samrtnog zagrljaja... Nakon pet-šest bejzbol udaraca, sa naprslom jagodičnom kosti, nagnječenim meniskusom i dosta podliva po tijelu, kako će to za koji sat konstatovati ljekari Kliničkog centra, uspio sam da se otrgnem i pobjegnem nazad prema restoranu. Plaćenici su takođe zaključili da sam dobio batine koje sam zaslužio i koje je naručilac posla tražio, tako da su i oni otrčali svojim putem.

Nikada se nijesam pitao zašto i nikad nisam bio radoznao kao te večeri. U prvim minutima nakon napada. Zašto sam nekog toliko iznervirao da je naložio moje batinanje?! Zašto su različito mišljenje i kritika toliko nepoželjni kod bilo kog čovjeka, pa i diktatora. Ima li on djecu, pitao sam se te večeri, razmišljajući kako će moja majka da živi nakon ovoga?! A tek djeca. I žena. Zašto je svijet tako nepravedan da daje pravo moćnima da odlučuju o tuđim životima, i nasilno ako im se prohtje?! Pitao sam u mislima majku, zašto me rodila i vaspitala tako tvrdoglavog, nespremnog da se povučem ili podvijem rep čak i kada je život u pitanju. Pitao sam majku zašto su me tukli drvenom a ne metalnom palicom, je li to ipak znak da nijesam toliko grešan i da zaslužujem blažu kaznu?! Sjetio sam se Alija, jesu li njega slično tukli ili samo mučili da bi otišao u Vijetnam. Odnosno pristao da ćuti.

Opet sam bio radoznao i da sam mogao sve to bih ujutro, kada se probudila i čula prve vijesti, pitao majku… Nisam naravno mogao, nije bila prilika, jer ona je samo plakala… I kroz suze ponavljala da šut sa rogatim ne može i da sam ovog puta slučajno preživio ali ako ne zaćutim, da će me sljedeći put ubiti. Kao Duška, ponavljala je ridajući. Ja sam u tim trenucima razmišljao o onoj večeri, 9. marta 1971, kada je ona navijala za Frejzera a ja za Alija, ona za neslobodu a ja za slobodu, tako da je još tada sve bilo predodređeno. Samo je pitanje dana kada će moja majka doživjeti da gleda svog sina u ringu, u kome je on Ali naspram nekog okrutnog frejzera. Naravno ne nedužnog Džoa, zato je ovo f - malo. Već frejzera od nepravde, nejednakosti, neslobode... Kojima smeta svaka različitost. Od boje kože do boje kritike.

Mogao sam da poentiram i kažem majci kako je u osnovi svih progona, svake nepravde i svakog nasilja, pokušaj da se uskrati nečije pravo na slobodan izbor. Ali sam, naravno, odustao jer bi bilo uzaludno. Ostatak priče ne znate, ali naslućujete. Mojoj majci je prije dozlogrdio takav život nego diktatoru njegova vladavina. Umrla je prije nego što je on pao. Ostatak života nakon te večeri iz septembra 2007. majka je provela u strahu i iščekivanju najgore vijesti pitajući se, vjerovatno, zašto je njen sin bio toliko sebičan da zbog svoje misije i profesije, žrtvuje mir i spokoj svojih najbližih, svoje porodice. Umrla je zadovoljna, crne slutnje se nisu obistinile, a najgora vijest nije stigla.

U svom bestsleru „Čovjekova potraga za smislom“ iz 1963, poznati psihoterapeut i pisac Viktor Frankl, koji je iza sebe imao i iskustvo logoraša iz zloglasnog Aušvica, piše:„Ne ciljaj na uspjeh - što više ciljaš na njega i činiš ga metom, više ćeš promašiti. Jer uspjeh se, kao i sreća, ne može uhvatiti, on se mora dogoditi. Želim da slušaš što ti savjest nalaže i učini najbolje što možeš. Tada ćeś doživjeti - možda nekada u budućnosti - kako će uspjeh uslijediti jer si zaboravio razmišljati o tome“…

VAŠINGTON 2022.

Nažalost, moja majka nije to doživjela. Da vidi pad diktatora i da te večeri, bio je opet septembar ali 2022, u Vašingtonu dobije odgovor na pitanje koje je najčešće od mene čula a koje je i sama najčešće postavljala samoj sebi - da li je sve imalo smisla? Penjem se na binu Nacionalnog pres kluba u Vašingtonu, ulaz iz 14. ulice, gdje me čeka nagrada Sloboda, za moj ukupan novinarski rad, posebno za komentare i mišljenja koje godinama pišem u Vijestima.

Nagradu doživljavam kao malu pobjedu pouzdane informacije nad fake news, nagrada je takođe pobjeda vladavine prava nad korupcijom i nepotizmom, nagrada je istovremeno pobjeda profesije nad organizovanim kriminalom, ova nagrada je i trijumf izvještavanja u javnom interesu nad trešom i propagandom, na kraju, ova nagrada je i pobjeda morala nad nemoralom.

Nadam se da iz pomenutog shvatate čemu sam posvetio život, kao i šta su najvažnije teme kojima se decenijama i svakodnevno bavi naša medijska grupa Vijesti. Hvala svim novinarima, urednicima i zaposlenicima Vijesti, hvala saborcima i partnerima. Bez žrtve svih pomenutih ni moja žrtva ne bi imala smisla ni rezultata. Last but not least, hvala mojoj ženi i djeci - samo oni znaju koliko je znoja, suza pa čak i krvi položeno za rezultat koji je doveo do ovog trenutka.

A prije nego što sam izgovorio ove riječi, pomenuo sam majku, rekao sam - da je večeras sa nama, čak bi i ona konačno bila zadovoljna sinom. Čak i ona bi morala da prizna kako je sve imalo smisla. I ona Alijeva i ova moja radoznalost.

(Media Diversity Institute)

( Željko Ivanović )