Čekajući primirje

Priča nije nova, ali je i dalje aktuelna. Pripremajući 1957. godine svoju doktorsku tezu “Međunarodni položaj Crne Gore u XIX vijeku”, profesor Ilija Radosavović pronašao je na Cetinju skicu Proklamacije crnogorskog naroda u kojoj se kaže da se u rusko-japanom ratu, 1904-1905. crnogorski narod stavlja na stranu Rusije. Original ovog dokumenta, tvrdio je profesor Radosavović, poslat je u Petrograd, đe se, vjerovatno, i danas nalazi…

Ruska flota pod komandom admirala Roždenstvenskog, potučena je do nogu 14. maja 1905. kod Cušime; nije se mogla suprotstvatiti savremenoj floti japanskog admirala Togoa.

Tih dana u Podgorici je boravila grupa italijanskih stručnjaka koji su od Crne Gore dobili koncesiju za preradu duvana. Italijani su bučno proslavljali pobjedu Japana nad Rusima, uzvikujući “Živio Togo!“ „Živio Japan!“ S obzirom na Proklamaciju, Crnogorci su japanski trijumf smatrali svojim porazom, pa su došli kod raspjevanih Italijana i naredili im da umuknu. Bio je, tog 19. maja 1905. u Podgorici i Gavro Vuković, prvi crnogorski pravnik, ministar vanjskih poslova Knjaževine Crne Gore od 1889. do 1905. godine, koji je ovaj događaj opisao u svojim briljantnim memoarima.

Crna Gora, koliko je poznato, nije neposredno učestvovala u rusko-japanskom ratu, ali pojedini Crnogorci jesu, u sastavu ruske vojske. Kako je zabilježio dr Đuro Batrićević, posebno su se istakli crnogorski junaci, dr Anto Gvozdenović, Jovan Popović Lipovac, Andrija Bakić, Lekso Saičić, Filip Mirov Radulović, Jošo Ražnatović, Milan Ivov Rolović, zatim sinovac kralja Nikole, Vladimir Petrović, Petar Savov Jablan, Stevo Nikov Jablan, Niko Vukadinov Pejanović, Mišo Novakov Pejanović, Ilija Radov Strugar, Pero Ivov Strugar, Rade Lazov Zec, Savo Savović, Savić Savoviić, Marko Ilijin Špadijer, Pero Đurov Dapčević…

Legende rusko-japanskog rata su, bez sumnje, Anto Gvozdenović i Lekso Saičić, koji je hrabro izišao na megdan japanskom samuraju. Besomučno su se tukli sabljama, a Lekso Saičić, Vasojević iz Vinicke kod Berana, bio je vještiji i pośekao čuvenog japanskog megdandžiju.

Pustolov, boem iz Ćeklića, Anto Gvozdenović, volio je da osluškuje „žubor života“; u jednoj evropskoj kockarnici dobio veliku svotu novca, zakupio željezničku kompoziciju i mašinovođi naredio da ga vozi u Petrograd đe je, istakavši se junaštvom u mnogim bitkama, dogurao do čina generala. Godine 1918. stigao je u Ameriku i do 1920. u Vašingtonu bio crnogorski diplomata, opunomoćeni ministar kralja Nikole.

Poslije ruskog poraza na plavetnilima Pacifika, zaraćene strane, Japan i Rusija, u Portsmutu su potpisale primirje, ali treća zaraćena strana, Crna Gora, mir još nije zaključila, pa je po međunarodnom pravu, praktično, i danas u ratnim odnosima s Japanom. Paradoksalno, ali istinito: Crna Gora je, više od vijeka, “u ratu” s ovom zemljom!?

A prvi kontakti između Crne Gore i Japana, uspostavljeni su još u XIX vijeku.

Na poziv knjaza Nikole došao je u Crnu Goru briljantni pravnik, profesor iz Cavtata, dr Valtazar Bogišić i 1888. godine sačinio čuveni Opšti imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru, štampan u Državnoj štampariji na Cetinju.

Pošto u ratovima, kako reče knjaz i gospodar Crne Gore, Nikola, „još jednom u potpunu sjaju zablista nesakrušeno crnogorsko junaštvo, Crnoj Gori donese, uza znatno raširenje granica, i konačno opšte priznanje njene samostalnosti, kao potpuno nezavisne jevropske države. Uvjereni budući: da ništa tako ne unapređuje pravilan razvitak naroda i država, da im ništa tako ne utvrđuje blagostanje, kako dobro uređeno, svud i za svakoga jednako pravosudje, nađosmo se pobuđeni, da, u zakonotvornoj radnji Našoj, obratimo osobitu pažnju pravosudnoj struci...“

Valtazar je tokom kodifikacije Imovinskog zakonika, kako je naglasio, „vodio računa, s jedne strane, o pravcima i vladajućim mišljenjima u zapadnoevropskoj zakonodavnoj teoriji i praksi, ali, s druge strane, i o originalnosti same zemlje kojoj je zakonik namijenjen“. Koristio je, dakle, „narodno“ pravo, izraženo u crnogorskom običajnom pravu. Tako su nastale „neke zakonjačke (pravničke) izreke i postavke koje, i ako ne mogu zakona ni preinačiti ni zamijeniti, mogu mu, ipak, objasniti razum i smisao“; Tvoje sveto, a i moje sveto; čuvaj svoje, u moje ne diraj, (član 997); I što nije zabranjeno, može da ne bude pošteno, (član 999)...

Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru zainteresovao je svjetske pravnike, naročito japanske; uspostavili su kontakt s Crnom Gorom i Japan je, na temeljima crnogorskog Imovinskog zakonika, desetak godina kasnije, donio svoj Građanski zakon koji je i sada u upotrebi.

Crna Gora i Japan danas imaju dobru saradnju koja se i dalje uspješno razvija. Ipak, nije zgorega da dvije države, nakon stodvanaest godina, potpišu primirje. Jer, kaže stara crnogorska izreka, koju je Bogišić takođe unio u svoj Imovinski zakonik: Razgovor je razgovor,a ugovor stranama zakon! (član 1020).

Autor je novinar i pisac

( Slobodan Vuković )