Čovjek i priroda, život zamrznut u betonu

Tragovi postojanja, sjećanja, lična preispitivanja, prolaznost čovjeka, vječnost prirode, sputanost, zabetonirani pokreti i zamrznuti pejzaži, odnos čovjeka prema prirodi, prema sebi samome..., isplivavaju na površinu u okviru nove samostalne izložbe Ivanke Vane Prelević.

Postavka nazvana “Ispod površine”, otvorena je u četvrtak veče u Modernoj galeriji u Podgorici pred mnogobrojnom publikom koja je maksimalno ispunila prostor u prizemlju JU Muzeji i galerije.

Izložba objedinjuje radove nastale u različitim stvaralačkim ciklusima i periodima, a savršeno je koncipirana u cjelinu koja istinski budi (građansku) svijest i poziva na odgovorniji odnos, prvenstveno prema prirodi i prostoru koji nas okružuje, pa tako i prema sebi i onima oko sebe...

Od ulaza u prostor osjećaju se određene vibracije, djela podijeljena po ciklusima kao da donose gradaciju osjećanja i iskustava, a kao središte svega izdvaja se rad “Otuđenje” koji je poput magnetnog polja bio i koncentracija energije, a pritom krasi i naslovnu stranu lijepo urađenog kataloga. Epicentar svega, od posjetilaca izložbe, tumačenja i analiziranja postavke i autorkinog izraza ili poruke, upravo je tu, a o čemu u razgovoru za “Vijesti” povodom otvaranja izložbe Prelević i govori.

Na jednom od betonskih pejzaža jasno sam izdvojila, kao ostrvo, utisnut djelić pašnjaka na kome pasu ovčice. Namjera mi je bila da ukažem na otupjelost društva koje bez obzira što mu se životni prostor sužava, i dalje bezbrižno “pâse”. Čovjek je navikao na pejzaž od betona sa kojim se srodio, i sve manje se odupire devastacijama koje, iz dana u dan, mijenjaju i dehumanizuju njegov egzistencijalni prostor

Kustoskinja, istoričarka umjetnosti Petrica Duletić, primijetila je da “autorka cijelom ovom postavkom nudi asocijacije koje moramo iščitati, a ne prepoznati”. I zaista je tako.

“Oblici koji su proistekli iz njene imaginacije prepušteni našem pogledu - ne odražavaju promatranu stvarnost, već nutrinu autora koja materijalizuje doživljaje. Proživljeno je uvijek sazrelo u memoriji, a manifestuje se raznorodnim likovnim ostvarenjima. Ona ukazuje na vrijednost doživljaja, na brojne predmete i situacije koje smo prestali da primjećujemo”, kazala je Duletić na otvaranju izložbe.

Ona je konstatovala i da je Ivanka Vana Prelević nesumnjivo jedinstvena pojava na crnogorskoj likovnoj sceni, čiji slikarsko - ambijentalni projekat dolazi kao rezultat jedne nadasve sofisticirane likovne kulture.

Brojni posjetioci iz raznih branši, ljubitelji stvaralaštva Vane Prelević, željni njenog vizuelnog jezika, vidno oduševljeni komunicirali su kako međusobno i sa umjetnicom, tako i sa njenim djelima, a takav odziv i pristup svakom stvaraocu je od posebnog značaja.

“Utisci sa otvaranja su predivni! Pored mojih najbližih i prijatelja, došao je i veliki broj kolega. Mnogo znači takva vrsta podrške. Rekla bih da su i reakcije u vezi mojih radova vrlo pozitivne, što me posebno raduje. Nadam se da će za mjesec dana, koliko traje izložba, pored stručne publike moje radove vidjeti i šira javnost”, sumirala je Prelević u razgovoru za “Vijesti” u okviru kojeg predstavlja postavku, svoja djela, motive, težnje, a osvrće se i na scenografski segment svoga rada...

Naziv izložbe je “Ispod površine”. Šta je to što Vi otkrivate i putem radova iznosite na površinu, a šta biste rekli da, ipak, ostaje sakriveno, ispod površine?

Moji radovi su galerija otisaka u kalupima od betona. Oni oslikavaju tragove živog u neživom - života u betonu. Na jednom od betonskih pejzaža jasno sam izdvojila, kao ostrvo, utisnut djelić pašnjaka na kome pasu ovčice. Namjera mi je bila da ukažem na otupjelost društva koje bez obzira što mu se životni prostor sužava, i dalje bezbrižno “pâse”. Čovjek je navikao na pejzaž od betona sa kojim se srodio, i sve manje se odupire devastacijama koje, iz dana u dan, mijenjaju i dehumanizuju njegov egzistencijalni prostor.

Ispod površine sakriveni su naši odnosi, naše potrebe, želje, razna stanja koja nemamo hrabrosti da otkrijemo. Nemamo hrabrosti da iskreno ispoljimo osjećanja da ne bismo bili neshvaćeni, povrijeđeni, odbačeni…

Izložbu čine djela iz različitih ciklusa. Pa ipak, sva zajedno komuniciraju nekom nostalgijom, možda čak i usamljenošću, s obzirom na izostanak čovjekovog prisustva, uz primjese upozorenja. Šta je motiv svega u cjelini, a šta pojedinačno?

Projekat se sastoji iz četiri segmenta: Sjećanje - Igračke, Zarobljeni pejzaži, Otuđenje i Buđenje - Let, baziran na uzajamnom odnosu čovjeka i njegovog okruženja. Kroz ove radove bavila sam se međuljudskom otuđenošću - nedostatkom empatije, koja se oslikava i na odnos čovjeka prema prirodi.

Naziv “Sjećanje - Igračke” se odnosi na moje predmete iz prošlosti koje želim da sačuvam od zaborava. Haljinica iz školskih dana upućuje na period odrastanja, koji je važna faza u sazrijevanju ličnosti.

“Zarobljeni pejzaži” je naziv za zidne objekte u obliku cigala ili betonskih blokova koji “izlaze” iz zida. Pejzaže sam prelivala betonom da bih akcentovala nekontrolisanu urbanizaciju.

Rad pod nazivom “Buđenje - Let” se sastoji iz pet objekata na zidu. To su betonski blokovi iz kojih se “oslobađaju” košulje. Drugi dio rada je “Let” gdje dominiraju flamingosi u letu, koji se odnosi na san o slobodi. Potreba za slobodom je nasuprot stalnog osjećanja u čovjeku da je zarobljen stegama i normama koje mu nameće društvo, tradicija i običaji.

Pored pejzaža, i drugi radovi kao da su zamrznuti u trenutku ukazujući na neko (ne)postojanje. U prepunoj galeriji na otvaranju izložbe, djeluje kao da je centar bio rad “Otuđenje”, sa košuljama istovremeno teškim poput cementa i lakih poput pamuka na vjetru. Na šta ste takvom “scenografijom” željeli da ukažete i od čega smo se otuđili?

Rad sa nazivom “Otuđenje” je instalacija koja se sastoji iz više objekata u obliku zastava. Oblikovala sam ih od segmenata iz ranijih radova dajući im novi likovni oblik, a samim tim i novo značenje. Na ovakav način želim da istaknem da se kreativni proces u umjetnosti kreće spiralno, obnavljanjem i daljim razvojem prethodno usvojenih vrijednosti.

Zastave sam oblikovala od košulja koje sam dijelila na polovine, navodeći na raspolućenost današnjeg čovjeka, što ukazuje na njegovu otuđenost od sopstvene prirode i društva. Izdijeljene košulje stoje okačene za metalne šipke, koje “vijore” kao zastave na vjetru, dok svojom formom čuvaju sjećanje na oblik tijela. Ovako oblikovane upućuju na čovjekovu prolaznost, krhkost, nemoć…

Ovom izložbom željela sam da podcrtam stalni sukob između čovjekovih želja i zadatih granica koje ga sputavaju, između savremenog života i prirode. Gubimo sebe, udaljavamo se od svoje izvornosti, što se reflektuje na nehuman odnos prema našoj okolini.

Po unutrašnjem dijelu košulja aplicirani su floralni elementi, što upućuje na iskonsku vezanost i potrebu za prirodom. S druge strane, konture košulja sam naizmjenično prelila cementom, čime želim da uputim na nekontrolisanu urbanizaciju, vezujući se, kako u ranijim tako i u ovim radovima, za ekološki problem.

Specifični su materijali sa/na kojima radite. Kako dolazi do izbora određenog materijala?

Postoji velika lepeza materijala koje sam koristila u svom radu do sada: od drveta, terakote, metala, plastike, kamena, beton, kao i niz efemernih materijala kao što su: papir, vatelin, štampa na vatelinu, platno, trska, presovano bilje.

Početak mog bavljenja skulpturom karakterišu klasični materijali. Posljednjih godina, materijali se mijenjaju od projekta do projekta.

Koliko je teško betonom prikazati poletnost neke figure i kako izgleda proces rada?

Oduvijek sam imala potrebu da istražujem u raznim materijalima, bez obzira koliko zahtjevan i težak bio proces obrade. Ispitivanje raznih materijala, kako u tehničkom tako i u izražajnom smislu, nudi velike mogućnosti osvježavanja i umnožavanja ideje. Najzanimljivije mi je kombinovanje naizgled nespojivih materijala kojima, na neki način, otkrivam svoju ličnost, svoje karakterne osobenosti.

Kombinacijom suprotnih materijala stvaram pritisak kojim upućujem na promjene, na kretanje. Kontrastima želim da preslikam stvarnost koja je u težnji za slobodom nasuprot kontroli, skučenosti. Odnos nespojivih materijala upućuje na sukobe raznih nivoa: od ličnih preispitivanja, odnosa sa drugima, kao i odnosa prema prirodi.

Izložba je otvorena do petog oktobra... Šta biste rekli da će budući posjetioci vidjeti, doživjeti ili spoznati prilikom posjete? I na šta biste Vi željeli njome da uputite?

Kroz sve ove radove cilj mi je bio da nametnem sljedeće pitanje: Na koji način se može stimulisati i podstaknuti elementarna građanska svijest na odgovorniji odnos prema prostoru, koji nas okružuje?

Ovom izložbom željela sam da podcrtam stalni sukob između čovjekovih želja i zadatih granica koje ga sputavaju, između savremenog života i prirode. Gubimo sebe, udaljavamo se od svoje izvornosti, što se reflektuje na nehuman odnos prema našoj okolini.

Uklapanje je napor koji može da donese svježinu i nove percepcije

S obzirom na to da ste i scenografkinja, koliko se razlikuje stvaralaštvo u pozorištu, zarad potreba teatarskog komada, u odnosu na galeriju i radove koje u njoj predstavljate? Da li je moguće u oba slučaja zadržati autentičnost i izraziti sopstveni doživljaj uz određenu poruku?

Iako se radi o kreativnom procesu u oba slučaja, drugačiji je pristup baviti se primijenjenom u odnosu na likovnu umjetnost. Radove koje možete da vidite na mojoj izložbi su autentični u onoj mjeri u kojoj sam ja bila sposobna da se oslobodim bilo kakvih uticaja. Kada je rad na scenografiji u pitanju, usmjerena sam na ideju koju reditelj predočava cijelom timu. Svoju ideju uklapam u proces stvaranja predstave. Uklapanje doživljavam kao napor koji u meni može da podstakne novi ugao gledanja i na taj način osvježi početnu ideju. Rad na scenografiji je timski proces, gdje je definisanje prostora na sceni bitan i neizbježan segment.

( Jelena Kontić )