Lingvističke dileme: Koji oblik je korektan: kábal, kábel ili kábl?

Jedna od čestih dilemâ lingvističkih laikâ i jedno od njihovih čestih pitanjâ je i sljedeće: kako glasi, u standardološkom smislu korektan, signans za denotat ‘izolovana električna žica sa plastičnim ili olovnim ovojem’; ‘vod koji služi za prenos električne energije i električnih signalâ’: kábel ili kábal? U ovom članku pokušaćemo dati odgovor na to pitanje.

U nastojanju da na odgovarajući način riješimo pomenuti problem, i da damo tačan odgovor na gornje pitanje najprije moramo ustanoviti u kojoj formi ovaj leksem bilježe dva trenutno najrelevantnija rječnika srpskog i hrvatskog jezika. Tako “Rečnik srpskog jezika” (RSJ) Matice srpske - možda na izvjesno iznenađenje većine čitalacâ ovog članka - ne bilježi ni glasovni lik kábel ni glasovni lik kábal, nego isključivo formu kábl (RSJ 2007: 513).

Sa druge strane, “Veliki rječnik hrvatskoga standardnoga jezika” (VRHSJ) kao jedini standardološki korektan oblik bilježi fonetski lik kábel (VRHSJ 2015: 519). Između dva navedena reprezentativna rječnika očito postoji izvjesna kolizija kad je u pitanju signans za denotat ‘izolovana električna žica sa plastičnim ili olovnim ovojem’; ‘vod koji služi za prenos električne energije i električnih signalâ’. Logično nam se nameće pitanje: koji leksikografi su (bili) u pravu - oni koji su kao standardološki korektan naveli glasovni lik kábl, ili oni koji su kao jedini standardološki korektan fiksirali glasovni lik kábel?

Odgovor na upravo postavljeno pitanje nije jednostavan kao što to možda izgleda u prvi mah. Naime, kábl/kábal/kábel je u štokavštini pozajmljenica. U njemačkom jeziku ovaj leksem ima formu Kabel; to njemačko Kabel je preko holandskog i francuskog cáble pozajmljeno iz provansalskog cable ’debelo uže’, a to provansalsko cable ‘debelo uže’, opet, vodi porijeklo iz latinskog capulum ‘konop, uže, laso’ < ‘ono što se drži’. (Etimološki rječnik hrvatskoga jezika 2016: 413).

Izvor pozajmljivanja ovog leksema u štokavštinu bio je, očito, dvojak. Sa jedne strane, to je njemački jezik, tj. njemačko Kabel, a, sa druge, francuski jezik, tj. francusko cáble. Na osnovu reparticije ovih glasovnih likovâ u navedenim rječnicima hrvatskog i srpskog jezika, s velikim stepenom vjerovatnoće možemo zaključiti da je fonetski lik iz njemačkog jezika - Kabel pozajmljen i postao dominantan u zapadnoj (hrvatskoj) varijanti nekadašnjeg srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika, a da je fonetski lik iz francuskog jezika - cáble veoma vjerovatno prvobitno bio pozajmljen u istočnoj (srpskoj) varijanti nekadašnjeg srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika.

Kad je u pitanju glasovni lik pozajmljen iz francuskog jezika - kábl, moramo konstatovati i jednu činjenicu fonotaktičkog tipa [Napomena: fonotaktika je segment fonologije koji nam govori kako fonemi odnosno segmenti (odsječci) u određenom jeziku mogu biti raspoređeni i koje zakonitosti njima vladaju]. Leksem kábl, kako vidimo, završava skupinom opstruent (šumni konsonant) + sonant, a sonant je “ (...) kad je na kraju riječi nakon kojeg suglasnika, slogotvoran (tj. ima šva ispred sebe), osim ako prvi suglasnik skupine nije također sonant (...) Kada je dočetni sonant slogotvoran (tj. ima šva ispred sebe), tu, naravno, nije riječ o suglasničkoj skupini (...)” (Kapović 2023: 238). Nužno je, zbog razmatranja koje slijedi, precizirati fonetsku prirodu pomenutog šva. U pitanju je vokal koji se izgovara sa jezikom u neutralnom položaju, nije ni prednji ni zadnji, ni visok ni nizak; postoji kao fonem u mnogim jezicima (npr. u albanskom jeziku – ) (Kapović 2023: 108).

Između ostalih jezikâ, šva postoji i u b/cg/h/s jeziku, u kojem se ostvaruje kao redukovani vokal otprilike analogan fonetskoj vrijednosti nekadašnjih praslavenskih poluglasnikâ, npr. u bë ‘slovo b’. S tim u vezi, treba reći da u istoriji štokavštine fonotaktički zakoni nisu dopuštali da sonanti na kraju riječi stoje uz opstruente (šumne konsonante). To će reći da u prošlosti štokavskog narječja nisu bile moguće finalne grupe npr. -tr, -tv, -gl, -kl, -sm, -gnj itd. Zbog toga je između opstruenta i sonanta u ovim grupama umetnut tzv. sekundarni poluglasnik [za poluglasnik smo rekli da je njegova fonetska vrijednost identična vrijednosti vokala šva], koji se u razvoju jezika vokalizovao, tj. prešao u pun vokal a: mrtáv > mrtav, Petër > Petar, jesám > jesam, mogël > mogao itd.

Premda glasovni zakoni imaju svoje vrijeme trajanja poslije kojeg više ne djeluju - pa je takav slučaj i sa umetanjem poluglasnika između opstruenta i sonanta na kraju riječi - i u riječima sa finalnom grupom opstruent + sonant koje su ušle u savremeni b/cg/h/s jezik - dakle u riječima koje su u leksički fond ušle gotovo milenij kasnije od vremena kada se sekundarni poluglasnik umetao između opstruenta i sonanta u maloprije navedenim primjerima - između opstruenta, sa jedne strane, i sonanta, sa druge, razvija se poluglasnički element šva (što, uostalom konstatuje i Kapović kada kaže da završni slogotvorni sonant ima šva ispred sebe), koji se onda u principu može vokalizovati, tj. preći u puni vokal a. Tako se i u leksemu kábl šva koje objektivno postoji između b i l može vokalizovati i preći u puni vokal a: kábál > kábal. Na taj način, dobijamo (i) glasovni lik kábal ovog leksema.

Tek sad, poslije provedene detaljne lingvističke analize, možemo donijeti naučno utemeljen i pouzdan zaključak o standardološkoj korektnosti/regularnosti glasovnog lika-signansa za denotat ‘izolovana električna žica sa plastičnim ili olovnim ovojem’; ‘vod koji služi za prenos električne energije i električnih signalâ’.

Možemo, s tim u vezi, zaključiti da su, u standardološkom pogledu, korektna/regularna sva tri glasovna lika: i kábl, i kábel, i kábal. Kábl zato što je pozajmljenica u tom obliku iz francuskog jezika, kábel zato što je pozajmljenica u toj formi iz njemačkog jezika, a kábal, pak, zato što se između b i l na kraju riječi, na način i iz razlogâ koje smo maloprije u tekstu opisali, regularno može razviti vokal a. Koji će od pomenutih glasovnih likovâ neki pojedinac upotrijebiti u govoru, zavisi od njegovih subjektivno-stilističkih preferenci.

Ovaj članak, između ostalog, (još jednom) pokazuje (i upozorava) da se, kad su u pitanju problemi jezične standardizacije, ništa ne smije raditi napamet, tj. bez prethodno provedene temeljne jezikoslovne analize. Jer, samo detaljnom i preciznom lingvističkom analizom moguće je rasvijetliti stanje stvari i utvrditi kako treba postupiti u standardizaciji određenih jezičnih formi.

Subjektivizam bilo koje vrste, bez preciznih kriterijâ i naučno zasnovanih argumenatâ u standardizaciji jezične građe, je štetan i opasan. A istog je previše, pogotovo u savremenoj crnogorskoj lingvistici.

( Miomir Abović )