Upornost Kristobala Kolona

Šta znam o životu? Šta o sebi?

Ne znam čak ni šta sam činio nekad i šta činim sad;

Priviđaju mi se nejasna, promjenljiva nagađanja;

Moćna pojava novih svjetova, ruga mi se, zbunjuje me. (Volt Vitmen)

Valjadolid, godina 1506. od rođenja Hrista, 14. od otkrića Amerike. Sam, u ubogoj sobi, na postelji od kostrijeti, napušten od svih, zauvijek zaklapa oči “Admirante del Mar Oceano”, smioni istraživač Kristofor Kolumbo. Odlazi sa ovoga svijeta kao što je i na njega došao - “nag”, bez zvučnih titula, škrinja ispunjenih zlatom, srebrom… I sa posljednjom nedoumicom - kakva će “promjenljiva nagađanja” na njegov “konto” upisati neutaživo potomstvo….

Kristofor Kolumbo rodio se vjerovatno 1436, možda 1446. ili 1451. godine u Đenovi, u porodici jednog tkača. Moguće je da su njegovi preci bili hristijanizovani Jevreji, koji su svojevremno doselili u Đenovu.

Mnogo značajnije od rodoslovnog stabla, za budućeg “admirala okeana” bilo je vrijeme u kome je odrastao. Još u djetinjstvu naslušao se priča o islamskim pustošenjima, blokadi trgovačkih puteva u pravcu Istoka, dok je čeznutljivim pogledom pratio brodove i strane mornare kako u đenovskoj luci utovaraju i istovaraju “rasute terete”. Jer, iz Đenove svi putevi vodili su ka moru. I on će se, već kao 10-godišnjak, otisnuti na more, prateći oca na dužem putovanju. Mornar će pak postati u 15. godini, da bi ubrzo zaplovio na brodovima moćnih đenovskih trgovačkih porodica Di Negro i Spinola. Pri jednoj ekspediciji, ovu flotu u blizini Gibraltara, presrešće francuski pirati. Žestoka bitka, uz razmjenu topovske i puščane vatre, trajala je cijeli dan. Do sumraka potonula su tri đenovska i četiri francuska broda. Sam Kolumbo bio je ranjen i izbačen preko palube jednog od potonulih brodova. Uspio je da se domogne krhotine jednog vesla i očajnički plivajući dospije do obale Lagosa, portugalske luke udaljene 6 milja od mjesta okršaja.

Talasi Sredozemnog mora zaklopili su se nad glavom Kristofora Kolumba. Obala Portugalije prihvatila je iscrpljenog Kristobala Kolona.

Iznemoglog brodolomca našli su lokalni ribari. Saznavši iz njegovog nepovezanog buncanja da mu brat Bartolomeo živi u Lisabonu, odveli su ga na periferiju grada, neseljenog prognanicima iz Đenove. Ovaj ponovni susret rastavljene braće predstavljaće veliku prekretnicu u Kolumbovom životu.

U portugalskoj prestonici budući “admiral okeana” proživjeće narednih devet godina. Za to vrijeme upotpuniće znanje iz pomorske kartografije, brodske navigacije i… dvorske etikecije.

Pomorsku kartografiju usavršavaće u kancelariji svoga brata. Kolumbovo školsko obrazovanje bilo je prilično skromno. U biografiji koju je napisao njegov sin Ferdinand stoji da je studirao astronomiju, geometriju i kartografiju na Univerzitetu u Paviji, ali njegovog imena nema u univerzitetskoj arhivi. Umijeće u izradi pomorskih karata sticao je tokom pomorskih putovanja i - nakon ženidbe - u kući svog tasta, prvog guvernera ostrva Porto Santo, čije je geografske karte pažljivo izučavao. Neki istraživači navode da se upravo tada u Kolumbu začela misao o otkrivanju zapadnog puta do Indije.

Za boravka u Lisabonu Kolumbo je preuzeo i niz pomorskih ekspedicija. Plovio je do Portugalske Gvineje. Ćudi Atlantika upoznao je na kraćim putovanjima do Engleske, Irske i Islanda. Vrijedno je izučavao i spise vodećih naučnika svog doba, ali i pomno čitao djela čuvenih istraživača. “Milion” Marka Pola, u kojem su opisana bogatstva Kine i Japana, razgorijevao mu je maštu, dok su ga u “realni” svijet vraćala “Imago mundi” (Slika svijeta) francuskog sholastičara Pjera d’ Ejna, na čijim je marginama napravio stotine zabilješki. Na osnovu ove knjige, Kolumbo je izveo zaključak da odstojanje između zapadnih obala Evrope i istočnih obala Azije ne može biti veliko. Ohrabrila su ga i kazivanja lokalnih pomoraca o neobičnom drveću koje more izbacuje kod Porto Santa i Azorskih ostrva, kao i o dva ljudska leša sa širokim licima, sasvim drugačijim nego u hrišćana.

Zapisi Marka Pola, dogodovštine moreplovaca, Senekino proročanstvo “Doći će doba kada će okean olabaviti veze među stvarima i Tula više neće biti kraj svijeta “ - sve je to ulivalalo nadu novom viceguverneru Novog svijeta, ali glavna potpora bio mu je čuveni geograf i kartograf Toskaneli.

Paolo Toskaneli (1397 - 1482), liječnik na glasu, astronom, matematičar, erudit, bio je po pitanju kartografije i pomorske topografije neprikosnoveni autoritet svoga vremena. Kolumbo je znao za pismo koje je Toskaneli svojevremeno (1484. g.) uputio portugalskom kralju Alfonsu V, gdje navodi da se do Indije može doći i lakše i brže ako se plovi na zapad. Preko jednog Florentinca koji je živio u Lisabonu, zamolio je Toskanelija za savjet, i uz potvrdan odgovor dobio je prepis pisma koji je ovaj uputio jednom portugalskom svešteniku.

Toskanelijevo pismo, pravim čudom sačuvano u Kolumbovoj arhivi, u njegovom nemirnom i nestalnom životu ima donekle i realne konture, ali kazivanja čestitog Las Kazasa, kritičkog Ovijeda i lakovjernog Gomore, bliži su maniru licentia poetica nego kritičkoj istoriografiji.

Navodno se neki brod što se iz Španije uputio za Englesku, natjeran burom, zaustavio na Antilskim ostrvima. Nakon mučne plovidbe dospio je do Madere. Mali broj preživjelih pomoraca izašao je na kopno, gdje je primio posljednju pričest, ali krmanoša uze da njeguje sam Kolumbo. Proživio je još nekoliko dana tek toliko da Kolumbu povjeri položaj slučajno otkrivenog ostrva i preda mapu na kojoj je ostrvo bilo i ocrtano.

Ohrabren Toskanelijevim “proračunima” (od Lisabona do kineskog grada Kinseja - današnji Hankou ima 6500 milja) i d’ Ejnovim argumentima, Kolumbo zatraži audijenciju kod Žoaoa II, portugalskog kralja.

Unuk čuvenog Enrikea Moroplovca zainteresovao se za Kolumbov plan i sazvao je naročiti savjet - sastavljen od geografa, kosmografa, duhovnika, da da svoje mišljenje. Poslije pažljivog razmatranja, Savjet ga je ocijenio - besmislenim. Kolumbova procjena da razdaljina do najbližeg kopna preko Atlantika iznosi 3200 milja bila je po njima preniska i bili su u pravu - tolika je bila razdaljina od Kanarskih ostrva do “zapadnoindijskih otoka”, a Kolumbove zahtjeve za posebnim počastima i visokim prihodima iz novootkrivenih zemalja - ocijenili su neumjesnim.

U to vrijeme Kolumba je pogodila i lična nesreća. Krajem 1484. godine, preminula mu je žena i on je ostao udovac, sa osmogodišnjim sinom, Dijegom, sam, bez zaštitniika i njihove potpore. Vidjevši da mu se u Portugaliji planovi ruše, odlučio je da se preseli u Španiju. Bez novca i poputbine, dobar dio puta prešao je prašnjavim španskim drumovima pješke, noseći malog Dijega. Put ga je vodio do Palosa, malog grada u Andaluziji i obližnjeg manastira Djeve Marije de Rabida. Umoran od puta, zamolio je tamošnjeg vratara za koru hljeba i čašu vode, za sinčića. Dok su mu udjeljivali milostinju, naišao je nastojnik manastira Huan Perez de Manćena i upustio se sa neznancem u razgovor. Nastojnik je bio vrlo obrazovan čovjek sa solidnim poznavanjem geografije. Kolumbovi smjeli planovi jako su ga zainteresovali. Zadržao ga je nekoliko dana, a zatim mu je dao i pismo - preporuku za svog poznanika, duhovnika španskog kraljevskog para Ferdinanda i Izabele.

Povjerivši Dijega fratrima, okrijepljen i ohrabren, Kolumbo se sa pismom uputio u Kordobu, gdje su uskoro trebali doći Ferdinand i Izabela kako bi poveli “sveti rat” protiv Mavara.

Nastojnik Prada i kraljičin duhovnik Kalabera ljubazno je primio Kolumba, pažljivo ga saslušao ali mu audijenciju kod kraljevskog para - nije izradio.

Đenovljanin se sada nastanio u Kordobi, izdržavajući se od izrade pomorskih karata, sa “mravljom upornošću” gradeći poznanstva sa uticajnim velikodostojnicima. Uspio je da ga primi i svemoćni Petro Koncaler Mentosa, toledski arhiepiskop i veliki kardinal.

Mentosa je uživao veliki ugled na španskom dvoru. Na njegovo insistiranje Ferdinand i Izabela su primili Kolumba, pažljivo saslušali ovog “božjeg izaslanika” čija je misija bila da plovidbom na zapad stigne na Cipangu (Japan) i oblast uopšteno nazvana Indijom. Njegov plan proslijedili su na razmatranje Odboru sastavljenom od geografa, kosmografa, moreplovaca.

Nekoliko dana je ovaj Odbor - juna 1486. g., u manastiru Sveti Stefan u Salamanci, razmatrao Kolumbov projekat. Neki od članova Odbora dopuštali su da zemlja ima oblik lopte i da se zapadnim putem može stići na istok, ali ne i da se Kolumbovi brodovi iz Indije mogu vratiiti u Španiju, zbog ispupčenosti kugle, i nepregledne vodene planine, na koju se ne bi mogli popeti, čak ni pri “najpovoljnijem vjetru”.

Tako je Kolumbov plan odbijen.

Na ponovnu audijenciju Đenovljanin nije mogao ni pomisliti. Ferdinand i Izabela naprezali su se da uvedu red u zemlju, oslobode Granadu i dokinu mavarsko gospodarstvo u Španiji. Sa druge strane, ubogi molilac mogao je da ponudi samo “čvrst karakter, tvrdoglavo častoljublje i nepokolebljivu vjeru da ga je samo nebo izabralo za izvršenje velike namjere”. Narednih pet godina Kolumbo će uzalud obijati pragove španskih velikodostojnika. Kako je njegov plašt bio otrcan, a priča izanđala, svi su ovog pridošlicu smatrali čudakom, sa fantazmagoričnim planovima o novim osvajanjima i planovima.

Krajem 1491. godine Kolumbo će se iznenada pojaviti u Santa Feu na brzinu podignutom gradiću, nadomak kule Alhambre. Želio je da od kraljevske “vlade” koja je ovdje privremeno zasijedala, dobije podršku za svoju ekspediciju i opet je bio odbijen - krivica je bila djelimično i do Kolumba, jer je Komisiji - svjesno - podnio neubjedljive dokaze, plašeći se da do kraja otkrije svoje planove.

Razočaran i potišten, Đenovljanin je odlučio da napusti Španiju i stavi se na raspolaganje francuskom kralju Šarlu VII. Prije toga, uputio se u samostan de Rabida da uzme sinčića. Kada je nastojnik Huan Perez saznao za njegov neuspjeh, potrudio se da ga utješi, pozvavši svoje sugrađane dr Fernandeza i Martina Pinsona da se posavjetuju. Svi oni saosjećali su se sa Kolumbom, smatrajući njegove planove ispravnim. Nagovorili su Pereza da napiše pismo Izabeli, sa molbom da zadrži Kolumba u Španiji. Dvije sedmice kasnije, kraljev vlasnik donese odgovor da Perez hitno dođe u kraljev logor. Ovaj uzjaha najbolju mazgu i uputi se iza ponoći u Santa Fe, da bi već sjutradan donio radosnu vijest. Kraljica je pristala da primi Kolumba i usto poslala 20 hiljada maravedisa, za putni trošak, kupovinu mazge i pristojnu odjeću.

Sa novom nadom Kolumbo krenu u kraljev logor. Stigao je u trenutku kada je Granada pala i posljednji mavarski kralj Boabdil predao ključeve grada Izabeli i Fernandinadu. Nakon svetkovine, kraljevski par odredio je i Komisiju za pregovore sa Kolumbom. Jedan od članova bio je i Fernando Talabera, sada i arhiepiskop Granade.

Kolumbo je ostao pri svojim ranijim zahtjevima. Tražio je titulu admirala, zvanje vicekralja svih novootkrivenih zemalja i deseti dio prihoda od novootkrivenih kolonija. Komisija je odbacila zahtjeve Đenovljanina. I kraljica se složila da su njegovi zahtjevi neumjereni, ali Kolumbo nije htio da popusti. Žurno je uzjahao mazgu, oprostio se sa prijateljima i početkom februara 1492. godine, uputio ka Kordobi, odakle je namjeravao da otputuje u Francusku.

U tom kritičnom trenutku jedan pokršteni Jevrejin ubrzaće “hod istorije”.

Luis de Santander, Ferdinandov ministar finansija, prekoriće Izabelu zbog nedostatka mašte i preduzimljivosti, i nagovjestiti mogućnost da Aziju preobrati u hrišćanstvo. Uz to, predložio je da on sam, uz pomoć prijatelja, finansira ekspediciju. Nekoliko drugih Jevreja - Don Isak Abrabanel, Huan Kabrero, Abraham Senior, podržali su Santandera. Bratovština sada priloži milion i 400 hiljada maravedisa, Santander 350 hiljada, a sam Kolumbo trebao je da obezbijedi 250 hiljada. Izabela, ohrabrena, sada dade pristanak i kraljev glasnik uzjaha konja, u trku stiže Kolumba i pozva ga da se vrati - svi njegovi zahtjevi bili su prihvaćeni.

Aprila 1492.g, u grad Palas prispjelo je kraljevo naređenje da se za Kristofora Kolumba spreme dvije lađe, sa svim potrebama i posadom - treći brod trebao je od svojih sredstava da opremi sam Kolumbo, koji je i lično nadgledao gradnju brodova. Tri mjeseca kasnije, početkom avgusta, tri najčuvenije lađe u cijeloj povijesti, bile su porinute u more. Najveća, “Santa Marija”, 128 stopa duga i 25,71stopa široka, nosivosti 100 tona, mogla je primiti 52 čovjeka,,,Pinta” je bila za polovinu manja, sa 50 tona nosivosti, a “Njina” najelegantnija sa 40 tona nosivosti.

Posada je pak brojala 120 ljudi, mahom regrutovanih iz “taloga” predgrađa Palosa. Intelektualni “brio” posade činili su kapetani brodova, dva ljekara, bilježnik, sekretar, krmanoši.

Kapetan “Santa Marije” bio je sam Kolumbo; “Pintom” i “Njinom” upravljali su braća Pinson - Alfonso i Vićenco. Trećeg avgusta 1492. godine ove tri lađe razapele su jedra, isplovile iz Salskog rta u pravcu Kanarskih ostrva, kako bi plovidbom na zapad doplovile do istočnih obala Azije i “bajolike” Indije.

Manja skupina ostrva - sedam većih i sedam manjih poznatih kao Kanarska ostrva, bila su posljednja stanica na Kolumbovoj plovidbi za Novi svijet. Do ovih ostrva doplovili su nakon 19 dana plovidbe. Na jednom od njih - ostrvu Homer, brodovi su se snabdjeli vodom, hranom i ogrijevom. Šestog septembra eskadrila je otplovila na zapad duž 28 paralele geografske širine - nedovoljno južno da bi u potpunosti iskoristili pasate i skratili razdaljinu ali i mučni put do Novog svijeta.

Nakon dva dana plovidbe iz vidokruga posade izgubilo se i ostrvo Fero, posljednje u nizu Kanarskih ostrva. Počinjala je neispitana oblast Okeana i Kolumbo se našao tet-a -tet sa…

Atlantski okean - prvi put ga pod ovim imenom spominje holandski geograf Varenius, na Merkatorovoj karti 1596. godine - znatno je po dimenzijama skromniji od svog najbližeg srodnika, Tihog okeana. Na njega, od ukupne površine mora otpada “tek” 106 miliona kvadratnih kilometara ili 29 posto. U vrijeme Kolumba Atlantik je zapravo “predstavljao spoj mnogih djelimičnih prostora.” Postojao je Atlantik Engleske i Francuske, zatim Atlantik Španaca pa Atlantik Portugalaca. Kolumbo je već upoznao njegove ćudi ploveći do Britanskih ostrva, obala Južne Afrike. Ali, ovo je sada bila “plovidba u nepoznato.”

(Kraj sljedeće subote)

( Nebojša B. Knežević )