Nema lakih riječi

Već sa 14 godina Stanka Rađenović Stanojević ulazi u pjesnički svijet, bez stidljivosti i snebivanja: 1998. dobitnik je Treće nagrade tradicionalnih susreta Pjesnička riječ na izvoru Pive. Iste godine je i finalista manifestacije Makarijevo slovo, a kasnije i mnogih najznačajnijih pjesničkih festivala u Crnoj Gori i nekadašnjem ex-yu prostoru. Strpljivo, a dalekovido pratila je svoj poetski damar i sabrala ga u pet zbirki, a u šestoj - u koautorstvu sa Katarinom Sarić, Marijom Krivokapić i Sandrom Đurbuzović. I odmah je, na samom startu, nakon prve zbirke, bilo jasno da je njen stvaralački nemir iznikao iz ozbiljne usredsredjenosti na izazove koji su doticali istančani senzibilitet njenog duhovnog personaliteta. Dovoljno je uroniti samo u dvije pjesme, “Plakaću” i “Soba miriše”, iz njene prve zbirke, pa osjetiti da će se pjesnikinja svakim svojim budućim stihom “razračunavati” prije svega, sa dvojstvom spoljašnjeg svijeta, jednako koliko i onim svojim, unutrašnjim, ništa manje razapetim kontradiktornošću racija i emocije, iskustva i sna, želja i dnevnih ispraznosti…

Stvaralačko zrenje Stanke Rađenović Stanojević teče postupno i dosljedno, svaka naredna zbirka, bez obzira na prepoznatljiv korijen koji je veže za prethodnu, postaje još kompleksnija po zahvatu životnih problema, intelektualnoj dubini ali i poetskoj inovativnosti. Ova tri postamenta njenog pjesničkog univerzuma došla su posebno do izražaja u četvrtoj i petoj zbirci, “Karneval u Amnionu” i “Amputirani kosmos”. Otuda i naša logična zapitanost: a) koje su to preokupacije i interesovanja ove pjesnikinje, b) na koji način ih saopštava i c) u čemu je smisaona težina u takvoj vrsti interaktivnosti njene istraživačke putanje i predmetne jave koja je zaokuplja?

a) Funkcionalnost i značenje datog svijeta nikad nijesu bili po mjeri pjesnika. Jer, svijet je mnoštvo, nedovoljno artikulisano i nedovoljno svjesno. Ništa manje ni manipulativno ili sklono povlađivanju. Gojko Božović će, u predgovoru knjige Karneval u Amnionu, samo potvrditi pjesnikinjino iskustvo sa takvim svijetom riječima: “Taj svet govori mnogo i glasno, bez plana i zadrške, bez promišljenosti i bez dubine”. Dakle, to je ta spoljna platforma, socio-egzistencijalna datost, sasvim suprotnog kvalitativnog predznaka od onog koji u svom biću nosi poezija Stanke Rađenović. A kako niko, pa ni pjesnik, ne može da opstaje (stvara) u bezvazdušnom prostoru, sasvim je prirodno da stvaralac smisao svog postojanja sagledava upravo u odnosu prema takvom svijetu, u traženju mogućeg, i najmanjeg zajedničkog ekvivalenta ili, pak, u potpunom dislociranju od takve mogućnosti. A da su niti veoma tanke, kontradiktorne i opozitne izmedju pjesnikovog JA i svijeta u kojem se slučajno zadesio i kojeg percipira više u formalnim obrisima, autorka je toga svjesna gotovo od samog početka bavljenja stihom. Zadesnost svog ličnog kosmosa ona je rano predosjetila, kao i to da ovaploćenje njenih snova neće teći lako, i da će za punoćom sopstvenog bića, a što je posebno vidljivo u kasnijim zbirkama, neprestano tragati. Samo jedan stih, iz pjesme “Golgota”, iz prve zbirke, a glasi “Golgota - moje nade ram”, dovoljno je upozorenje, i za pjesnikinju i za čitaoca, da će se izrazito pesimističko osjećanje što izvire iz pjesme, dugo obdržavati upravo u korelaciji sa sumnjom u dostatnost svijeta. Istina, ovakvo intenzivni besperspektivni doživljaj je jednim dijelom i izraz snažnog mladalačkog bunta kada se jake emotivne krajnosti - radost i tuga, odnosno dnevni realitet, s jedne, i snovi, s druge strane, isključuju do tačke - biti ili ne biti.

Kasnije, kako bude sazrijevala i iskustveno i stvaralački, Stanka Rađenović Stanojević će svoj odnos prema sebi i svijetu definisati veoma preciznim refleksivnim zahvatima, testirajući, prvo, samu sebe, moć sopstvene riječi, tj. smisao jedinog sredstva sa kojim raspolaže u dijalogu sa drugima, a potom, i svijet spolja, kojeg u njegovoj “masi”, amorfnosti, opštoj neartikulisanosti i nedovoljnoj transparentnosti, treba neprestano pratiti, ispitivati, dovoditi u korelaciju sa sopstvenim idejama, željama, sumnjama. U tom kontekstu gotovo testamentarno zvuči antologijska pjesma “Oporuke”: “Više volim praslike nego preslikavanja…/Vazduhom da uznosim,/ kao Sizif uzbrdo/sve riječi/što pamtim/što pamte me…/Bez traga, bez dodira, bez opomene./Ikom, ikad(kao u čituljama/ gdje smo svi ovdašnji, svagdašnji,/ uprkos…nakon…/ Čitljivo i krupno,/ bezriječni/ Naklon, Zahvala i Kraj.” U takvom unakrsnom disputu između pjesničkog Subjekta i svijeta veoma se teško i rijetko uspostavlja dijaloška razmjena. Riječ je prije o perspektivi distance i antagonizma, čemu je lirsko biće pjesnika izloženo po samoj inerciji njegove stvaralačke misije. Njemu jedino preostaje da što konskventnije profiliše svoj stvaralački “status”, tj. sopstvene vizije, samosvijest, htijenje, san… Da sagleda i definiše odgovornost prema samom sebi. Kojim stilskim postupkom to čini Stanka Rađenović?

b) Pjesnikinja se ne zavarava lakim riječima, kratkoročnim impresijama, romantičarskim “opijatima”. Njen stih ne dozvoljava ni dašak odmora. Budući svjesna duboke dihotomije izmedju jedinke i mnoštva, ličnog i opšteg, pjesnikinja će bez milosti zasijecati u svaku poru znakovnog konstrukta riječi, istovremeno proširujući njenu konotativnost i sažimajući njenu sintagmatsku snagu. Iz tog začaranog kruga ni stvaraocuu nije lako izići. Često će se u tom lancu istančanog profilisanja značenjskog smisla i sama autorka naći pred izazovom, odnosno nemogućnošću da osigura interakcijsku harmoniju izmedju mogućeg i postojećeg. Najslikovitije nam to dočarava pjesma “Podražavanje”(iz zbirke “Karneval u Amnionu”):”…Što više pamćenja/ - više zaboravljanja./I nema savršenih osjećanja/ u trajanju./Ponavljam stih/ - pred nestajanjem/ i /podražavanjem nestalog”.

Materiju koju opjevava, autorka i perceptivno i značenjski maksimalno sublimira, idući čak dotle da često i u samoj pjesmi, kako u svom osvrtu na poeziju Stanke Rađenović navodi Dubravka Đurić, “objašnjava svoj postupak. Ona ga je svesna te zato nailazimo na nizove autoreferencijalnih i autorefleksivnih stavova, često uobličenih kao metafore”. U ovom kontekstu prepoznajemo i prethodno navedene stihove pjesme “Podražavanje”. Gojko Božović će, kao ilustraciju temeljnih vrijednosti poetskog pisma Stanke Rađenović navesti dva njena stiha: “Jer svako sažimanje je/ ušteđeni stih”. Otuda i činjenica, zapravo, nepobitna istina da se njenoj riječi maksimalno vjeruje, čak i u trenucima kad i sama pjesnikinja “vaga” njenu težinu, njenu smislenost i moć da nasluti, (raz)otkrije I rasvijetli. Ili, pak, njenu nemoć, kao u pjesmi “Bestraga!”: “Bestraga riječ! /Nakon pomenutih privremenosti,/- Rodjenja, Ljubavi -/želim se ustoličiti/u neopažljivom uglu”. Ono što upućuje na višeslojnost pjesničke ekspresije Stanke Rađenović sazdano je u činjenici da autorka u najvećem dijelu svog opusa razvija analitičku strategiju različitog registra: od (samo)ironije, sintagmatskih inovacija, do snažnih asocijativnih konekcija i kontrastiranja. Time, istovremeno, maksimalno zaokuplja i čitaočevu pažnju, a što se u recepciji savremenog pjesništva danas pokazalo više nego podrazumijevajuće.

c) I kakav bismo sud mogli dati nakon iščitavanja poezije Stanke Rađenović? Očigledno je da je rađanje pjesme unutrašnji diktat njenog bića. Diktat istančanog refleksa njenog intelektualnog habitusa i jakog emotivnog naboja, a što, po pravilu, rezultira visokom analitičkom rezolucijom, pred kojom ne ostaju imuni ni najveći poznavaoci poetskog pisma. Kristalno jasna u svom pojmovnom registru, značenjskom dosegu i širokoj simbolici kojom se oglašava, njena riječ je, kao na pozornici, od naših života satkala istinsku dramu. Pjesnikinja je imala i dara i snage da definiše svoj svijet, prema kojem je surovo direktna koliko i prema spoljnjem, oličenom u paradigmi socijalnog mnoštva; da prinese istinu pred naše oči da je život, kako kaže u pjesmi “Tren1”, “najprije Izbor. A borba,/ neka piše spjevove”; da je istinska sloboda i ostvarenost našeg bića moguća samo u željama, snovima, u personalnim projekcijama naših htjenja i emotivnih vibracija; da će egzistencijalnu i svaku drugu interakcija između jedinke i kolektiva i dalje pratiti kolizija…

Jasno je da ovo nijesu novootkriveni problemi, ali su aktuelizovani svježim, do suštine probranim poetskim instrumentarijem koji je pjesničkoj javnosti otvorio mogućnost novog čitanja života. A to nije mali zalog u situaciji kada smo, pogotovo danas, u sve obezličenijoj robotizaciji promišljanja, i sami postali njeni zavisnici.

( Jovanka Vukanović )