Teški uslovi u kojima živi Milić Delibašić: "Građanin trećeg reda"

Nikšićanina Milića Delibašića, koji živi u naselju Glibavac, život nije mazio. Prije 15 godina se teško razbolio, nedavno mu je preminula majka, a uslovi u kojima živi daleko su od 21. vijeka.

“Živim sam, bez uslova za život. Nemam kupatilo, a septička je urađena. Kuća mi propušta vodu i vlaži. Bolestan sam, nedavno mi je i majka umrla, koju ne mogu da prebolim. Ona mi je bila i majka, i sestra, i brat i drug. Nemam puta do kuće. Do kuće mi može doći samo džip. Išao sam u Opštinu prije tri godine da molim da mi naspu 250 metara puta, međutim, do dana današnjeg nikakvog odgovora”, priča ovaj četrdesetpetogodišnjak.

Tačnije – čita, jer, kako reče, nakon popijene terapije pada mu koncentracija, pa je bolje da pribilježi sve probleme koje ima da nešto ne bi zaboravio. A pribilježio je i da treba da pokaže vlagu na plafonu, odjeću koju mora da drži van ormara jer je “sipac ušao u drvenariju”, “brdo” tableta koje pije, septičku jamu koja čeka na kupatilo. Ali i šporet – uređaj koji bi volio češće da koristi.

“Ne umijem ništa da spremim od hrane pa stalno jedem jedno te isto. Svaki dan popržim dva jaja i uzmem parče sira trapista. Ne mogu da se sjetim kada sam jeo kuvano. Vjerovatno kad mi je majka bila živa ili kod prijatelja kad odem”, kaže Milić i sliježe ramenima.

Nepozvani gosti

Dodatan problem mu, kako reče, predstavljaju nepozvani “gosti” – kako oni koji mu “lupaju na vrata, lome flaše”, tako i psi lutalice.

“Ja ne živim kao mještanin drugog reda, nego kao mještanin trećeg reda. Da mi nije televizora, poludio bih. Niko mi ne dolazi ovdje. Pustinjak. Sve mi je daleko odavde, i bolnica i prodavnica. Najbliža prodavnica mi je pet kilometara od kuće. Totalno sam nesposoban za rad. Nije me sramota svoje sirotinje. Sramota me biti špijun i ukrasti”, kaže Milić i ne zaboravlja da pomene, poimenice, doktorice sa psihijatrije i iz Doma zdravlja, medicinske sestre, socijalnu radnicu.

Da mu nije njih, kaže, ne zna šta bi radio. Volio bi da ga predstavnici lokalne uprave posjete jer je uvjeren da bi mu pomogli kada vide gdje živi. A nada se da će mu pomoći i ljudi dobre volje. Iako je namještaj u lošem stanju, posebno dvosjed na kome spava, kaže da mu ništa ne treba. Traži samo kupatilo, da zidovi više ne vlaže i da naspu put. Asfalt mu ne treba jer ionako tim putem automobilom niko ne prolazi. Kada je lijepo vrijeme, Milić biciklom ode do prodavnice i bolnice, a kada je kiša ide pješke.

Čekajući pomoć

“Ne smijem ni da pomislim kakav bih bio da ne popijem terapiju. A kad je popijem, onda mi padne koncentracija i to me drži po tri sata. Nadam se da će mi Opština i dobri ljudi pomoći, jer ja to ne mogu da uradim od 300 eura invalidske penzije – da mi naprave kupatilo, poprave gdje vlaži i i naspu put. Ako to ne mogu, ja imam 9.000 kvadrata zemlje, ovu kuću i štalu, dao bih sve to za jednosoban stan na bilo kojoj lokaciji u gradu. Neka je i starogradnja, neka je i nesređen, ali da se ne mučim ovako da pješačim do grada po kiši. Bila bi mi blizu i narodna kuhinja. Ako ne može stan, onda neku namještenu garsonjeru. Samo da mi pomognu. A prije bih se ubio nego otišao na nervno da ležim, pa neka me država nosi na duši”, poručuje Milić i moli da objavimo njegove brojeve telefona.

Možda ga, kaže, pozovu iz Opštine, ali i oni koji mogu da mu pomognu. Brojevi telefona su 069/ 650–991 i 069/ 773-655.

( Svetlana Mandić )