Optužnice donose političke poene
Donald Tramp nije prvi političar koji se kandiduje za javnu dužnost dok je protiv njega podignuta kriminalna optužnica, i ne bi bio prvi koji je pobijedio na izborima nakon što je osuđen
Mada je Donald Tramp prvi bivši predsjednik SAD koji se kandiduje za funkciju dok se suočava sa optužnicama za kriminalne aktivnosti, on nije prvi politički kandidat u američkoj istoriji koji je optužen, osuđen ili čak bio u zatvoru. Trampov sekretar za energetiku i bivši guverner Teksasa Rik Peri je, na primjer, bio optužen za zloupotrebu vlasti kada je nakratko pokušao da osvoji predsjedničku nominaciju Republikanske partije 2016.
Zatim, tu je i Judžin Debs, koji se kandidovao za predsjednika 1920. iz Saveznog zatvora u Atlanti, gdje je služio desetogodišnju kaznu zbog kršenja Zakona o pobuni 1918. nakon što je održao govor u kojem se protivi učešću Sjedinjenih Država u Prvom svjetskom ratu. Kandidujući se ispred Socijalističke partije, Debs nije pobijedio na izborima za predsjednika, ali je osvojio skoro milion glasova - najviše što je jedan socijalista ikada osvojio na predsjedničkim izborima u SAD.
Pojedini osuđeni kandidati su čak uspijevali da pobijede. Marion S. Beri mlađi osvojio je četvrti mandat kao gradonačelnik Vašington DC-a 1994, uprkos tome što je četiri godine ranije proveo šest mjeseci u zatvoru zbog posjedovanja droge.
Mada nije uobičajeno da kandidati koji su prethodno bili optuženi ili osuđeni na zatvor dođu na ugledne pozicije u vladama demokratskih država, to se ipak dešavalo. Ponekad, to je dio procesa demokratizacije.
Nelson Mandela je pobijedio na prvim slobodnim izborima u Južnoj Africi 1994. nakon što ga je režim aparthejda u zatvoru držao 27 godina. U skorije vrijeme, brazilski predsjednik Luiz Injasio Lula da Silva pobijedio je na izborima 2022. godine nakon što je osuđen na 12 godina zatvora zbog korupcije, od čega je odslužio manje od dvije godine prije nego što je presuda poništena.
Drugi su imali političke koristi od vremena provedenog iza rešetaka, a najpoznatiji je primjer Adolfa Hitlera. Prije njegovog propalog puča u Minhenu 1923. godine, Hitler je bio relativno nepoznati agitator iz pivnice s krivičnim dosijeom. Osuđen je na pet godina zatvora zbog Puča iz pivnice, ali ne prije nego što je postao nacionalna vijest pošto mu je izuzetno blagonakloni sudija dozvolio da predstavi svoje političke argumente. Hitler je na kraju odslužio samo devet mjeseci u Landsberg zatvoru, tokom kojih je napisao antisemitski manifest, Majn Kampf. Kada je izašao iz zatvora, već je bio poznat. Manje od deceniju kasnije bivši nemirni agitator postao je njemački firer.
Bivši japanski premijer Kiši Nobusuke, djed pokojnog premijera Šinza Abea, je još jedan primjer. Za razliku od Hitlera, Kiši je bio pripadnik birokratske elite svoje zemlje. Nakon što je diplomirao na Kraljevskom univerzitetu u Tokiju među najboljima u generaciji, Kiši je brzo napredovao u vladinoj birokratiji. Nevjerovatno je to što je i dalje bio u tridesetim godinama kada mu je povjereno da nadgleda ekonomiju Mančukuoa, japanske marionetske države u Mandžuriji, gdje je upravljao industrijskom imperijom sagrađenom zahvaljujući kineskom robovskom radu. Tokom Pacifičkog rata Kiši je bio zamjenik ministra za municiju. Kiši se može uporediti sa Albertom Šperom, Hitlerovim arhitektom i ministrom za municiju, kojeg je Tribunal u Nirmbergu osudio na 20 godina zatvora, uglavnom zbog eksploatacije robovskog rada. Međutim, uprkos tome što je 1945. godine uhapšen za ratne zločine i zatvoren na tri i po godine, Kišiju nikada nije zvanično suđeno i nikada nije osuđen. Tokom perioda u zatvoru, Kiši je planirao svoj politički povratak sa ostalim zatvorenicima, uključujući i ozloglašenog gangstera i poznatog japanskog fašistu. Nakon što su Amerikanci zaključili da je protivljenje kineskom i sovjetskom komunizmu važnije od krivičnog gonjenja japanskih ratnih zločinaca, odlučili su da je Kiši upravo čovjek kakav im je potreban.
Kandidujući se za najvišu funkciju ubrzo nakon oslobađanja, Kiši se odužio Amerikancima konsolidujući Japan kao čvstog antikomunističkog saveznika Amerike. Obavljao je dužnost premijera Japana od 1957. do 1960.
Tramp niti je diktator niti ratni zločinac.
On je zlonamjerni samopromoter koji pokušava da iskoristi svoje probleme sa zakonom za političku i finansijsku dobit.
Kao samoproklamovani autsajder on je optužnice pretvorio u političku korist, predstavljajući se kao mučenik kojeg progoni povlašćena korumpirana elita. Makar za sada, izgleda da njegova strategija djeluje. Svaka nova optužnica podstakla je Trampovu popularnost kod republikanskih glasača i povećala donacije njegovoj predsjedničkoj kampanji. Sa njegovim automobilskim skupovima i zapaljivim govorima u kojima napada i ismijava sudije i tužioce, Trampovi javni nastupi su senzacionalni medijski spektakli. Kada uđe u sudnicu - naročito u Fulton okrugu u Džordžiji, gdje će suđenje za miješanje u izbore biti uživo prenošeno -Tramp će van svake sumnje iskoristiti tu priliku da vodi kampanju iz optuženičke klupe.
To ne znači da će Tramp uspjeti. Hitler je, na primjer, izgubio predsjedničke izbore 1932. godine od cijenjenog ali vremešnog feldmaršala Paula fon Hindenburga. Sa njegovih 84 godine, Hindenburg donekle podsjeća na američkog predsjednika Džoa Bajdena makar u jednom pogledu: umjerenjaci i ljevičari su glasali za njega samo da bi spriječili da njegov demagoški protivnik dođe na vlast. Međutim, nacisti su postali najveća partija u Rajhštagu, a konzervativni političari, industrijalisti i poslovni ljudi su napravili fatalnu grešku i podržali Hitlera za novog kancelara 1933.
Njihovo pogrešno uvjerenje da mogu obuzdati Hitlerove ambicije ubrzalo je propast njemačke demokratije.
Naravno da današnje SAD nijesu Vajmarska Republika, a Bajden nije Hindenburg.
Trampova agresivna retorika i prijetnje protivnicima jesu zabrinjavajuće, naročito ako se zna da je većina njegovih pristalica naoružana.
Međutim, bez podrške oružanih snaga, kao i Vol strita, teško je zamisliti kako bi on mogao silom ugrabiti vlast. U krhkom izbornom sistemu koji favoruzuje ruralnu u odnosu na urbanu Ameriku naravno da je moguće da on osvoji dovoljno glasova da postane predsjednik, čak i ako bude vodio kampanju iz zatvorske ćelije.
Trampova pobjeda ne bi bila nimalo nalik Hitlerovom puču 1933, ali bi bila dovoljno loša, i sigurno mnogo gora od Japana za vrijeme Kišija krajem 1950-ih. Oslanjati se na optužnice da spriječe Trampa da pobijedi je jednako pogrešno kao kada su njemački konzervativci mislili da mogu obuzdati Hitlera. Kao što je istorija pokazala, kriminal se ponekad isplati.
Tekst je preuzet sa portala Project-syndicate.org
Prevod: N. Bogetić
( Ian Buruma )