Da li se Amerika vraća izolacionizmu?

Prva debata između kandidata koji žele da predstavljaju Republikansku stranku na predsjedničkim izborima sljedeće godine otkrila je ozbiljne podjele oko spoljne politike. Bivši potpredsjednik SAD Majk Pens i bivša američka ambasadorka u UN Niki Hejli zalagali su se za pomoć Ukrajini u agresorskom ratu Rusije protiv nje, dok su guverner Floride Ron Desantis i biznismen Vivek Ramasvami izrazili sumnju u vezi sa tim. Bivši predsjednik Donald Tramp - neprikosnoveni lider među kandidatima - nije učestvovao u ovoj debati, ali se takođe protivi uvlačenju SAD u ovaj sukob.

Ankete pokazuju da su republikanci podijeljeni koliko i kandidati. Dakle, postoji prijetnja da će se, ako republikanci-izolacionisti pobijede na izborima 2024. godine, svjetski poredak predvođen SAD, uspostavljen na kraju Drugog svjetskog rata, naći na prekretnici.

Istorijski gledano, američko javno mnjenje oscilira između ekstrovertnih i introvertnih raspoloženja. Vidjevši tragične posljedice izolacionističke politike 1930-ih, predsjednik Frenklin Ruzvelt je započeo proces koji je kulminirao stvaranjem institucija Breton Vudsa 1944. i Ujedinjenih nacija 1945. godine. Posleratne odluke predsjednika Harija Trumana dovele su do stvaranja stalnih saveza i stalnog vojnog prisustva SAD u inostranstvu. Sjedinjene Države su aktivno ulagale u rekonstrukciju Evrope uz pomoć Maršalovog plana (1948), stvorile NATO (1949), predvodile koaliciju UN koja se borila u Koreji (1950).

Sve to je bio dio realistične strategije za obuzdavanje sovjetske moći. Međutim, to obuzdavanje je tumačeno na različite načine, pa su Amerikanci morali da se upuste u žestoku, međustranačku debatu o intervencijama u zemljama u razvoju, uključujući Vijetnam i Irak. Ali dok je etika tih intervencija dovođena u pitanje, mnogo manje sporova izazivala je vrijednost održavanja liberalnog institucionalnog poretka. Kako je jednom primijetio američki teolog Reinhold Niebur, “srećna nejasnoća” liberalnog internacionalizma spasila ga je da ne podlegne ideološkoj strogosti.

Zbog toga je liberalni svjetski poredak uživao široku podršku u spoljnopolitičkim krugovima SAD mnogo decenija poslije Drugog svjetskog rata. Međutim, na predsjedničkim izborima 2016. Trampovi argumenti da su savezi i institucije stvoreni posle 1945. koristili drugim zemljama na račun Amerike, snažno su odjeknuli kod mnogih glasača. Da, naravno, njegovi populistički apeli nisu bili zasnovani samo na kritici spoljne politike SAD. Tramp nije iskoristio samo masovno nezadovoljstvo ekonomskim problemima koji su nastali usljed globalizacije i velike recesije iz 2008. godine, već i polarizaciju društva usljed kulturnih promjena vezanih za rasu, ulogu žene, rodni identitet. Međutim, optužujući “loše trgovinske sporazume sa Meksikom i Kanadom” i “imigrante koji se takmiče za posao” za ekonomske probleme, Tramp je uspješno povezao nativističke pritužbe sa američkom spoljnom politikom.

Nije, naravno, Tramp koji je prvi koji je upotrijebio ovu formulu. Trenutna populistička reakcija imala je prethodnike 1920-ih i 1930-ih. Tokom prvih dvadeset godina prošlog vijeka, više od 15 miliona imigranata došlo je u Sjedinjene Države. To je kod mnogih bijelih Amerikanaca izazvalo strah da će biti u manjini. Početkom 1920-ih, ponovo rođeni Kju-kluks-klan pomogao je da se progura Zakon o nacionalnom porijeklu kako bi se “spriječilo razvodnjavanje nordijske rase” i zaštitila bivša, homogenija Amerika. Izbor Trampa 2016. takođe je bio posljedica dubokih rasnih, ideoloških i klasnih podjela koje su počele da se nastaju još 1960-ih (a njegov izbor nije bio razlog za njih).

Mnogi analitičari su zabrinuti da bi rezultat američke izolacije mogao biti vrsta međunarodnog haosa kakav je u negativnom smislu obilježio 1930-e. Trampove pristalice, međutim, tvrde da je manje velikodušna i čvršća pozicija njegove administracije pomogla da se poveća stabilnost u inostranstvu i proširi podrška kod kuće. Kako god, izbor Trampa je bio očigledno odstupanje od liberalnih tradicija.

Neki stručnjaci smatraju da je razlog porasta Trampove popularnosti bila nesposobnost liberalnih elita da razumiju osnovne preferencije američkog naroda. Ali ovo je površan sud. Da, američko javno mnjenje nije jedinstveno, a elite su, po pravilu, više zainteresovane za spoljnu politiku nego za društvo u cjelini. Međutim, mi dobro razumijemo kako su se pogledi društva promijenili tokom vremena.

Od 1974. Čikaški savet za globalne poslove (CCGA) redovno postavlja pitanje Amerikancima da li zemlja treba da igra aktivnu ulogu u svijetu ili treba da ostane van globalne politike. Za sve to vrijeme, otprilike trećina društva, prateći tradiciju 19. vijeka, uvijek se držala izolacionističkog gledišta. U 2014. ovaj broj je dostigao 41%. Međutim, suprotno popularnim mitovima, 2016. nije označila vrhunac izolacionizma nakon 1945. godine. U izbornoj godini, 64 odsto Amerikanaca je reklo da pozdravlja aktivno učešće zemlje u svjetskim poslovima, što je brojka koja je porasla na 70 odsto u 2018, a to najviše od 2002.

Iako je potpuni izolacionizam u stilu 1930-ih malo vjerovatan, mnogi analitičari se ipak plaše da bi odbijanje u pružanju pomoći Ukrajini bilo signal novog povlačenja u američki izolacionizam, što nagovještava ozbiljno slabljenje svjetskog poretka. Invazija koju je pokrenuo ruski predsjednik Vladimir Putin bila je flagrantno kršenje Povelje UN. Ako Rusija prevlada na okupiranoj ukrajinskoj teritoriji, prekršiće liberalni princip koji zabranjuje upotrebu sile radi promjenu granica zemlje. I stoga, solidarnost zemalja NATO-a koje uvode sankcije i isporučuju vojnu opremu Ukrajini nije samo moralna, već i praktična i realna.

Ishod događaja u Ukrajini ozbiljno će uticati na budućnost Evrope i svijeta u cjelini. Iako su Putin i kineski predsjednik Si Đinping neposredno prije invazije uspostavili “bezgranično” partnerstvo, Kina je (do sada) bila oprezna u pružanju materijalne pomoći Rusiji. Kinesko rukovodstvo je, nesumnjivo, uznemireno Putinovom rizičnom politikom i činjenicom da je savez sa njim preskup za kinesku meku moć. Ako, međutim, Putin pobijedi, Kina bi mogla da izvede zaključak da se politika rizika isplati - i tu lekciju naučiće i ostatak svijeta.

Oni koji tvrde da Amerika nema važan nacionalni interes da pomogne Ukrajini, demonstriraju u istorijskom smislu zamagljene stavove. Zbog takve naivnosti (a možda i zle namjere) treba ih diskvalifikovati kao predsjedničke kandidate.

Autor je profesor na Harvardu

Copyright: Project Syndicate: 2023.

(Prevod: N. R.)

( Joseph S. Nye )