Usamljenost je klasna sudbina

Najučinkovitija borba protiv nejednakosti je ona politička, ali postoje na repertoaru i druge metode kojima narod često pribjegava. Među te metode spadaju i one koje variraju između retoričke klasne osvete i utjehe. Najpoznatiji primjer - opjevan u pjesmama, iznošen u zaključcima - tiče se stanovite nesreće koju novac navodno donosi. Znamo svi “šta pare kupit ne mogu” i koliko bogatstvo udalji pojedince od društva i učini ih dubinski nesretnima. Te dijagnoze znaju nekada biti toliko oštre da kod naivnijih mogu izazvati i strah od novca koji “kvari”. Dakle, bogatima se osvećujemo njima nedostupnim bogatijim i kvalitetnijim društvenim životom, a istovremeno sebe tješimo zbog mršavog stanja na računu: ma bolje nemat’.

Kao što je uglavnom slučaj s nepolitičkim saniranjima klasnih i dohodovnih razlika, ne zasnivaju se na sociološki validnim prosudbama. Naime, istraživanja pokazuju da novac - bilo osobni na računu bilo javni uložen u infrastrukturu - itekako pridonosi kvaliteti društvenog života. Posljednjih se godina sve češće kao simptom pada kvalitete života ističe usamljenost. Sama usamljenost na prvu djeluje kao osobni izbor, a ako ne baš kao osobni izbor onda barem kao izostanak talenta za socijalizaciju. Međutim, postoje brojni socijalni faktori koji nadilaze domenu osobnih odluka i preferenci i presudno određuju osjećaj usamljenosti. Naravno, sam osjećaj usamljenosti nije u izravnoj vezi sa samoćom: može nam odgovarati samoća iz ovog ili onog razloga. Razlika je u tome je li posrijedi naš izbor ili rezultat spleta društvenih i ekonomskih odnosa.

Na stranicama, kako bi se reklo, uglednog Frankfurter Allgemeine Zeitunga, objavljen je početkom tjedna iscrpan članak koji se bavi istraživanjima usamljenosti u Njemačkoj i Europi. Istraživanja su donijela cijeli niz zanimljivih rezultata. Omladina je, na primjer, usamljenija od starijih generacija, a žene se usamljenije od muškaraca. Prvi se rezultat pripisuje uglavnom nedavnom kontekstu korona mjera koje su snažnije utjecale na socijalizaciju mladih, a drugi dužem životnom vijeku žena koje ostanu same nakon smrti muža. Također, zanimljivo je i da se na europskoj razini problem usamljenosti češće javlja u “kolektivističkim” društvima poput onih mediteranskih. Kao jedan od mogućih razloga navodi se pritisak obveze pripadanja kolektivu: manje je manevarskog prostora za realizaciju drukčijih društvenih prioriteta.

Za razliku od ovih “prolaznih” ili interpretacijski nagnutijih primjera postoje i oni iza kojih stoje nešto precizniji razlozi. Naime, osjećaj usamljenosti proporcionalno opada s rastom mjesečnog dohotka. Siromaštvo naprosto utječe na društveni život: siromašni se ljudi, tvrde istraživanja, a i zdrav razum, rjeđe susreću s prijateljima i poznanicima, rjeđe odlaze u goste i rjeđe primaju goste. Razlog je jednostavan, društveni život košta. I ne samo da košta. Siromašni nerijetko osjećaju i sramotu i zbog toga izbjegavaju društveni život. Također, život u nerazvijenijim krajevima ili dijelovima gradova sa slabijom infrastrukturom, nedostupnijim parkovima i javnim prostorima za rekreaciju, statistički u značajnoj mjeri pridonosi usamljenosti. Unatoč fami o navodno autentičnom životu koji nastaje u takvim kontekstima.

Na osjećaj usamljenosti utječe i količina rada. Zaposleni se osjećaju manje usamljenima od nezaposlenih, ali svima onima koji rade prekovremeno ili prilično naporno raste rizik od usamljenosti. Pogotovo onima koji trebaju raditi više kako bi zadovoljili osnovne potrebe. Oni naprosto nemaju vremena za druženje. I usamljenost nije samo problem neposredne kvalitete života. Usamljenost skraćuje životni vijek i pridonosi učestalijim mentalnim i drugim bolestima. Permanentno usamljeni ljudi pate od srčanih bolesti, anksioznosti, glavobolja i ostalih nedaća češće od ostalih. Zato je nužno usamljenost evakuirati iz sfere osobnih izbora, manjka socijalnog talenta, društvene neprilagođenosti i strahova koji se liječe na individualnoj razini. Ili preciznije, razlikovati individualne od društvenih razloga. Usamljenost je u prvom redu problem nižih klasa, a ne otuđenih bogataša koje je pokvario novac. Što je više društvenih problema depolitizirano to se društvo čini stabilnijim. A taj dojam ovisi o izdržljivosti najslabijih. Prvenstveno njihova leđa pucaju.

(bilten.org)

( Marko Kostanić )