Mukotrpni svijet "Atakame"

“Atakama” je dokaz da je potreba za pričom nasušnija ljudska potreba od potrebe za hranom. Ona, kao takva, sudjeluje u dijalogu višerazinskih svjetova. Na putu pisanja, pisac ne razlikuje neestetsko od estetskoga, te oboje inkorporira u višestruko značenjski svijet. “Atakama” je zbirka priča. Teorija književnosti i naratologija bi kazale da je to zbirka pripovijedaka jer su pripovijesti (sa svojim likovima) zapisane, arhivirane i zaokružene. Priča, pak, pripada usmenom fonu, puna je živih glasova koji kazuju sebe, puna je životvorne dionizijske pohote i glavna karakteristika kao posebno prisutna i naglašena kod Nikolića jeste otvorenost odnosno nedovršivost priče. Priča u “Atakami” teče poput vode, bez zastoja, kao da nam je usmeni pripovjedač kazuje pred nama, kao u životu i objektivnoj stvarnosti kada iznosimo nekome neku priču.

Atakama je pustinja u Južnoj Americi poznata po scenariju koji se desio 70-ih godina za Pinočeove vladavine kada su odvođeni / privođeni politički neistomišljenici u konc-logor u ovu pustinju te po svršetku ubistva nedužnih ljudi, vlast im je razasipala tijela po pustinji. Izvrstan je dokumentarni film sačinio Patricio Guzman pod naslovom “Nostalgia de la luz” / “Nostalgija za svjetlošću” u kojem u prvom planu ističe žene koje su ostale bez svojih supružnika / braće / očeva i koje ih još uvijek traže po pustinji čeprkajući i kopajući sitne ostatke kosti u pustinjskome pijesku. To je mukotrpan posao, skoro beznadežan, jer su komadići kosti majušni a pustinja je nepregledna, pusta, oštra i tvrda, puna jakog sunca, vjetra i hladne noći kada se ovaj posao ne može raditi. No, žene su ustrajne u borbi i nakani da se ne predaju jer je iskonska ljudska potreba sahraniti bližnjega svoga (nije mi poznato jesu li ove borkinje čule za “Antigonu”, ali se Antigona aktivno živi i u 20. i 21. stoljeću).

Nikolićeva zbirka “Atakama” ne stoji u izravnoj referenci sa Guzmanovim filmom izuzev u istoimenoj priči “Atakama” gdje savršeno izvodi trenutak tišine, te se ova priča doima kao jedna vrsta performansa, u kojemu je ljudski jezik pretvoren u Betovenovu “Devetu”. Krajnji paragraf ove priče osluškuje sljedeće rečenice: ”Nema tu. Ili ja ne mogu da doprem. Možda je na nekom drugom mjestu, a možda ja ne kopam dovoljno duboko. Ko će znati. Zemlja je tako tvrda. Kao da ga ne da. (...) Tog poslijepodneva Ruben je odustao od zvijezda i prihvatio se najzemaljskijeg posla. Zamolio je kolegu da ga odmijeni na dežurstvu, a potom se ušunjao u ostavu i krenuo niz padinu sa lopatom i motikom oslonjenim na ramenima. Do posljednjeg sunčevog zraka Atakamom su se prolamali odjeci razbijanja okamenjene zemlje.” (34).

Knjiga otvara dijalog i promišljanja o onome što “siročad” koja su ostala od raspadnute države imaju zajedničko: borbu protiv iste vrste beskrvne političke, društvene i literarne svakidašnjice

Na tom nivou se priča otvara i rasprskava u mnogobrojnim semantičkim pravcima. No, Nikolića ne zadovoljava izravan dijalog sa, kako sa Guzmanovim filmom, tako ni sa istoimenom pustinjom. Ali usprkos tomu, Atakama je živi dinamički motiv zbirke, izvjesni lajtmotiv koji se stapa sa suvremenom crnogorskom stvarnošću današnjice. Na prvi pogled, to skoro da zvuči nemoguće. No, južnoamerički pustinjski teren, prostranstvo pustare u kojoj nema vlage (to je jedino mjesto na planeti Zemlji koje tijekom čitave godine ima nula procenata vlažnosti) Nikolić uvezuje sa pustarom svakodnevice jedne evropske države koja u svojoj evropoidnosti vrvi od istih ili sličnih sablasti poput onih u Atakami. No, sa jednom ogromnom razlikom: pustaru Atakame razbijaju aktivne žene koje ne poznaju ''evropsku pasivnost''. Sve ono što se događa ili što se događalo na južnoameričkom tlu nije ni u jednom pogledu strano evropskom obrascu mišljenja, ali ta evropocentričnost pak atakuje sve izvan sebe kao Drugost, kao varvarštinu, kao stranost evropocentrizmu koji je iznjedrio samo kategorije “vrline”. Upravo na tom tragu kaže ženski glas iz priče “Dovoljno dobar razlog za to”: ”tek kad zagrebeš ispod površine shvatiš da su ograničenja samo izgovori za ličnu pasivnost” (23), prepričavajući riječi Časlava a koje se mogu drznuti i postati idejna pozadina zbirke.

Svakodnevica Nikolićevih likova iznevjerava nakanu o ljudskom progresu. Fragmente objektivne stvarnosti kao neestetskog koje Nikolić presađuje u zbirku transformirajući ih u estetske činjenice samo pokazuje koliko je tanka granica između one kišovske natuknice o razlici između faction i fiction. U priči naslovljenoj “U noći uštapa”, narator kazuje: ”Kaldrmu ka mostu gaze stope koje za svojih pola vijeka nijesu makle iz ove zabiti. Čitavu vječnost one svakodnevno prelaze istu rutu, od stambenjaka iz čijeg podnožja se širi miris peciva do oronulog zdanja pošte - i nazad.” (15). Potreba za izricanjem emocije nadvladava okove svakodnevice te ljude izistinski umije približiti jedne drugima u savezu borbe protiv ispraznosti naših života kad se nađemo u vlastitom društvu osamljenosti. Stoga Nikolićev antijunak iz priče “Phimosis relativa” pokušava da, kada ostane bez Sanje, izdefinira njihov odnos: ”Naša veza ličila je na licitaciju u kojoj su od samog početka uloge bile fiksirane. No, postojala je i ona druga, skrivena strana. Tu je ležao ključ. Oboje smo u sebi nosili djelić karaktera onog drugog. Oboje smo ga držali pod kontrolom, svjesni da bi sudar dvije nesputane energije otvorio Pandorinu kutiju. Inatom smo prizivali đavola. Jedna neopreznost bila je dovoljna pa da popuca sistem protivteža koji nas je čuvao međusobnih slabosti.” (92, 93).

Trenuci su ono što Nikolić boldira i pretvara u poetski fragment, usađuje u srž radnje priče i tka mrežu živosti značenja, pretvarajući likove u glasove:”Poželio je da ispuni prazninu koja ga je tištila toliko dugo. Znao je da se moglo računati i na maštu, smrt svakoga svodi na skelet, na osnovu, smrt sve ljude čini istima. Ali njemu bi značilo i toliko. Otvoreni prostor bio je mali da se išta vidi. Pogledao je okolo: svi su bili zabavljeni svojim poslom. Pružio je ruku ka poklopcu i pomjerio ga u stranu. Cijeli je skliznuo i srušio lopatu. Ustuknuo je, zadržavši krik za zubima. Stajao je nad kovčegom kao skamenjen. To nijesu bile njene kosti, to je bila ona, čitava, mršavih prstiju, blijeda, očiju zaravnjenih pod kapcima, kose pružene niz ramena. Koža joj je na nekim mjestima bila glatka, a na nekim naborana u nizove sitnih ispupčenja. Haljina joj je bila crna, pod njegovom sjenkom činilo se da tu nema ničega, da je haljina tama koja je poprimila oblik njenog tijela, da su od nje ostale samo te ukrućene ruke i to hladno lice koje je znao samo sa slika. Koje je sada vidio prvi put. Ni maknuo se nije. Nije opazio onog starca, koji ga je uzdišući držao za ramena.” (Prvi susret,108)

Prožeta ironijom i odišući humorom, ova zbirka će da čitatelju i čitateljici bez pretencioznosti sugeriše propitivanje svakodnevice koja se živi na našim prostorima s obzirom da je društveno angažirana iako se možda na prvi pogled ne stječe taj dojam. Čitajući zbirku, sasvim zasigurno bivamo zavedeni Nikolićevim uspješno izgrađenim literarnim svijetom '' Atakame '' i njezinim prostranstvom u kojem se u dijaloškom subverzivnom smijehu pojavljuje i ''Gorski vijenac'' kao lik presvučen ironijskom distancom. Ironijski uvlačeći Njegoša u završnicu zbirke, Nikolić možda blasfemiči nad intelektualnim miljeom crnogorske svakidašnjice?!

Nikolićeva “Atakama” ne samo da se tiče crnogorskoga miljea nego svojim angažmanom doprinosi i jačanju interliterarne zajednice prostora bivše Jugoslavije. Ona otvara dijalog i promišljanja o onome što “siročad” koja su ostala od raspadnute države imaju zajedničko: borbu protiv iste vrste beskrvne političke, društvene i literarne svakidašnjice pri čemu nam je “oružje” zajednički jezik.

( Azra Nezirić )