Predodređene sudbine ženskih pokoljenja

Fantastična Senka Bulić! Jedna je od rijetkih glumica, rediteljki, producentkinja koja je sa svojim ostvarenjima toliko upečatljiva, direktna i nepogrešiva, što je pokazala i na nekoliko izdanja Festivala internacionalnog alterntivnog teatra FIAT na kojima je gostovala.

Predstava “Pobuna Sold Out - Ljubavnice” koju je režirala u produkciji Kazališta “Hotel Bulić”, izvela je glumica Beti Lučić u utorak veče na ovogodišnjem izdanju FIAT-a. Nakon nepunih sat vremena postalo je jasno koliko je zapravo nedostajao izraz Senke Bulić i energija njenih djela u selekcijama festivala prethodnih par godina. Razlika je vidljiva i u publici, gotovo pa puna velika sala Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”, pomno je pratila svedenu monodramu koja efektno preispituje položaj žene i njeno pozicioniranje u društvu. Komad je privukao i mnogo mladih koji su glasno aplaudirali, a nakon izvedbe oduševljeni nastavljali razgovor o djelu, igri, životu, obrađenoj tematici.

Predstava kroz lik jedne govori o ženama unaprijed predodređenih, zapečaćenih, praktično tragičnih sudbina koje diktira zatvoreno, primitivno i okrutno društvo u kojem je žena satelilt muškarcu, potčinjena njegovoj volji, potrebama, očekivanjima koja kreiraju muškarci, a jednako prihvataju i šire upravo žene. Postavljen kao centar njenog svijeta u nezdravoj, nejednakoj i ponižavajućoj patrijarhalnoj kulturi žena je tu da preuzme i ispuni sve uloge koje joj društvo nameće, sve najčešće u svrhu muškarca, od radnice, ljubavnice, domaćice, supruge, majke...

A takva svrha ženskog bića koje se gleda i kroji spram muškarca, svjesno (auto)destruktivno, izaziva bijes, frustracije i mržnju kako prema sebi, tako i prema njemu, pa onda i svima okolo. Ovo je priča ženskih pokoljenja, generacija i generacija koje prenose gen potlačenosti muškarcu i domaćinstvu dok sanjaju, žele i mogu više, ali nikako da se pobune...

“Rad na tekstu ‘Ljubavnice’ nobelovke Elfriede Jelinek je izazov da se propituju pritisci na žensku poziciju koja je uzdrmana novim oblicima društvene i intimne represije. Zanima nas kritički odnos prema nametnutim modelima braka, ljubavi i seksualnosti. Parodiranjem ljubavnog romana Elfriede Jelinek dekonstruiše brojne mitove vezane uz poziciju žene u svijetu vladajućih muških principa. Smatramo da je nužno raditi upravo na ovom materijalu koji je važan na različitim razinama, političkoj, feminističkoj, u vremenu u kojem se stečena prava žena dovode u pitanje”, navodi se u opisu teške i sadržajne predstave koja govori o svima nama.

U kutiji od pleksiglasa, za šivaćom mašinom, sjedi glumica Beti Lučić u ulozi Brigite. Simbolično - izolovana, povučena, samoj sebi nebitna, Brigita gotovo manično obavlja mehaničku radnju šivenja čipke za ženske grudnjake. Mašina neprekidno radi, dok ona glasno, bijesno, srdito, gotovo pa vojničkim tonalitetom i nezaustavljivo iznosi frustracije proizišle iz odnosa nje i muškarca Hajnca oko kojeg zasniva svoj život.

Brigita je vidno svjesna da je žrtva objektivizacije i potlačenosti, ali se njen glas ne čuje, osim u njenoj glavi, dok prihvata da bude privjesak. Snažna je, ali djeluje kao da se unaprijed predala i sama sebi stavlja okove površnog, nedovoljnog, obavezujućeg odnosa. Parodija na nesrećnu i nepostojeću ljubav tretira emocije, zajedništvo, ali podjele na muško-ženske radnje i ambicije, sva ona moranja i trebanja koja su po prirodi stvari ženska: od čišćenja toaleta, spremanja hrane, poštovanja onih koji ne poštuju nju, preko održavanja propisane privlačnosti i ljepote, seksualnog zadovoljenja muškarca i ispunjavanja njegovih hirova, do ostvarivanja, a onda i uživanja u ulozi majke uprkos svemu.

Senka Bulić se ovim djelom nastavlja baviti temama muško-ženskih odnosa i položaja žena u našem, i dalje patrijarhalnom društvu, potvrdila je nakon predstave.

“Zadnji put sam bila na FIAT-u sa predstavom ‘Kurlani’ u okviru koje sam obrađivala ženske teme kroz Perku, Anđeliju i Garu, kojima sam tematizirala patrijarhat i poziciju žene. To sada nastavljam u nekom drugom obliku, kroz Elfridu Jelinek. Ova predstava parodira ljubavni roman. Ja sam ženu postavila u poziciju galerijskog izloška, izloška nekog vremena. Ova predstava se može igrati bilo gdje i u bilo kojem prostoru zato što želim da funkcioniše, da ima odnos sa bilo kojim prostorom i da nema granica kada je publika u pitanju. Iako je potpuno hermetična, glumica zatvorena u jednoj kutiji, mi zapravo vidimo gdje je i danas smještena žena, iako je ovaj tekst napisan još 70-ih godina prošlog vijeka”, kaže Bulić.

Ona potvrđuje da su ženske sudbine praktično unaprijed zacrtane odnosom društva prema ženi čije su pozicije predvidljive i unaprijed zapisane poput jeftinih scenarija koje moramo živjeti.

“Taj krug nema kraja, nažalost. Mi smo nekako mislili da smo se izborili za neka ženska prava, ali to se svaki dan urušava, kod nas se svašta događa, a taj konzervativni pritisak društva prema ženi je jako snažan. Nisam sigurna koliko nam je budućnost svijetla, ali se moramo boriti apsolutno stalno, iz sve svoje pozicije i nikako ne smijemo zaspati jer nam se u sekundi mogu urušiti sva prava i slobode koje smo stekli”, upozorava ona.

Junakinja na sceni u malom ograđenom i ograničenom prostoru brzo, strogo, tačno, sa velikom ogorčenošću i frustracijom, izgovara riječi koje kuljaju u njoj. No, bez obzira na to, ona i dalje pristaje da svoju egzistenciju zasniva na muškarcu kojega će osvojiti tek kada ga nagradi djetetom.

Na žensko dijete, gotovo pa sigurno bi prenijela sve ono što je njeno breme od rođenja ustrojavajući je poput mašine i postavljajući je na sopstvenu pokretnu traku koja nema kraja. No, ne razmišlja o tome, bitno je samo imati dijete i pristati na sve, pa i na gadosti koje ne podnosi, kako bi postala prava žena - majka... Sve to, prisutno je i danas...

“Ono što je još stravičnije jeste što ona sama kaže da mora dobiti dvoje djece, jer ako se jednom nešto dogodi da imaju ono drugo za rezervu, što je stravično. Taj krug nema kraja”, kaže Bulić.

Godinama unazad aktuelna je problematika selektivnog abortusa u Crnoj Gori, što pokazuje kako se žene percipiraju. No, Bulić kaže da ni Hrvatska nije daleko od toga...

“To je strašno i stravično i nažalost, to je još jedan, možda i najzlokobniji izraz svega ovoga o čemu govorimo. Pored toga, kod nas u Dalmaciji i tim okolnim krajevima, ženska djeca i dalje nemaju prava apsolutno ni na šta, pa ni na nasljeđivanje, što je neki običaj i nepisano pravilo da sve ide muškarcu. Pritom su svi ponosni na to što se unaprijed zna da će muškarac dobiti sve. Eto, samo tu vidimo koliko se nismo pomakli s mjesta i koliko smo zapravo stvarno nazadni. Mi smo prekonzervativno i preokoštalo društvo”, konstatuje ona.

Bulićeva je podsjetila da žensku poziciju određuje upravo to konzervativno društvo i nasljeđe problematičnog patrijarhata koji je često, pa i nesvjesno uvučen u sistem čovjekovog djel(ov)anja.

“Možete primijetiti čak i kod prijatelja neke stvari koje su nesvjesno, genetski urezane u osobu”, kaže ona i dodaje da upravo zbog toga od svih pojedinčano zavisi koliko će takve stvari opstajati ili se mijenjati... Kako?

“Govoriti, govoriti i stalno govoriti, bez pristajanja na pozicije kakve ne želimo. Boriti se na sve moguće načine, jer ako se uspavamo čak i na sekundu, onda nam se mnogo toga što je nastalo do tog trenutka, u momentu uruši. Mi moramo biti te koje će biti - baš te hrabre žene, one hrabre ratnice koje ne daju da se njihova pozicija potčini”, poručila je.

I sama, putem umjetnosti, Bulićeva tretira sve te probleme, širi glas i bori se, osvaja i prevazilazi.

“Ja nikada nisam progovarala iz neke isključivo loše ženske pozicije, ja sam progovarala kao umjetnica i kao umjetnik. Nisam se zanosila nekom ženskom pozicijom. Ja nikada nisam dozvoljavala da me bilo ko stavi u te okvire i zapravo sam tako prolazila kroz život - apsolutno i samo onako kako sam osjećala i kako sam mislila da treba”, kaže ona i naglašava da oduvijek vjeruje u mogućnost promjene i boljitka...

“Kad bih vjerovala da se nikada ništa neće promijeniti, onda ne bih ni živjela. Mislim da svaki moj korak i svaki naš zajednički korak koji pravimo, pa čak i mali, vodi ka nekoj većoj slobodi, a sloboda se nikada nikome ne smije uskratiti, jer je svako rođen kao slobodno biće i treba tako i živjeti, bez obzira na pol, rod, profesiju, finansijski, politički, umjetnički kontekst... trebalo bi da svi budemo slobodni po svim pitanjima”, rekla je Senka Bulić

( Jelena Kontić )