Nermin Bezmen: Imigracija dijeli osobu na dvoje

Turska spisateljica Nermin Bezmen rođena je 1954. godine u Turskoj. Završila je srednju školu u Hendersonu, Nevada, kao stipendista američke službe za poljoprivredu (AFS). Po povratku u Tursku posvetila se izučavanju tradicionalne umjetnosti u Topkapi palati u Istanbulu. Postala je jedan od pionira koji su radili na oživljavanju minijature i iluminacija. Ono što je započela kao hobi ubrzo se ispostavilo da je oblikovalo njenu karijeru. Književnošću počinje da se bavi 1991. godine kada je objavila zbirku pjesama pod nazivom “Ljubav se budi”. Bila je već iskusna novinarka i TV voditeljka kada je nakon osmogodišnjeg istraživanja svojeg porijekla koje vodi iz Rusije, Njemačke, Rumunije i Francuske, napisala prvu istorijsku sagu. Roman je objavljen 1992. godine i postao je bestseler u Turskoj. Bila je to knjiga “Kurt Sejit i Šura” i njen nastavak “Kurt Sejt i Murka” koje su nama dostupne pod naslovima “Na krilima ljubavi” i “Bajka našeg života” u izdanju Vulkana. Njen treći roman pod nazivom „Imigranti Mengene“ doživio je takođe veliki uspjeh. Ostala njena značajnija književna djela su: „Krila svoga uma“, „Iz našeg tajnog vrta“, „Nepomirljiva ljubav“ i „Vražiji stečaj“.

Prije nego što ste se počeli baviti književnošću, vi ste se bavili novinarstvom. Da li Vam je poznavanje novinarskog zanata koristilo?

- Zapravo, od mene je zatraženo da gostujem u TV emisiji i da pišem članke nakon što je moj prvi roman “Kurt Sejit & Šura” izašao i postao bestseler. Dakle, moje vještine pisanja su bile od velike pomoći u izradi vrlo detaljnih i zahtjevnih članaka i intervjua. U mom slučaju i književnost i novinarstvo su međusobno povezani pošto apsorbuju život, ljudsku prirodu, životnu sredinu, emocije, međuljudske odnose, samu prirodu sa osjećanjem žudnje za svim detaljima koji su razlozi i suštine cijelog kosmičkog ponašanja.

Izučavali ste tradicionalnu umjetnost, do kakvih saznanja ste došli?

- Uvijek sam voljela da crtam i slikam od kada sam počela da pišem, dakle, od najranijih dana. Ali, tokom moje stipendije na AFS-u (American Field Service) u SAD-u, moj profesor umjetnosti je postao siguran da pripadam polju slikarstva. Iako mi je moje univerzitetsko obrazovanje omogućilo da radim kao izvršni sekretar industrijskog trgovca, bavila sam se marketinškim i nabavnim odjeljenjima, pisanje i slikanje su mi “ašram” (prema vedskoj tradiciji to je mjesto gdje ste dobrodošli da nešto radite za druge i za sebe, prim. V.Og.) da se sklonim od surovosti poslovnog života i poslovnih ljudi. Ali moje znanje o slikanju nije ispunilo moj apetit. Tako sam počela da pohađam časove u radionici Suhejla Unvera a zatim se pridružila radionici Topkapija za “Tradicionalno tursko slikarstvo - iluminirani manuskripti”. Posle toga mi je bilo potrebno još više i kada su moja djeca upravo pošla u školu upisala sam se na Akademiju likovnih umjetnosti i položila ispit i ponovo počela univerzitet za restauraciju na drvetu i gipsu. U međuvremenu sam radila u svjetski renomiranoj radionici profesora Sulejmana Saima Tekana za “štampu na svili”. Ove različite umjetničke tehnike i škole su mi pružile široko znanje, a ne samo saznanje šta je puki dizajn i slikanje. Bila sam u stanju da postignem mnogo više strpljenja, izdržljivosti, strasti, koncentracije, želje za istraživanjem, potragom i pronalaskom detalja, da opazim detalje i upijem... što je već bilo u mojoj prirodi. Samo je trebalo da bude podstaknuto. Od tada sam imala više od 25 samostalnih umetničkih izložbi i više kolektivnih, uključujući i minijature, iluminacije, vodene boje, naivno slikanje, klasično slikanje maslinovim uljem, štampu na svilenom situ i slično. Umjetnost i književnost u kombinaciji sa muzikom, bez ikakve sumnje, su moja krila koja žele život i let u nebo.

Godine 1991. objavljujete svoju prvu knjigu “Ljubav se budi”. Bila je to zbirka pjesama. Kako biste našoj književnoj publici u Crnoj Gori predstavili tu knjigu?

- Godine 1991. bila sam već na putu da objavim svoj prvi roman “Kurt Sejit & Šura”. Ali osjećala sam se kao da idem u duboke vode u kojima nikada ranije nijesam ronila. Nijesam znala ništa o izdavačima, distributerima, marketingu i tehnikama romana koji slijede. I provela sam mnogo mukotrpnih godina ukrašenih sa puno strasti, puno suza i toliko griža nad tragedijama, previranjima kroz koje su moji preci i drugi ljudi iz tog vremena morali da prođu. Jednostavno nijesam želela da ovu sagu iznesem i rekla sam: Upravo sam dala svoje pjesme kao žrtveno jagnje štamparskim medijima. Znači, “Ljubav se budi” koja je bila zbirka nekih mojih pjesama pisanih tokom godina, trebalo je da bude prva objavljena. Ako to nije bio slučaj, nikad ne bih razmišljala o objavljivanju. Zapravo, ja sam veoma poetična osoba. Ja vidim, ja čujem, ja mislim, živim sa poetskim namjerama i senzacijama, ali biti pjesnik je nešto drugo. Potrebno je više od toga nego kako ja pišem moje pjesme. Zato ne smatram sebe pjesnikom.

Moje pjesme su refleksija i rezonancija prirode, ljubavi, romantike, fantazije, ironije koje osjećam prema događajima, ljudima, životu i nekoj tragediji usvojenoj iz priča sa novinskih stranica. Bez obzira na sve, jedna stvar je sigurna da sve govore istinu.

U knjizi “Kurt Sejt i Murka” koja je kod nas prevedena kao “Bajka našeg života” govorite o sjećnjima Kurta Sejita na njegovu prelijepu i mladu djevojku Murku?

- “Kurt Sejit i Murka” je roman koji sam planirala da napišem kao prvi roman. Željela sam da zapišem priču o mom djedu i baki koji su bili, djed prva, a baka druga generacija imigranata u Tursku. Kurt Sejit (Kurt, usput, na turskom znači: vuk) bježi iz Rusije nakon revolucije, a Murkina porodica iz Rumunije nakon invazije Bugara.

Njihova pozadinska priča sa svim tim haotičnim vremenima, ratovima, revolucijom, krvoprolićem, imigracijom, svim čežnjama za izgubljenom zemljom i voljenima, velikom borbom za započinjanje života od nule u stranoj zemlji sa stranom kulturom i navikama i još uvijek stajati uspravno bez kukanja, na tako dostojanstven i plemenit način bilo je nešto što sam morala ispričati i ostaviti svojoj djeci kao sagu o njihovom nasljeđu.

Ali kada sam sjela da pišem nakon četiri godine istraživanja i počela sa rođenjem i odrastanjem mog djeda, nije bilo moguće napustiti Aleksandru Julianovnu Verjenskaju (Šura) jer je ona bila žena sa čijom sam pričom, pored priče mog djeda, odrastala. Baka mi je sve pričala o sebi, dok mi je pričala o njenim sjećanjima osjećala je Šurinu sjenku cijelog života. Zbog toga imam veliko poštovanje i divljenje za moju baku jer mi je otvoreno govorila toliko stvari koje bi zapravo radije zaboravila ili ne bi ih živjela uopšte.

Kada sam shvatila da je Šura zauzimala prilično dugo i posebno vrijeme u životu mog djeda i da je ona zapravo bila njegova prva velika ljubav, odlučila sam da je zadržim kao heroinu prve knjige koja je “Kurt Sejit & Šura” i ispričala veliki dio priče u kojoj je Murka na slici drugog romana “Kurt Sejit & Murka”. Obje žene su zaslužile svoje ime u romanu. Obje su bile velike žene.

Radnja romana “Na krilima ljubavi” (“Kurt Sejit & Šura”) smještena je uglavnom u Rusiju s kraja 19. vijeka. Glavni lik Kurt Sejit vremenom postaje prvi poručnik cara Nikolaja II. Koliko je ova priča o Sejitu i Šuri zasnovana na istinitim događanjima?

- Moja porodična saga, “Kurt Sejit & Šura” je prvi dio, a sastoji se od četiri nastavka romana do sada, a ostalo će biti kasnije napisano. Sve su zasnovane na istinitim događajima i ljudima. Sa druge strane, koliko god ima istine u fikciji, istinske priče takođe sakupljaju neku vrstu fikcije, jer, osim ako se ne štampa direktno iz memoara, kada pripovijedate živote nekoliko generacija koje su razbacane svuda u različitim zemljama, poslije toliko vremena od kada se dogodilo, kao autor morate popuniti procjepe. Procjepi u mom slučaju uglavnom znače dijaloge i unutrašnje misli, morala sam da imenujem one čija su imena odavno zaboravljena i pružim više detalja nego što je meni rečeno, o nekima koji su bili od suštinskog značaja da bi se priča zaokružila.

Kurt Sejit, moj djed, sin Mirze Emiofa iz Alušte, rođen je u bogatstvu i aristokratiji. Bio je zgodan, hrabar i ambiciozan. Njegov mandat u “Aid de Camp” kod cara Nikolaja II bio je dovoljan da ga uključe na boljševičku crnu listu. Brodove pune oružja koje je krijumčario dok nije pobjegao iz Rusije, poklonio je miliciji Mustafe Kemal-paše. Napuštajući svoju domovinu, porodicu i njegovog mlađeg brata koga su upucali boljševici na obali Alušte, započeo je novi život u Turskoj. Njegova jedina imovina bio je njegov ponos i ljubav prema Šuri.

Šura je bila šesnaestogodišnja ljepotica, kada je u sniježnoj noći u Moskvi, okružena romantičnom muzikom Čajkovskog, ušla u život Kurta Sejita, željeći samo svoju ljubav. Nijedno bogatstvo niti plemstvo ne bi osigurali njen život u Rusiji. U izazovnoj avanturi koju doživljava sa čovjekom koga je voljela, on pokušava da je umiri u njihovoj beskrajnoj međusobnoj ljubavi, žudnji za njihovom zemljom koju nikada više neće videti i njihovim porodicama sa kojima nikada neće biti zajedno, njihova prošlost nikada neće biti sposobna da se ponovo uhvati.

Sve u svemu, “Kurt Sejit & Šura” je početak sage opisane nakon dugog, bolnog istorijskog istraživanja, to je uzbudljiva priča zasnovana na istinskom životu o ljubavi, revoluciji, ratu, žudnji, melanholiji.

Vaše porijeklo je iz Rusije, Njemačke, Rumunije i Francuske. Ima li sve to nekog posebnog značaja za Vas lično?

- Pošto sa majčine strane imam korijene u Krimu (tadašnji dio carske Rusije), Prusiji, Rumuniji, a porodica mog oca potiče iz Čerkezije, Kavkazije i Francuske, imam dublji uvid u patnju, aspiracijeu, tvrdoglavost, ponosnu aroganciju, strpljivu izdržljivost, duboku ljubav, boli i žudnju mojih predaka. Sve je to urezano u moje gene. A geni imaju dobro pamćenje. Naročito kada pišem, ja nijesam samo ja, koja prenosim osjećanja, emocije, već svi su tu sa mnom, ponekad preuzimaju uslove da nastavim priču. Iako je ponekad vrlo zamorno za moju dušu, i dalje se osjećam srećno i zadovoljno jer mi je Bog dao takvo bogato nasljedstvo koje krasi moj lični i književni život.

Turska je jedna od rijetkih država azijskog kontinenta čije brojne porodice vode porijeklo iz neke od evropskih zemalja, pa i sa našeg Balkana. Koliko su te porodice uspjele da se inkorporiraju u političke i društvene tokove države Turske?

- Odrasla sam sa razumijevanjem jedinstva Turske, u kojoj religija i kulturne razlike nijesu bile teškoće niti teret bilo kome, a takođe nijesu čak ni spominjani jer smo se tako lijepo izmiješali. To je tako zahvaljujući Ataturkovoj sekularnoj Turskoj. Svako je poštovao vjeru i rituale drugog, a niko nije pokazivao svoj stav. Susjedi su razmjenjivali dobre želje i hranu u doba vjerskih praznika, bez obzira koja je bila njihova religija. Danas se sve mijenja ili se već promijenilo, rekla bih, na ne dobar način. Prije nego što nastavim, moram napomenuti da, kada se Osmansko carstvo povuklo iz zemalja koje je ranije osvojilo, mnogi su imigrirali samo zato što se nijesu osjećali sigurni u novonastalim ili oslobođenim zemljama jer su oni već bili muslimanski Turci, bili su navikli da žive u zemljama u kojima su vladale Osmanlije. (Ovdje autorka misli na imigrante koji su naseljeni, pravno prihvaćeni, oni koji su prošli kroz naturalizaciju svoje nove zemlje. Prim. prev. V. Og.)

Kada su moji preci imigrirali u Tursku, u različitim periodima, iz različitih kultura, prva njihova briga bila je da prežive bez prosjačenja, klečanja i samosaželijevanja. Svako od njih imao je različito porijeklo i tako su se različito i prilagođavali. Moj francuski pradjeda po ocu kidnapovan je sa devet godina od strane pirata zajedno sa Aimom (kasnije suprugom Sultana Abdulhamida I) i prodat je sa njom Palati. Ona je otišla u Harem a on u Enderun, koji je bio kraljevski koledž za vrlo pametnu djecu iz Palate. On se preobratio u islam, tamo odrastao i postao Sultanov ministar finansija. Pa, sad, možda je on završio sa moći i bogatstvom koje nikad ne bi imao u Francuskoj, ali neki drugi nijesu imali toliko sreće. Iako su bili muslimanski imigranti, oni nikada nijesu bili fanatici i živjeli su islam na svoj privatni način. Čudno se događalo i sa obje moje prababe, koje su bile pruskog porijekla, prva udata za muslimana sa Krima koji je bio iz Rumunije, ali musliman, a druga, za muslimanskog Čerkeza, koja je jahala konje sa svojim mužem, znala je da koristi pištolj, svira klavir i pleše i nikad nije živela odvojeno od muškaraca iz kuće. Njihovi muževi nikada nijesu imali drugu ženu ili harem i svi su stvorili srećne ljubavne brakove, iako su to bili ugovoreni brakovi. Tri daleke zemlje, tri kulture, ali isti civilizovani životni stil.

Oni koji su imigrirali u Tursku bez materijalnih sredstava za normalan život i bez finansijske moći, čak i oni su bili iz muslimanskih familija sa Balkana, imali su poteškoća da se prilagode strogim vjerskim pravilima susjeda pored kojih su živjeli. Ali njihova prva generacija rođena u Turskoj automatski je postala dio novog životnog stila u kojem je život bio ograničen, naročito za djevojčice, sa religijskim zabranama, koje većinu najjednostavijih životnih radosti tretiraju kao grešne, loše, ponižavajuće.

Oni koji su mogli da emigriraju sa novcem mogli su da žive u savremenim djelovima grada i nikada ih nijesu uznemiravali fanatici i nijesu osjetili pritisak prinudnog života.

Tokom istorije svi imigranti koji dolaze sa Balkana, iz Kavkazije, Krima, Čerkezije nikada nijesu bili teret za Otomansko carstvo niti za Tursku. Oni su svi ponosni, marljivi radnici, ljubitelji prirode, agilni ljudi koji su gajili istančaki ukus za umjetnost, književnost, muziku. Dakle, oni su uvijek bili velika imovina za Tursku.

Da li danas postoji neka vidljiva razlika između tih “doseljenih” i islamiziranih porodica i onih čiji preci potiču iz starih turskih familija, iz Anadolije, na primjer?

- Kulturno govoreći, naravno, postoje razlike. Međutim, ono što sam vidjela i preživjela i bila očevidac do ovog perioda, je to da ljudi koji imaju istu humanu etiku mogu se međusobno povezivatii bez obzira na njihove kulturne razlike. I plus većina “starih turskih porodica” iz Anadolije bila su i još uvijek su “cream de la cream” u njihovom okruženju. Dobro obrazovani, otvorenih misli, porodice vizionara koji svoje mjesto i grad odvode do viših značenja društva, otvaraju škole, prave biznis, stvaraju poslove, organizuju društvene događaje i to su sve civilizovane stvari koje bi dobro obrazovane i obučene osobe sa Zapada takođe učinile.

Ali, ako pogledate mali grad, seoski mentalitet, možete vidjeti da je veoma pod uticajem ruralnog, patrijarhalnog načina života koji ima svoje zakone koji hvale društveni, kulturni i religiozni život. Pošto gradovi danas u velikoj mjeri postaju prilično velika sela, pisana tradicija, na žalost, preuzela je i zamijenil pravu kulturu Anadolije.

U Tursku su ljudi odavnina doseljavali. U šesnaestom vijeku Sefadski Jevreji su pobjegli iz Španije i utočište našli u Turskoj. Kakvo je Vaše mišljenje o današnjoj Turskoj kao sigurnom utočištu mnogih Arapa iz mnogih ratnih područja, prije svega iz Sirije?

- Ponosna sam što su i Otomansko carstvo i Turska primili toliko izbjeglica iz cijelog svijeta još prije puno vjekova i što još uvijek to rade.

Anadolija je kolijevka civilizacije sa više boginja od bogova. Za nas je ona uvijek “domovina”. Ova zemlja je bila velikodušni raj za mnoge a takođe je bila klanica i grob za neke druge. Ko se ikada smjesti ovdje, ima teret prošlosti i odgovornost za sadašnjost i budućnost.

Otvaranjem vrata ovog sigurnog utočišta za one koji su u opasnosti, Turska ne bi trebalo da zanemari neophodne mjere predostrožnosti koje su od suštinskog značaja za dobrobit ove zemlje, njenog naroda, ali i izbjeglica, tako da ova vrlo humana primanja neće pretvoriti raj u pakao za sve.

Imigracija ne podrazumijeva samo imigraciju u fizičkom smislu. Imigracija utiče na dušu, dijeli osobu na dvoje, jedan dio koji se nikada ne može oporaviti, sjećanja koja se nikada ne osvježavaju, zemlja koju nikada neće vidjeti, voljeni se nikada više neće okupiti. Dakle, to je ogromna trauma koja mora biti programirana i tretirana sa tako velikom delikatnošću i naučno od strane onih koji su stručnjaci po tom pitanju. Kada desetine hiljada ljudi pokušavaju da pobjegnu iz svoje domovine zbog etničkih, vjerskih, političkih razloga, njima ne treba samo zemlja da u nju uđu i činija supe da je popiju. Možda za početak, da. Onda? Morate da im date krov nad glavom, higijenu, školovanje, zdravstvenu njegu, časove jezika, psihološki tretman... što je toliko koliko možete sebi priuštiti. Takođe, pošto dolaze iz različitih kultura moraju da nauče kako da poštuju zemlju u koju su došli, njene ljude i postanu dio svega toga.

Dakle, iako su dolazili imigranti iz različitih kultura i zemalja, u raznim vremenskim periodima, nikada do sada nijesu izazvali nemire u javnosti.

Ljudi se sada trude da vide da je vlada sirijske izbjeglice smjestila tu i tamo u velikim gradovima, bez ikakvog plana i programa. Neki od njih se ne ponašaju kao gosti ili izbeglice, već kao nomadi, uznemiravaju, napadaju i nanose štetu lokalnom stanovništvu, nastavljaju da rađaju djecu i šalju ih na ulice kako bi prosjačili. I toliko mladih, zdravih sirijskih muškaraca popunjavaju plaže i kafane i diskoteke kada turski momci ginu u Siriji zbog zemlje koju su oni ostavili iza sebe. Dakle, to je nešto što turska javnost ne može prihvatiti i, nažalost, zbog nedostatka vladinog upravljanja imigracijom, ovo utočište je ispunjeno predrasudama i, bojim se, bijesom za Sirijce.

Crnu Goru posjećuju mnogi turisti iz Turske, ali i poslovni ljudi. Da li biste Vi voljeli da dođete i da, makar na kratko, vidite prirodne ljepote naše države?

- Moj muž i ja smo već neko vrijeme razmišljali o tome. Nadam se da ćemo jednog dana, posjetiti vašu lijepu zemlju i upoznati srdačne, lijepe ljude i sigurna sam da ako ikada dođem, vratiću se sa toliko impresija da pišem, možda i roman, ko zna? Hvala vam još jednom za vaš dobar intervju. Sa mojim najboljim željama za vaše čitaoce.

O savremenoj turskoj književnosti

- Turska danas prolazi kroz književni period u kojem mišljenje čitalaca i kritika pisce ne može dovesti do konsenzusa. Nekad su književni članci, kritičari i sugestija od strane dobro cijenjene osobe u korist književnog rada bili glavna sila da se čitaocima predstavi nova knjiga. I tada je uvijek bilo intelektualaca koji se nikako nijesu vodili tuđim mišljenjem, oni su bili tako izbirljivi i zahtjevni u čitanju, a takvi danas i dalje postoje.

Ali, sada društveni mediji imaju veliki uticaj na čitaoce. Dnevni zapisi, ideje, šale, mistične, duhovne, političke, romantične ili religiozne misli, ako ih prate hiljade, onda lako postanu bestseler kada se sve to spoji zajedno. Takođe, zbog brzog rastućeg fanatizma religije, neki su motivisani ili jednostavno pronalaze model da pišu o religioznim poduhvatima što bi ih odmah učinilo bestselerom.

Postoje i neki pisci poput ribara koji čekaju ribu pored jezera i kad god ima nekih skandaloznih vijesti, političkih ili vjerskih nije važno, njihova knjiga je već tu. S druge strane, tu su i turski pisci koji rade na svojim knjigama sa velikim istraživanjem ukrašenim dubokim znanjem, oni rade delikatan posao poput vezilja. I naravno, te knjige nalaze svoje čitaoce, a takođe su i na vrhu grafikona, čak osvajaju nagrade na međunarodnom nivou.

Dakle, za neke, ovo je jako haotično i nepravilno, ali ja lično mislim da je sloboda razmišljanja, pisanja, objavljivanja i razmjene podataka važnija nego da imate više intelektualnih i književnih knjiga, ali da ste zabranjeni. Naročito u zemlji kao što je naša, gdje pritvor novinara i pisaca skreće pažnju.

( Vujica Ognjenović )