Jazavac pod sudom
Meme-ovi i montaže objavljene na društvenim mrežama ukazali su da je humoristični duh žilaviji od svega onog što naša nevesela (ne)svakidašnjica produkuje
Prošlo je nekoliko dana od kada je objavljena informacija da je obijen depo Višeg suda u Podgorici. U tom trenutku, vjerujem da niko nije ni slutio da je obijanje urađeno kao po scenariju nekog trilera čija bi radnja bila primjerenija pojedinim latinoameričkim državama. I moja prva asocijacija bila je benignija od realnosti. Uvezao sam ovaj događaj sa obijenim vratima depoa na Pravnom fakultetu, od prije par godina, kada su nestali studentski radovi, i to upravo oni koji su bili predmet tadašnjih postupaka protiv Bojane Lakićević Đuranović.
Meme-ovi i montaže objavljene na društvenim mrežama ukazali su da je humoristični duh žilaviji od svega onog što naša nevesela (ne)svakidašnjica produkuje.
Zanimljive su bile i teorije o motivima ove radnje. Tako se moglo čuti da je tunel izbušen kako bi se ukrali Do Kvonovi laptopovi ili da je stan iz kojeg je vršeno kopanje stan Spajićeve babe. Kasnije se spekulisalo da je tunel izbušen kako bi se omogućio bijeg pritvorenih lica, ili izvršila likvidacija nekog od njih. U konačnom, pominjala se i krađa oružja koje je dokazno sredstvo u sudskim postupcima. U moru razloga koji su analizirani, da budem ironičan, zapostavljena je mogućnost da je tunel izbušen iz potrebe ventilacije depoa Višeg suda, u kojem uz uobičajen miris ustajalosti, dominiraju i mirisi zaplijenjenih opojnih droga.
Ubrzo su objavljene i ekskluzivne fotografije na jednom portalu, sa kojim Uprava policije u posljednje vrijeme nesebično dijeli materijal sa uviđaja, a u čemu niko ne vidi problem, pa ni u tome da se brani preuzimanje fotografija čiji je vlasnik Uprava policije, odnosno institucija koja prema svima treba da ima istu otvorenost. Ponukan ovim vanserijskim otkrićem naš inspektor Kluzo, prerušen u premijera u tehničkom mandatu, otišao je zorom da kao vrsni poznavalac kriminalističkih i krivičnih procedura utvrdi čija je to odgovornost, repertiran da iznese zaključke ubrzo nakon izvršenog obilaska. Ni naknadna medijska prepucavanja nisu razjasnila zašto je ovaj Kluzo posjetio depo Višeg suda i stan iz kojeg je tunel probijen, i to dok je uviđaj još uvijek u toku, a samim tim kršeći procedure i ometajući nadležne organe da naknadno odrade posao koji prethodno nisu i utvrde ko je bušio tunel i zašto.
Jasno je da je obilazak tunela trebao Kluzou poslužiti kao prilika da dokaže posvećenost borbi protiv mafije, koja je po drugi put, nakon slučaja sa njegovim bliskim saradnikom Miloševićem, upravo njega ponizila. Ostalo je nejasno i ko je procijenio i na osnovu čega da kontaminacija dokaza u ovom zaista nevjerovatnom slučaju vrijedi tih medijskih naslova i tvitova.
To da je tunel prokopan u kvartu gdje se nalaze najvažnije državne institucije – Vlada, Skupština, zgrada Predsjednika, Ustavni sud, Centralna banka, pa i Viši sud – ne govori o slabosti jedne od institucija koja je imala tu sreću da „dobije ventilaciju“. Ovo je bjelodani dokaz slabosti bezbjednosnog sistema koji je omogućio da se takva „ventilacija“ ugrađuje pred njihovim nosom i bez njihovog znanja. Dok se licitira o odgovornosti predsjednika Višeg suda i zapošljenih u njemu, o objektivnoj ili čak direktnoj odgovornosti onih koji su trebali čuvati ovu instituciju, odnosno Uprave policije i ANB-a, nema ni riječi. Objektivnost je, po tumačenju subjektivnih, valjda ono kad si u objektivima kamera.
Sad je trenutak da i komšijske institucije obiđu svoje podrume i zavire u svoje ostave. Možda se, baš tamo negdje, iza odložene i prašnjave Titove ili još uvijek svježe Milove slike, nalazi i neki njihov „ventilacioni otvor“, pripremljen da „provjetri“ podrume od neprijatnih mirisa i opasnog radona.
Na našu sreću, neko pametniji odlučio je da se crnogorske rezerve zlata ne čuvaju kod nas, inače bismo možda ostali i bez deponovanih poluga zlatnih rezervi. Kluzo bi i tada, zajedno sa svojim (sve)moćnim rendžerima obilazio mjesto zločina u pratnji PR i fotografa, mahao „rukom pravde“ i istom čistio svoju i fotelje svojih najbližih saradnika od bilo kakve odgovornosti.
Autor je saradnik na programima u Centru za građansko obrazovanje (CGO)
( Damir Suljević )