Kontrasti i krajnosti izdržljivosti

Tolerancija publike stavljena je na test, a pozorišni doživljaj, spoznaja, tumačenja i izdržljivost bili su pred ispitom u srijedu veče na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT.

Projekat “Prekrižena, posveta ljubavi” Mirjane Medojević, koji je radila u koprodukciji sa “Kud Apokalipsa”, donio je nešto neočekivano, atipično, na granici apsurda. Publika dobija instrukcije, najavljeno je trajanje predstave od 33 minuta, a svi su pozvani da fotografišu i snimaju izvedbu, pa i da taj materijal dijele na društvenim mrežama (ukoliko za time postoji potreba), kao i da ga proslijede na izdiktirani mejl.

Na početku igranja upućuje se i na sami naslov “Prekrižene” koji donosi određenu igru riječima o kojoj govori i Medojević.

“Luka Trebežnik, teolog, filozof osvrnuo se na nepostojeću, sad već postojeću riječ. ‘Crossouted’ ne znači ništa, ali u asocijaciji može da probudi da je to neko ko je prekršten ili neko ko je prekrižen, odstranjen. To ne znači to, ali na to asocira. Ja volim da se igram riječima. Naslov na slovenačkom je drugačiji, tamo znači nešto drugo, a kod nas je ostalo to preki-žena, jer mi se činilo da za podgoričku publiku to ima smisla zbog mnogo stvari i konteksta koji se veže za mene. Ideja je da predstavu igramo tokom čitave sezone i da će svaki naslov otvoriti neko novo tumačenje”, ispričala je Medojević.

Produžena scena na prostor od oko preko polovine sjedišta u gledalištu koja su pokrivena crnim plaštom, uz glas koji objašnjava na šta predstava referiše, daju naznake postojanja određenog učešća publike u samom performansu. Vidna muka i breme lika koji stvara Mirjana Medojević preslikava se i na prisutne, a krici nemoći i snebivanja opsijedaju utrobu.

Medojević probija distancu u odnosu sa publikom, a u nekim momentima i vidno ima zahtjeve od tehničkog dijela ekipe. Primjećuje se spontanost trenutka u kreaciji, na šta svi drugačije reaguju. Manični pokreti, mučna mimika i neprekidan hod, ali i prelazak u pozorišno gledalište, ukazuju na stalni nemir i borbu, ali i bespomoćnost. Crvena zavjesa kao simbol tereta koji nosi na svojim plećima, poput krsta, postaje neizostavan dio događaja.

U trenutku kada ostaje naga te izmazana nečim što asocira na krv, komešanje među prisutnima biva sve očiglednije, a dalje probijanje distanci na relaciji gledalac-pozorište dovodi do kulminacije i preispitivanja (ne)tolerancije na neočekivano, nepoznato, golo, (ne)prijatno, sve u svemu - na šou.

Svjetlo povremeno pokazuje projekciju slike Hansa Holbajna ”Tijelo mrtvog Hrista u grobu”, koja dalje postavlja pitanja da li korišćenjem te slike, uz oslikavanje, torturu i iscrpljivanje sebe, Medojević zapravo upućuje na žensku golgotu? Ili spremnost na podnošenje najvećih muka za ili umjesto nekoga?

“Reference na Hristovo raspeće prisutne su ne samo kroz pjesmu ‘Krst i Čekić’ Primoža Repara, a koju na početku predstave čita Primož Guna, ne (samo) kroz trajanje predstave koje odgovara broju Hristovih godina, već prvenstveno kroz niz meta-pozorišnih asocijacija koje kroz svoje prostorske akcije i relacije budi Primož Guna. Po vokaciji filozof, blizak hrišćanskom misticizmu, u ovoj, po mnogo čemu ženskoj pozorišnoj igri, on u svome prisustvu djeluje, i to po mnogo čemu, kao upravo skinut s krsta”, piše u opisu komada.

Sve vrijeme u pozadini se čuje govor, iščitavanje nekih riječi koje su slabo razumljive i percipirane kao nebitne, uz momente muzike koje ispunjavaju pjesme “Marija Magdalena” i “Love me Tender”. Predstava traje, Medojević prikazuje kontrast između slike nage, krvave, oskrnavljene žene grešnice i čistote svetice koja je poput nepropupoljalog cvijeta.

“Predstava se uglavnom bavi dvjema ženskim figurama, Marijom Magdalenom i Marijom majkom Isusovom. To su dva pola i dva okvira - kurva i svetica, u koji žene uvijek smještamo, bez obzira na to gdje živimo”, naglašava ona.

Na pitanje da li su žene te koje su prekrižene, Medojević odgovara kratko: “One su nerođene”.

“Neka to bude moj odgovor. Pogledajte statistike. Koliko je abortiranih djevojčica! Čini mi se da živimo neki privid feminizma. Reći ću da smo nerođene. To je generalni presjek. Govorimo o crnom tržištu abortusa, iako ova predstava nije o tome, ali to je neminovna tema. Neželjena, nerođena, ali to nije ono o čemu predstava govori”, kaže Medojević, a onda objašnjava o čemu je predstava zapravo i da li u zavisnosti od područja, zemlje, publike, ona dobija drugačiji kontekst.

“Predstava u žanrovskom smislu ima odredište da je posveta ljubavi. Govori o ljubavi. Na tim projekcijama često referišemo na umjetnička djela koja su vezana za Hrista, ideju o njemu. Predstava nije religijska i nema vezu sa religijom. Svako ko gleda predstavu dobija neke drugačije asocijacije, ali za mene je to predstava o ljubavi”, zaključuje autorka.

Komad ište napor, snagu i izdržljivost prisutnih, a ponajviše u segmentima koji asociraju na ono što djeluje kao prokletstvo žene i kazna za Evin grijeh - porođajne muke i krvarenje, te je očigledna i neprijatnost među nekima u publici dok Medojević osvaja prostor i ne ostavlja im izbor nego da joj pomognu pri sljedećem koraku. Pitanje je i koliko je komad otvoren za tumačenje i da li postoji neki tačni motiv svega toga... Nakon što su 33 minuta istekla, publika je obaviještena da je komad zvanično završen, ali u nadahnuću inspiracije, pozvana da ostane još toliko u nastavku, što neki čine, neki ne, a svi na neki način uzdrmani viđenim.

Predstava se uglavnom bavi dvjema ženskim figurama, Marijom Magdalenom i Marijom majkom Isusovom. To su dva pola i dva okvira - kurva i svetica, u koji žene uvijek smještamo, bez obzira na to gdje živimo”, naglašava Medojević

( Jelena Kontić )