Češme - suze mastikinog drveta

Sjedimo na stolicama od punog drveta. Poređane su po brodskom podu u redove koji terasasto završavaju ispod palmi. Kao da smo na palubi. Ispred nas su drveni stubovi i konopci. Lijevo svjetluca luka, desno gradsko šetalište. Sunce je doduše zašlo, ali narandžasti odsjaj se još dugo gasi iznad crne linije ostrva naspram zaliva. Odmah iznad glavnog trga, iza početka morske promenade, gradske vlasti su uredile mjesto na kojem građanstvo i turisti mogu da zasjednu i razgovaraju. Tu doduše postoji jedan kafe, ali piće donosiš sam, što znači da te niko ne prisiljava da nešto popiješ. Rijetko se na Sredozemlju može vidjeti tako ekskluzivna lokacija uređena za obične ljude.

Varoš se zove Češme. U njoj prepoznajemo našu riječ uvezenu sa Orijenta - česma. A crni masiv naspram zaliva koji se sve više stapa sa noćnim nebom jeste grčko ostrvo Hios. Turska i Grčka, Azija i Evropa, ovdje su toliko blizu, da tih sedam kilometara, koliko ih dijeli, na karti zapravo možemo vidjeti kao nježni dodir, kao poljubac. Istorija ova dva kopna je mučna i krvava, ali kamen i more su prema svemu tome večeras ravnodušni. Tvrđava i čaršija, luka i svjetla što se ogledaju u njoj naumili su da omađijaju svakog ko tu sjedne i prepusti se ovoj noći.

Dolazak

Češme su hvalili Turci koje sam upoznao u Njemačkoj, kao i rijetki ljudi iz Srbije i Bosne koji su tamo već bili. Iz Beograda je otvorena redovna avionska linija za Izmir. Odluka je onda lako pala. Izmirski aerodrom je na svjetskom nivou, nikada nismo brže dobili kofere. Uz pomoć jedne platforme na internetu naručili smo taksi uz odličan popust. Vožnja za tri osobe košta 50 eura - od aerodroma do pansiona u Češmeu, a to je preko 80 kilometara. Uskoro smo se obreli u poprilično luksuznom kombiju. Sa auto-puta je teško zaključiti kojom zemljom prolazimo. Sudeći po rastinju moglo je to biti bilo koje mediteransko primorje - čempresi, palme, kamen, zimzeleno žbunje. Tek neobičan krov od plave keramike na jednom minaretu u seocetu pored mora, govori nam da smo u Turskoj.

Nakon isključenja s auto-puta taksista nas vozi lavirintom sokaka, jedva se mimoilazeći sa mopedima i pješacima. I već smo u dvorištu pansiona. Sa jedne strane bambus. Sa dvije strane nar. I palme. U tom ćemo dvorištu desetak dana uživati u raskošnom turskom doručku, koji se ne da opisati - valja ga probati.

Već je bilo popodne kada smo se dali u istraživanje starogradskog jezgra. Adrese su ovdje jednostavne. Sokak broj 2008 u mahali Ismet Inonu. Tako glasi adresa smještaja. Svi sokaci su numerisani i označeni vidljivim tablama. Jedini izuzetak je Bulevar Ataturk, koji je zapravo kičma pješačke zone. Uputili smo se tamo i već poslije nekoliko koraka imali smo osjećaj da smo u nekom živom grčkom mjestu koje je okićeno mnoštvom turskih zastava i zastavica. Mirisalo je na roštilj, na pečeni kukuruz, sve se to miješalo sa mirisom mora koji je vjetar donosio sa kraja ulice. Ljudi su sjedjeli pred radnjama i buticima i razgovarali. Berbernice nisu bile tek radnje za uljepšavanje već i pravi debatni saloni. U samim radnjama zujali su klima uređaji, ali malo koji vlasnik je vrijeme provodio unutra. Ulica je bila dnevna soba, pozorište i šetalište.

U desetak dana tu smo viđali muzičare, političare koji agituju, prosjake i gospodu. U prvu subotu je kroz ulicu prodefilovala radosna povorka uz orijentalni ritam bubnja i klarinet koji je zvučao kao nekad zurle. Na čelu povorke je bila porodica. Otac je za uzde vodio okićenog konja, a jahao ga je njegov nasljednik, dječak u tradicionalnoj nošnji. Pošto se poveće društvo, sudeći po zvuku, zaustavilo negdje u dubini čaršije, raspoloženo za kolce na sokaku, pretpostavio sam da se radi o sunećenju dječaka, jer sam slične svetkovine viđao u Bosni.

Ugasla radosna svjetlost

Usred glavne ulice pomalja se jedna od najimpozantnijih građevina u varoši - Crkva Svetog Harlampija, davnašnjeg episkopa maloazijske Magnezije. U 19. vijeku crkvu je podiglo tada većinsko grčko stanovništvo. Poslije grčko-turskog rata dvadesetih godina prošlog vijeka Grci su morali da odu. Crkva svjedoči o uzaludnoj nadi jedne hrišćanske zajednice. Sada se u crkvi priređuju prodajne izložbe. Dok izlazim iz ove građevine, kao da mi povjetarac dodirne obraz. Ili je to starac Harlampije, kojem je bilo 113 godina kada se u trećem vijeku žrtvovao Hrista radi, a prije toga preobratio čak i ćerku rimskog cara, namjerio da mi nešto došapne. Teško je razabrati riječi kroz vrijeme koje nas dijeli. Pošto je od protjerivanja Grka prošlo više od sto godina, vjerovatno više nema žive djece krštene u ovoj crkvi. Možda unuci te djece negdje u Grčkoj ili u bijelom svijetu pričaju priče o jednoj obali, jednom gradu i jednoj crkvi u kojoj su njihovi preci bili kod kuće. Ime Harlampije ima svoje značenje - radosna svjetlost.

Ali i sadašnji stanovnici Češmea pričaju slične priče. Ostalo je zabilježeno da su poslije balkanskih ratova ovamo došli i crnogorski muslimani. Desetak godina kasnije, kada su Grčka i Turska dogovorile „razmjenu stanovništva“ uslijedile su kolone izbijeglica iz epirske Makedonije, sa Krita i drugih ostrva. Neka od ovih starica koje sjede u avlijama možda bi mogla da ispriča priču svoje majke koja je sigurno pjevala tužne epirske ili crnogorske pjesme o izgubljenom zavičaju.

Tako me, nepripremljenog, spopala melanholija istočnog Sredozemlja, usred ljetnjeg života koji vrca mirisima, ukusima, golom kožom. Lek je dobra večera uz tursko pivo čiji ukus dugo nisam osjetio.

Kada se čovjek nađe na glavnom trgu na kraju glavne ulice, desno je morska promenada, liejvo pristanište za jahte sa skupim restoranima i buticima. Ali nekoliko koraka od trga nalazi se tvrđava koja se svojim zidinama i kulama penje uz brijeg.

Ona svjedoči o strateškoj važnosti ovog mjesta za sultanove ambicije na Sredozemlju. Mada su je najprije podigli Đenovljani, osmanski gospodari su je od 16. vijeka proširili i udjenuli u nju kamenu džamiju. U istorijske udžbenike Češme ulazi više puta u 19. vijeku. Odavde polaze sultanove trupe da pokore pobunjeno ostrvo Hios - u masakru je stradalo na desetine hiljada Grka, njih 45 000 je prodano u roblje.

Jula 1770. u ovim vodama se odigrala značajna morska bitka između flote carske Rusije i osmanske flote. Osmanlije su pretrpele težak poraz.

Ruska carica Katarina htjela je da ovjekovječi slavu ruskog oružja pa je umjetniku Jakobu Filipu Hakertu povjerila izradu istorijske slike. Hakert je bio polaskan caričinom narudžbinom ali je imao problem - nikada nije vidio ni Češme ni bitku. U Italiji, gdje je živio, našli su mu se ruski ratni brodovi koji su se tu zatekli. U pravom vatrometu od paljbe potopili su rashodovanu tursku galiju. Umjetniku je to bilo dovoljno. Carica je bila zadovoljna slikom.

Ali postavilo se pitanje autentičnosti. Danas znamo da nas mnoge istorijske umjetničke slike zavaravaju - one ne oslikavaju događaj, već ideju događaja koja se nametnula poslije njega. Valja reći da su Rusi u čast te pobjede nazvali jedno kozačko naselje istočno Urala - Česma.

Hasan-pašina carska mačka

Turci, prirodno, pamte svoju stranu priče. U njoj junačku ulogu ima Hasan-paša, zapovjednik osmanske flote. On je prvom polovinom 18. vijeka na iranskoj granici carstva kao dječak pretvoren u roba, potom je postao janičar. Poslije ratova sa Rusijom u Alžiru, gdje je služio, pao je u nemilost tamošnjeg osmanskog upravnika. Odlazi u Španiju, pa u Kraljevinu Napulj, gdje služi u mornarici. Odatle donosi dragocjena iskustva evropske organizacije mornarice. Sultan Mustafa III mu daje zapovjedništvo nad jednim osmanskim ratnim brodom, a poslije deset godina službe on je već zapovjednik cijele flote.

U porazu kod Češmea uspio je da izvuče svoje brodove i posadu, pa nije pao u nemilost, kao ostali zapovjednici.

Pred kapijom tvrđave u Češmeu nalazi se spomenik Hasan-paši - on je sahranjen u ovoj varoši. Pored njega je i kip lava. Kažu da je jedan od najvećih reformatora osmanske flote za vrijeme službovanja u Africi pripitomio mladunče lava i sa sobom tu kraljevsku mačku vodio u ratne pohode.

Sunce nad nekropolom

Ukoliko se čovjek ne boji uspona, posjeta gornjem gradu se svakako isplati. Već kod kapije u bedemima, na prilazu džamiji izgrađenoj unutar utvrđenja 1508, ljepota ovog mjesta nije više oslonjena na živost turističke košnice. To je orijentalno-mediteranski mir. Kamen, četinari, sunce. U meni se bude sjećanja na Hercegovinu od Mostara do Stoca.

Iza bedema, istorijski sokak nije dobio broj već se naprosto zove Sokak Kale, ulazi se u svijet gornje mahale. Lijepo renovirane kuće, iz kojih dopire običan razgovor i zveckanje escajga. Ovdje se dobro živi. U sjenovitim tremovima i pred kamenim zidovima, ljudi do kasno u noć sjede i tiho razgovaraju. Tu i tamo nabasate na poneki kafić ili restoran. Dolje se vide dimnjaci kruzera, smaragdno more, a Hios kao da se preko noći približio turskoj obali. Poslije desetominutnog laganog hoda nailazimo na gradsko groblje koje okružuje Gradsku džamiju. Oni koji tjeraju mak na konac zovu je Mehmet-agina džamija.

Tri sokaka su podijelila groblje na više djelova. Sijedamo na kameni zidić. Opet isti osjećaj kao na lokalnom groblju na Skijatosu: kao da mediteranska svjetlost učini misao o smrti manje gorkom.

Primjećujem da na nadgrobnicima nema tradicionalnih islamskih vjerskih obilježja. Ime, prezime, godina rođenja, godina smrti. I to na cijelom groblju. Izgleda da je Češme kemalistička tvrđava, kao i Izmir. Sjetim se da su slike i statue Kemala Ataturka izrazito zastupljene na svakom mjestu - od čajdžinice do ulaska na plažu. Kao lik i ime Tita na slobodnim površinama u pokojnoj Jugoslaviji. Partijska centrala kemalističke stranke je usred glavne ulice naspram popularnog kafea Mood.

Čovjek iz Češmea

Sve je to istorija posljednja dva vijeka. Ali čovjek se ovdje naselio mnogo ranije.

Nedaleko od luke je arheološko nalazište koje dokazuje da je na mjestu današnjeg grada postojalo ljudsko naselje još u ranom bronzanom dobu - 2500 godina prije nove ere. S vremenom je ono uspostavilo veze sa Minojcima - prekomorskim komšijama. Naselje je podijelilo sudbinu minojske civilizacije - vulkanska erupcija na ostrvu Santorini koje je udaljeno 227 kilometara izazvala je cunamije. Prvi od četiri cunamija opustošio je ovaj dio obale.

U jednoj kući pepeo i nanosi ogromnog talasa zatrpali su čovjeka i psa. Više od tri milenijuma kasnije arheolozi otkopavaju ovaj dvojac. Od tada je najstariji i najpoznatiji stanovnik varoši postao “Čovjek iz Češmea”. Pas je ostao bezimen.

U samom pristaništu za jahte i brodice niz elegantnih restorana i kafea u skladnom suživotu sa skupim buticima pokazuju zašto je Češme neka vrsta turskog Rovinja.

Turski čaj ili kafa imaju uglavnom poznat i cijenjen ukus. Ali kapućino ne spada u vrste kafe koje turske kafedžije baš umiju da pripremaju. Zato je u pristaništu i lokal internacionalnog lanca Starbucks, za one koji vole međunarodne standarde.

Jedna sirena, kao od paučine, zasjela je na ulaz u marinu. Iza nje ne stoji nikakva priča, ona je tu da oneobiči prizor i možda da nas podsjeti koliko je ovdašnji svijet blizak snoviđenju.

Turski turisti

Sam turistički život u mjestu podređen je turskim potrebama. Ako čovjek očekuje logistiku koja danas prati skoro svaku mediteransku destinaciju na glasu onda se ovdje ljuto vara. Kancelarija namijenjena komunikaciji sa turistima nalazi se na obali u prizemlju dvospratne džamije - neobična simbioza profanog i sakralnog. Dama iza pulta ne govori ni engleski ni njemački ni ruski. U pomoć mi priskače njena poznanica koja je navratila na kafu. Ona me na tečnom njemačkom obavještava da ne postoji mapa grada sa imenima ulica. Odustao sam od namjere da postavim još neko pitanje.

Inače, na ulici se ne čuju zapadni jezici, skoro da ih niko ne govori ni u radnjama ni u restoranima. Ne čuju se ni inače glasni Rusi. Očito su turski turisti ovdje ogromna većina. Ostali imaju tretman egzotične manjine. Ako sporazumijevanje rukama i nogama zakaže, tu su elektronski prevodi sa pametnog telefona. Tako smo se sporazumijevali sa gazdaricom deset dana.

Fiskalni računi nisu na svim mjestima standard - dobro staro konobarsko blokče je česta pojava koja budi sjećanja na prošli vijek. Brkati vozač lokalnog autobusa ne pomišlja da nam za naš novac pruži neku kartu. Uredno vrati kusur i da gas. Među stotinama programa na televiziji baš ni jednog koji nije na turskom.

Sve to se ovoj varoši lako oprosti - ljudi su srdačni, a Češme se već poslije nekoliko dana uvlači pod kožu.

Džem sa mastikom

Šta bi bila Turska bez svog kulinarskog nasljeđa? Na poluostrvu Češme postoje osobenosti koje ga izdvajaju od ostatka zemlje. Najprije, u ovim krajevima postoji posebna vrsta ovce, za koju kažu da je nastala ukrštanjem grčke i maloazijske ovce. Ukus jagnjeće čorbe je, naravno, vrhunski. Isto se odnosi i na jelo koje Grci zovu „kokoreci“, a ovdašnji Turci „kokoreč“ - jagnjeća crijevca. Na više mjesta u gradu spremaju ih na pravom žaru. Ko ih okusi znaće odmah da spadaju u najbolje što se može pojesti u rasponu od Balkana do male Azije. Ne treba potcijeniti ni sendvič „kumru“ koji se doduše sprema širom zemlje, ali sami Turci kažu da je najbolji u Češmeu. Svjež hljeb, sudžuk, sir, paradajz sa roštilja - ovdašnje sendvičarnice to zaista dobro rade.

Ipak najpoznatiji proizvod ovog kraja - uključujući i grčko ostrvo Hios - jeste aromatična smola koja se dobija zasijecanjem drveta mastike. Ovo drvo raste širom Sredozemlja, ali samo na Hiosu i poluostrvu Češme daje smolu. Kažu da drvo luči aromatične suze, samo ako nikne na posebnoj vrsti crvenice. Mastika je i začin i lijek. Kada naručite sladoled sa mastikom prepoznaćete posebnu aromu. Isto se odnosi i na bijeli puding prožet istim ukusom. Najbolja poslastičarnica u gradu je Rumeli. Smještena u glavnoj ulici. U kamenoj unutrašnjosti, kao u lijepoj pećini, može da se bira više vrsta kremastih kolača sa ovim začinom. A u zidovima su niše sa policama na kojima su razni domaći džemovi - uzeli smo kombinaciju limuna i mastike kao suvenir.

U skoro svim radnjama sa zida vas posmatra Mustafa Kemal Ataturk svojim orlovskim očima, ali u onim najboljim, kao što je narodni restoran iz lanca „Elit life“ možete da uživate u nekoj vrsti loptaste urmašice koja se zove „Kemal-paša“. Kolač nazvan po utemeljitelju Republike jeste nešto posebno.

Moglo bi se nabrajati jako dugo. Ipak, jedno pravilo pri izboru restorana koji su na sve strane, može da se primijeni: što se više trude da izgledaju fensi, što su se više odmakli od tradicionalne lokalne kuhinje, to su skuplji. Porcije su manje. A jela nisu ukusnija od onih u radnjama u kojima jede običan svijet. Uz to, alkoholni napici - naročito rakija - izuzetno su skupi. Pivo Bomonti koje spada u najbolje tečnosti koje mogu da se skuvaju od žita košta između četiri i šest eura. Kada nađete krčmu koja nudi pivo za tri i po eura, ne propuštajte je.

Nismo još došli do plaže. Gradska plaža je mala i neugledna. Kupali smo se na Ilidži - plaži do koje se dolazi gradskim prevozom. Ali ona zapravo pripada čarobnoj varoši Alačati - a to je iz sljedeće priče.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )