Ima li ko zna?

Memoari naših umišljeno-značajnih ličnosti su uglavnom lažavine. Predimenzionirani događaji u svoju korist. Iskrivljena slika megalomanije i egomanijačenje. Ne pišu kako je bilo, već kako su ubijedili sebe da je bilo. Onako kako im odgovara da bude. Zato i nemamo u XX vijeku mnogo memoarskih knjiga u Crnoj Gori na koje možemo da se oslonimo, ako želimo da tumačimo prošlost.

Đilasovi dnevnici i memoari su izuzetno napisani i prilično realni, takođe, Vladimir Dedijer ostavio je više materijala u svojih par knjiga od svih istoričara skribomana. Svoje verzije događanja Đilas i Dedijer su dobro platili. Bolje su prošli oni što su izmišljali.

Može postojati samo jedna verzija istine, ali su za tumačenja zaduženi ljudi koji sebe hoće da proglase herojima, da skroje sve po njihovom kalupu. I glupo je koristiti termin “revizija istorije”, jer mi istoriju uopšte i nemamo. Tek treba da je otkrijemo.

Ali kako se baviti istorijom u državi u kojoj ne znamo što je bilo juče i prekjuče. Sve su prilike da i nećemo saznati. Da li će iko ikad javno saopštiti ko je ubio Duška Jovanovića, a ko je naručio to ubistvo? Ko je ubio Slavoljuba Šćekića? Ko je prokopao tunel do Višeg suda? Ako to ne saznamo, nećemo znati ništa o sebi. Bauljaćemo od partije do partije, od vlade do vlade, crijevićemo se i natezati oko budalaština da bi prikrili neznanje o najvećim stvarima.

Sigurno da ima onih koji znaju. Možda se mogu nabrojati na prste jedne ruke, ali ipak ima ko zna. Ali ćute, ne zato jer su face, nego ćute jer su u osnovi kukavice. Frka im je da otkriju jer će se izložiti pritisku, prijetnjama, a udobno im je dok ćute. Možda će napisati kakvu izmišljenu autobiografiju u kojoj će okolištati, proglasiti sebe herojima, svaliti sve na druge i neče reći ništa posebno. Nije problem što su kukavice, nego što nastoje sebe proglasiti za heroje najprljavijeg doba! Zato i nema heroja na vidiku, jer se sve vrti oko guzice.

Francuski scenarista, glumac i režiser Olivier Maršal radio je nekad u policiji. Kasnije se posvetio filmu i napisao neke od briljantnih scenarija, koji su prerasli u dobre krimi-filmove (36 precint, A gang story, Elite squad, Rogue city, MR73). U tim filmovima nema rupa, nema kiksa, jer on zna kako sistem kriminala i policije funkcioniše, zna što je alibi, što je motiv, što je ulica a što sudnica, što je herojstvo a što kukavičluk. Ima primjere iz kojih je učio zanat. Mi nemamo našeg Oliviera Maršala, jer naši detektivi ćute, oni gutaju knedle a nemaju petlje da kriknu, da makar ostave scenario, kad već ne smiju istinu da kažu. Znaju da voze službena kola i da klimnu glavom kad im šalju piće u kafiću. Ne smiju čak ni priče koje znaju da kažu pod drugim imenima, da ispričaju priču “po ključu”, da nam bude jasno iako nije direktno. Ne smije niko ništa da pisne u Crnoj Gori o temama koje su ključne, zato se samo brsti dnevna politika, jer su DPS, Demokrate, URA, PES, ZBCG i Bošnjačka lake mete. Možeš da pljuješ, a da ne stradaš.

Smiješno je pozivati na odgovornost u neodgovornoj državi. Naziv jedne pjesme Bijelog dugmeta je “Ne dese se takve stvari pravome muškarcu”. Ne desi se tunel stvarnoj državi! Jednostavno, nemoguće je da se to desi. Čak i ako se desi, ako uopšte postoji država, nemoguće je da ne otkrije ko je to učinio. Zbog sebe Crna Gora mora da otkrije ko je kopao, jer ako ne otkrije, tunel će da je progoni, sve dok od države ne ostane samo ime.

Ima ko zna odgovore. Sigurno da ima. Ali nije u tome poenta.

Na potezu je Crna Gora, da dokaže postoji li ili se predala.

Ima li države? Odzvanja to pitanje. Na to pitanje neko mora da odgovori brzo i glasno.

( Đuro Radosavović )