Život na rumunskoj granici, par kilometara od rata u Ukrajini: "Mi smo ovdje žive mete"
Rumuni u idiličnoj delti Dunava već dugo tvrde da bespilotne letejlice padaju u njihov kraj – rat u Ukrajini udaljen je svega par kilometara. Zvanični Bukurešt je to konačno potvrdio. Reporter DW obišao je mještane
Na svakoj rupi na putu Ceraselin terenac odzvanja poput kante. Prozori ne mogu da se otvore zbog vibracija i prašine koja je blokirala mehanizam. Pozadi stakla odavno nema, kao zamjena služi komad kartona.
Cerasela je svjesno odlučila da kupi stari automobil – baš kao i ostali koji žive u zabačenim selima delte Dunava, na krajnjem istoku Evropske unije, gdje sunce najprije izlazi i gdje veče ranije počinje.
Rat je sve bliže
Periprava, naselje u delti Dunava – odmah preko puta je Ukrajina. Ovdje se prostiru šume i pješčane dine između jezera koja su povezana rukavcima i kanalima Dunava i mogu se preći samo čamcem. Na istočnom rubu je Crno more.
„Pasagerul“, brod koji prevozi ljude i robu, plovi svaka dva dana. Neparnim danima stiže, parnima odlazi. Subota je. Ruta od luke Tulča kroz rukavac Dunava, koji odvaja Rumuniju od Ukrajine, traje oko četiri sata.
„Ovdje je sve bilo divno dok jednog dana u našoj blizini nije izbio rat. To nas je probudilo“, priča nam Cerasela.
Bio je jedan sat poslije ponoći i prvi prasak je bio toliko jak da je Cerasela pomislila da se nešto desilo u dvorištu. „Potres, bomba, komšijina plinska boca – skočiš i istrčiš iz kuće.“
Probudili se svi seljaci, izašli u dvorišta, počeli da razgovaraju, pitaju jedni druge. „Iz sela je pogled na Dunav zaklonjen vegetacijom, pa smo otišli do male luke. Odatle smo vidjeli požare preko granice, u Ukrajini. Postalo nam je jasno: Mi smo ovdje žive mete, potpuno nevini. Baš kao i civili u Ukrajini. Civili iz istog rata koji mogu da stradaju bilo kada.“
Cerasela Cilibon dolazi iz turske porodice i njeni preci su živjeli na dunavskom ostrvu Ada Kale koji je potonulo u poplavama 1971. godine tokom izgradnje jugoslovensko-rumunske hidroelektrane na Đerdapu.
Studirala je i živela u Bukureštu, ali se tokom pandemije preselila u Peripravu. U glavnom gradu je imala osjećaj da će joj se plafon stana srušiti na glavu. Morala je da izađe odatle i došla je ovdje jer je, kako kaže, „krajolik nestvarno lijep, priroda još uvijek netaknuta, vazduh čist, riba svježa“. Tu je ostala i nakon završetka pandemije.
Ponoćni teror
Ni u Rumuniji mnogi ne znaju gdje je Periprava. „Za Rumuniju sto stanovnika nije bitno. Čak ni stanovnici Tulče ne znaju tačno gdje je Periprava. Važno je samo onima koji su došli u to mjesto i zaljubili se u njega, baš zato što je tako jednostavno i lijepo“, kaže Cerasela.
Za neke Periprava ima određeno istorijsko značenje. Jer, za vrijeme komunističke diktature tu se nalazio zloglasni logor za političke zatvorenike čije su ruševine još uvijek vidljive. S druge strane Dunava nalazi se ukrajinska luka Vilkovo, manje od dva kilometra od Crnog mora.
Od početka rata sirene za uzbunu se neprekidno čuju, dan i noć, kaže Cerasela. Ali u noći sa 3. na 4. septembar nije se oglasio alarm. I udari su se ponavljali čitave noći. „Ledi vam se krv u žilama. Čujete eksplozije, ne znate gdje se to događa. Nakon otprilike dvije noći, shvatila sam da postoji obrazac. I nisam zaspala dok nije svanulo.“
Dvije obale, isti strahovi
Kao i većina ljudi u Vilkovu u Ukrajini, većina od stotinak stanovnika u Peripravi, na rumunskoj obali Dunava, su Lipovani, narod ruskog porekla. Njihovi preci – ruski starovjerci – pobjegli su iz domovine u 17. i 18. vijeku zbog crkvenog spora i nastanili se u delti Dunava.
Srce zajednice je na glavnom putu prema luci, manje od 200 metara od obale Dunava: to je stara pravoslavna crkva, sa plavim krovom i žutim kupolama.
„Noću se čuju bombe, mi ostajemo budni, danju seljaci dolaze u crkvu“, kaže Cerasela. „Crkva je središte, tu se svi okupljamo, nije bitno koje si vjeroispovesti, da li si vjernik ili nisi.“
Poslanik zajednice Lipovana u rumunskom parlamentu Silviju Feodor je takođe u dvorištu crkve. On obilazi područje u blizini ratne granice.
„Ljudi ovdje su osjetili udarni talas bombardovanja. Ovo nije naš normalan život. Mi smo članica Evropske unije i NATO i to bi trebalo da nam da osjećaj sigurnosti. Ali ponekad municija ne prepoznaje gdje je granica, može da dođe i do naše teritorije“, kaže ovaj političar.
Postoje planovi za evakuaciju ako se situacija pogorša, kaže Feodor. „Naša organizacija ima optimalne uslove smještaja u obrazovnim i kulturnim centrima koji stoje na raspolaganju u okruzima Tulča i Konstanca“, priča on. „Od početka rata takođe primamo izbjeglice i zbrinjavamo ih. Ljudi iz Ukrajine žive i danas ovdje.“
Istorija regiona je komplikovana. Tokom vjekova dvije obale Dunava su prelazile iz jedne uprave u drugu. Ponekad su zajedno pripadale istoj zemlji, ponekad su bile na suprotnim stranama, razdvojene vodenim putem i interesima onih koji su crtali granice. Ali veze između dvije obale postoje i danas.
Nezadovoljstvo vlastima u Bukureštu
Stanovnici su sve nezadovoljniji vlastima u Bukureštu. „Apsolutno niko nije dolazio ovamo, niti je šta pitao, čak ni telefonski“, kaže jedna žena u dvorištu crkve. „Ne pitaju kako nam je ovdje, hoćemo li izdržati, jesmo li emocionalno dobro, treba li nam nešto.“
Ponašanje Bukurešta je sumnjivo i kada se radi o obaranju ruskih dronova na rumunskoj teritoriji.
Političari u Bukureštu najprije su negirali da se tako nešto dešava, a predsjednik Klaus Johanis kategorički je odbacio bilo kakvu sumnju da se ruski dron srušio na rumunskoj teritoriji. Tek dva dana kasnije je potvrdio incident.
Radilo se zapravo o ostacima ruske bespilotne letjelice, pronađeni su tragovi eksplozije te spaljena i srušena stabla. Sada su pronađeni ostaci drugih dronova – posljednji u srijedu (13. septembar). I to ne samo u blizini dunavske granice, nego i duboko u rumunskom dijelu delte Dunava, oko 15 kilometara od granice sa Ukrajinom.
„Ljudi nisu ludi!“
Vojni stručnjaci koje je DW kontaktirao ne isključuju hipotezu da dronovi lansirani iz Crnog mora prelijeću rumunsku teritoriju na putu do ciljeva u Ukrajini. Neki onda padnu prije vremena.
Čini se da su u to uvjereni i seljaci u delti Dunava. „Čuli smo ih kako lete iznad naših kuća. Ali uvijek su nam govorili da nam se samo tako čini.“
Tudor Černega, gradonačelnik obližnjeg gradića Plauru, na strani je građana. Od početka je tvrdio da po Rumuniji padaju ruski dronovi. „Ovi ljudi nisu ludi… Vlasti bi trebalo da dođu i nadziru ovo područje. Niko nas nije shvatio ozbiljno. Sada smo vidjeli šta se desilo. Tamo je rat – i teror je pronašao put do nas!“
( Deutsche Welle )