Prevaranti

Aktuelna priča o prepisivačima reforme školstva, ili - novo poglavlje u priči o crnogorskim intelektualnim prevarantima od svake vrste - mnogo je zanimljivija u onom sloju u kojem se ukazuju mehanizmi funkcionisanja jedne prevarantske svijesti nego li kao konkretna naracija o jednom u suštini bizarnom događaju. Novum je što sada imamo institucije - plagijatore, nakon što smo imali pregršt pojedinačnih pregnuća. Ugledne profesore, ministre, dekane, vajare, pisce, političare u usponu, mediji ili stručna javnost povezivali su sa plagiranjem. I, što odista jest zanimljivo - koliko god neki od tih slučajeva bili jasni, koliko god jednačina bila neumoljiva, ovdje se nijedna od tih afera nije završila na prirodan način: tako što će neko da snosi posljedice. Jer, krađa je krađa, i ta priča mora tako završiti.

U Crnoj Gori se ne dešavaju logična razrješenja - ovdje plagijatori bivaju nagrađeni, zaštićeni, ponekad zastiđujuće naivnim opravdanjima „odbranjeni“ od same akademske zajednice. To bi trebalo nekoga da zabrine. Ako crnogorskim naučnicima ne smetaju plagijatori među njima, onda je ovdašnja intelektualna slika mnogo gora nego što misle i najcrnji pesimisti.

Sjećate li se podgoričkog tramvaja? Svojevremeno je prepisan neki evropski zakon, ali prepisivači se nisu sjetili da naš glavni grad nema tramvaj - pa je ostao u zakonu. Iako ga nema u realnosti. Čak ni toliko „slobode“ i „kreativnosti“ nisu mogli izboriti: da uvaže stvarnost samu. Da vide.

Neki, opet, odabiraju da vide ono čega nema... U najbližem susjedstvu plagijatora su - falsifikatori. Kada sam pročitao novu izjavu mitropolita SPC u Crnoj Gori Amfilohija, sjetio sam se precizne ocjene što ju je svojevremeno iznio patrijarh srpski Pavle, u narodu poznat kao Paja Dobri. Rekao je da bi mitropolitu crnogorskom trebalo zabraniti da govori, već da sve mora napisati. Uočio je, nema sumnje, da mitropolita „ponese“ publika, i da su njegove izjave vrlo često nedostojne visokog crkvenog lica. Kad piše, vjerovao je patrijarh srpski, mitropolit je mnogo umniji. Kako bilo - izjavio je mitropolit, neki dan, pomalo slavodobitno, kao da mu je baš drago što je tako - da djeca u Crnoj Gori više ne uče ćirilicu! Zvuči jezivo. Ko je i kad donio takvu odluku? O čemu priča ovaj čovjek?

Nije lijepo mitropolita uhvatiti u laži, ali kad već ovako nalijeće - sam je kriv. Naime, ko god ima dijete u školi, zna koliko je patrijarh Pavle u konkretom slučaju bio u pravu. Ali, kome treba tako providna laž - da djeca u Crnoj Gori ne uče ćirilicu?

Na takvu mitropolitovu fikciju odmah će naleći priča o ugroženosti Srba u Crnoj Gori, ovih dana vrlo popularna u Beogradu. Kao da se iz tog sumornog i nedostojnog kola jedne pseudo-imperijalne fikcije ne može izaći. Jer, u dobrom dijelu beogradskih medija možete pročitati samo jedan tip priča iz Crne Gore: o navodnim progonima srpske crkve, ćirilice i Njegoša... A izgleda i da je ajkula kod Budve „prepolovila turistu“...

Dok god srpska javnost Crnu Goru doživljava kao pozornicu za samo i jedino ovakve priče, neće ništa znati o današnjoj Crnoj Gori. I o njenoj neveseloj stvarnosti. Koja jednako pogađa sve njene građane.

Ko god poznaje prilike u Crnoj Gori zna da je, baš zahvaljujući ovoj i ovakvoj vlasti srpska crkva u Crnoj Gori najpovlaštenija institucija.

I oni su kao Milo: ne plaćaju porez, i mogu da rade što god hoće.

Ovakve izjave Amfilohija takođe dođu kao vrijedan dar režimu. Idu izbori, a mitropolit već zarađuje državnu pomoć za kakvu novu crkvicu...

Ali, zamislite - Njegoša su štampali latinicom? A još niko nije strijeljan zbog toga.

( Balša Brković )