Vodič kroz gradove kojih više nema

Sve je prošlo, ostale su riječi, ključevi za ulazak u gradove kojih više nema.

Ovim riječima, skrivenim na unutrašnjoj strani korica svog novog djela, Miraš Martinović čitaocu šapuće i nagovještava da sopstvene ključeve - riječi, sada predaje dalje. Knjiga “Gradovi i sudbine” nedavno je izašla iz štampe i nije mogla biti bolje naslovljena, s obzirom na to da je poznato kolika su preokupacija, strast, fantazija, pa i potreba Martinovićeva, ti drevni gradovi, današnje ruševine ili pak puki tragovi kao podsjetnici postojanja.

“Gradovi koji su postojali na ovoj zemlji, nestali su, kao i stanovnici koji su u njima živjeli. Ostale su sudbine. One su me zvale. M. Yourcenar (Margerit Jursenar) bi rekla: ‘Postoje snovi i postoje sudbine: mene interesuju oni trenuci gdje se sudbine iskazuju preko snova’. Išao sam lavirintima gradova i snova. Na tom putu svaki je imao priču, satkanu od nepropadljivog materijala”, piše autor kao dodatni putokaz, svojevrsnu smjernicu, ali i posvetu čitaocu, a zapravo sažetak njegovog književnog, arheološkog, istraživačkog proputovanja...

Na stranicama ove knjige, može se reći, sami je vrhunac Martinovićevih riječi. Njegova fascinacija antičkim gradovima, temeljima svih današnjih gradova, polisima kojih više nema, te tvrđavama, utvrđenjima, vrtovima, a onda i legendama, pričama i životima koji ostaju, najbolje dolazi do izražaja upravo u ovoj knjizi u kojoj je posebnu pažnju posvetio svakoj od sopstvenih inspiracija...

On čitaoca vodi kroz vrijeme, tragove i/na gradove, pa i kroz knjigu, iako ne sugeriše kako je doživjeti, ali romantičarski piše o svakom mjestu, kamenu, mitu..., ponaosob, skoro kao svjedok kreacija, postojanja i uništenja.

“Ti gradovi su postojali na ovoj zemlji. Od svakog od njih, izuzev Prapratne, ostao je neki trag: natpis, zidovi, bedemi, kule, od nekih po koje slovo, koji kamen. Probuđeni iz ruševina, svaki je imao svoj glas koji sam slušao, a koji je govorio: o upravljačima, običnim ljudima, stanovnicima..., njihovim snovima i sudbinama. Nalazeći formu i način kako da se iskaže. Sudbine žive i kad sve prođe. Ostalo propada, ruši se i nestaje, ma od kakvog materijala napravljeno...”, bilježi Martinović.

Njegova želja da ih oživi prerastala je u potrebu.

Za svoja istraživanja, ali i potrebe knjige služio se faktima, arheološkim nalazima, citatima iz knjiga u kojima se gradovi (s)pominju, pretraživao je po stihovima starih pjesnika, nekih jednako zaboravljenih poput nepostojećih gradova, a onda se otisnuo i na teren.

“Zarasli u zaborav i travu, osmjehivali su se iz ruševina, nudeći nekadašnje živote i dugotrajna umiranja. I kada su izbrisani sa lica zemlje gradovi ne prestaju da žive”, piše Martinović i kaže da je ova knjiga lavirint sudbina koje su ispleli slučajevi i istorija.

Pored izdvojenih citata, knjigu otvara autorova “Riječ na početku”, zatvara je posebno koristan “Vodič kroz ruševine”, a tu su i tekstovi koje potpisuju Stijepo Mijović Kočan i Dimitrije Popović.

Dimitrije Popović u tekstu “Čuvar tradicije i prenositelj memorije” kaže da je upravo književnost potrebna da bi prošlost jednog grada bila aktualizovana i da bi joj se ponovno vratila životnost, a onda i nadišla puka istorijska faktografija.

“Ali ne da bi negirala tu faktografiju, već da bi se postupkom kreativnog literarnog izraza prožimalo faktično s fiktivnim, stvarnost sa snovima, tišina s glasovima... Upravo je takav postupak ono što čini specifičnost i bogatstvo poetskog i proznog stvaralaštva Miraša Martinovića. Stoga je piščeva imaginacija uvjerljiva, sugestivna, jer ono o čemu piše proizlazi iz onoga što inicira njegovo pisanje, inspiriše njegovu kreativnost”, bilježi on.

Time se, kaže Popović, potvrđuje Martinovićeva predanost studioznom radu, a ona zna biti tolika da se poistovjećuje sa sudbinom nekog od aktera priče, što u narativ unosi poseban, uvjerljiv ton. Popović ističe i da je stil precizan i jasan, a sugestivnost kratkih rečenica tekstu daje dinamičnu životnost.

Stijepo Mijović Kočan samim naslovom teksta “Knjiga jedinstvena u svijetu” jasno iznosi svoje mišljenje o njoj.

“Martinović je neumorni graditelj i stvarnih i izmaštanih gradova i pouzdani svjedok njihovih sudbina. Njega ti gradovi zanimaju, kaže u ‘Riječi na početku’ ove knjige, jer su u davna vremena bili na ovoj zemlji na kojoj mi sada živimo. U toj sintagmi vidim i poticaj i motiv i bit i smisao: kada budući, bude li ih (!?), budu od našega vremena i današnjih gradova udaljeni toliko milenijuma koliko smo mi današnjici udaljeni od Antike i ranog srednjeg vijeka, što li će znati i moći znati o nama, o našem vremenu i našim gradovima? Hoće li imati nekog svog Miraša da ih podsjeti da smo i mi postojali i da je bilo gradova kojih više nema...”, pita (se) on.

U cijeloj knjizi predočavaju se gradovi na području Crne Gore, ali i balkanskog jadranskog priobalja i bliske unutrašnjosti, konstatuje i dodaje da je zbog toga knjiga od istorijskog značaja za čitavo područje koje danas zovemo “regija”.

“Savremenom čitaocu/čitateljki, ova književno i istorijski vrijedna knjiga može biti i poučna. Vrijedna je pažnje i zanimanja i onih kojima ni istorija ni književnost nisu bliski; bliska im je svakako vlastita sudbina; nju će moći i ovdje naći”, zaključuje Stijepo Mijović Kočan.

( Jelena Kontić )