Homo balcanicus se mora pretvoriti u književni lik
Na nama je, kao Albancima i kao Crnogorcima, da podignemo kvalitet naše književnosti na nivo prirodnih ljepota koje imamo u svojim zemljama, poručuje u razgovoru za “Vijesti” jedan od najboljih albanskih autora današnjice, pisac tranzicije, Stefan Čapaliku
Sebe voli da naziva tranzicionim piscem i voli tranziciju uopšte, kaže u razgovoru za “Vijesti” jedan od najboljih albanskih autora današnjice Stefan Čapaliku. On je i jedan od onih književnika koji bi se mogli opisati upravo kao pisci tranzicije, pripada novoj generaciji autora čije je stvaralaštvo vezano za devedesete godine.
Zahvaljujući njegovim knjigama, koje gotovo magnetski privlače čitaoca, stiče se uvid u društvene i tokove pojedinca tokom nekih specifičnih istorijskih perioda, s fokusom na prošli vijek u Albaniji, prvenstveno u Skadru gdje je rođen i odrastao. Čapaliku pruža glas i onima koji nijesu bili “na pravoj strani istorije”, onima koji su gubili bitke i ostali nijemi kada je umjetnost u pitanju.
“Želim da zabilježim, posvjedočim i ostavim dokaze svoje ere”, kaže Čapaliku “Vijestima” i dodaje da njegova djela imaju snažnu i čvrstu vezu s kolektivnim sjećanjem, sa prošlošću koja obilježava sadašnjost i nastavlja da obilježava budućnost...
Danas se susrećemo s novom tipologijom čitalaca, koji brzo zaboravljaju ili ne osjećaju nedostatak pamćenja kao problem ili brigu. Pisati (o) takvoj osobi je kao da radite posao logopeda s osobom koja je izgubila govor usljed nesreće. Moramo da povratimo ovu ljudsku sposobnost, kako se govori.
Čapaliku prikazuje intenzivne slike svakodnevnih ljudskih života u korespondenciji sa istorijskim dešavanjima i raznim društveno-političkim okolnostima, a pritom gradi specifičan stil koji odlikuju dobri i efektni dijalozi, izražena dramaturgija, autentičan humor, duboko i pažljivo opisani karakteri. Ta slojevitost crta ličnosti, smatra on, još nije adekvatno prikazana kroz književnost i umjetnost, pa balkanski čovjek, Balkanac ili “Homo balcanicus” mora postati književni lik.
Njegovo stvaralaštvo predstavljeno je u Podgorici na 17. Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga i obrazovanja, a Čapaliku više o tome govori za “Vijesti”.
Tokom određenog perioda nije postojala jača razmjena u književnosti naših zemalja - Albanije i Crne Gore. S obzirom na to da su Vaše knjige predstavljene na Sajmu knjiga u Podgorici, koliko su takvi događaji važni i da li su dovoljni?
Nažalost, mi smo dvije susjedne zemlje koje se vrlo malo poznaju. To se dogodilo iz istorijskih i kulturnih razloga. Ne vjerujem da postoje velike prepreke zbog kojih ne bismo mogli rušiti te kulturne barijere, baš kao što smo rušili turističke ili gastronomske. Istina je da su moje knjige predstavljene na Sajmu knjiga u Podgorici, ali nije kao da sam imao neki značajniji prijem. Prezentacija na manifestaciji poput Sajma, gdje se predstavljaju desetine ili stotine naslova, nije dovoljna. Javna čitanja i susrete sa čitaocima treba sistematski organizovati tokom cijele godine. Sajam je potpuno neadekvatan. Zato želim da zahvalim svom prevodiocu Danilu Brajoviću i izdavaču Zoranu Harmoviću (IK “Clio”) za ono što rade.
Pa ipak, Vaša djela bliska su čitaocima u Crnoj Gori, možda i više nego drugima u regionu. Šta mislite zbog čega?
Moje knjige imaju snažnu i čvrstu vezu s kolektivnim sjećanjem, sa prošlošću koja nastavlja da obilježava našu sadašnjost i budućnost. Iako nisam nimalo nostalgičan, ipak se čini da je prošlost zajednička našim narodima. U tom smislu, estetska komunikacija je jednostavnija, bez obzira na jezičke barijere.
Istorijski događaji su bitan faktor u Vašim knjigama, ali ne nužno i glavni... Kakav je Vaš odnos prema istoriji i prošlosti, kroz sferu subjektivne istine i sjećanja?
Antropološki konteksti su veoma važni u svakom književnom tekstu. Danas se susrećemo sa novom tipologijom čitalaca, koji brzo zaboravljaju ili ne osjećaju nedostatak pamćenja kao problem ili brigu. Pisati o takvoj osobi je kao da radite posao logopeda sa osobom koja je izgubila govor usljed nesreće. Moramo da povratimo ovu ljudsku sposobnost, kako se govori.
Da li su razne društvene promjene u Albaniji i na Balkanu uticale na Vaše pisanje?
Ja sam pisac koji pripada periodu političke tranzicije. Prvu knjigu sam počeo da objavljujem 1993. godine, tri godine poslije pada komunizma. Volim da sebe nazivam tranzicionim piscem. Volim tranziciju uopšte.
Kako se snalazite u složenosti istorijskih narativa i njihovom uticaju na moderno društvo današnjice? Kako politički, kulturni i istorijski konteksti utiču na Vaše pisanje?
Važno je da se osjećate kao dio ove složenosti. Zato, nemojte pisati kao misionar i nemojte biti bez misije.
Rekli ste, a prevodilac Brajović pomenuo u Podgorici, da svojim romanima želite da odete na “onu stranu rijeke” i prikažete stvari iz ugla malih ljudi, tragične gubitke i sudbine, za razliku od onih poznatih velikih događaja o kojima pričaju istoričari...
Znamo dobro da su našu istoriju pisali pobjednici. Naročito je naša novija istorija, ona koja je pisana poslije 1945. bila sva ideološka. Oni sa lijeve strane bili su oni koji su nam ispričali priču. Ljevičari ulaze u svaki organ društva, na kapilarni, ćelijski način. No, ja mislim da je istorija imala i svoje gubitnike. Oni takođe mogu da nam ispričaju priču. Oni takođe mogu postati njeni autori. Da čujemo i njih. Pokušao sam da postanem njihov glas u svojoj književnosti.
Trilogiju o kojoj govorimo upotpunjuje Vaša treća knjiga, ali to je istovremeno i specifičan ciklus?
Čitanja mojih romana mogu početi od “Zatvoreno zbog odmora” do “Anđeo u haljini”, a zatim preći na “Svako poludi na svoj način”. Ovi romani zajedno sa posljednjim koji pišem, pod nazivom “Dnevnik glasina/tračeva” mogu se sažeti u ciklus koji bih nazvao “Melanholični romani”.
Prikazujete likove s mnoštvom karakternih slojeva, koji su prilično ekspresivni.
Mi smo sangvinički narodi i puni smo snažnih duhovnih impulsa. Taj izražajni karakter našeg čovjeka još nijesmo uspjeli da iskažemo ili reflektujemo kroz književnost i umjetnost. Homo balcanicus (Homo balkanikus) se svakako mora pretvoriti u književni lik.
Vaša djela su i svojevrstan društveni komentar, svjedočanstvo vremena. Da li tome težite ili se spontano desi?
Želim da zabilježim, posvjedočim i ostavim dokaze svoje ere. Mislim da umjetnik treba da radi takav posao. Na neki način, cilj opravdava sredstva. Lično, tražim nove alate, eksperimente i multidisciplinarnu komunikaciju.
Razmišljate li o uticaju koji će Vaša djela imati na čitaoce?
Ja sam uvijek na strani čitaoca i vjerujem u moć čitalaca. U prozu dolazim iz pozorišnog svijeta, a u pozorištu uvijek imate na umu gledaoca, a način na koji gledalac reaguje često postaje kompas za vas kao autora. Poštujem čitaoca i skroman sam, pa i ponizan u odnosu sa njim.
Hajde da se malo prepustimo i budemo mali konzumenti umjetničkih navika.
Šta i kako dalje kada je u pitanju književnost naših zemalja?
Vjerujem da je na nama, kao Albancima i kao Crnogorcima, da podignemo kvalitet naše književnosti na nivo prirodnih ljepota koje imamo u svojim zemljama.
O umjetnosti moramo razmišljati kao i o hljebu
Vaša primarna profesija je film, režija, a tu je i pozorište... Planirate li film po nekom od Vaših novijih djela?
Bioskopske tehnike imaju velikog uticaja prilikom procesa pisanja. Vjerujem da se moji romani lako mogu pretvoriti u filmske scenarije.
Šta mislite, da li književnost i film, pored svoje zabavno-umjetničke funkcije, mogu doprinijeti boljem međusobnom razumijevanju društava, država, naroda?
Mislim da prije svega moramo da povećamo nivo našeg nematerijalnog, duhovnog blagostanja. Hajde da se malo prepustimo i budemo mali konzumenti umjetničkih navika. O umjetnosti moramo da razmišljamo na isti način kao i o hljebu, inače će Albanija i Crna Gora završiti u velikim restoranima gdje se služi dobra hrana...
( Jelena Kontić )