Nagorno-Karabah pred slomom

Za Jermene na južnoj strani Kavkaza 21. septembar je važan datum. Na taj dan je prije 32 godine tadašnja sovjetska republika Jermenija proglasila svoju nezavisnost. Uslijedile su godine oružanog sukoba sa susjednim Azerbejdžanom oko oblasti Nagorno-Karabah, u kojoj većinski žive Jermeni.

Ovaj datum bi i ove godine mogao biti odlučujući – ovaj put kao datum kada je prestala da postoji samoproglašena Republika Nagorno-Karabah.

Jermensko rukovodstvo enklave bi trebalo da se sastane sa predstavnicima azerbejdžanske vlasti iz Bakua. Na stolu je azerbejdžanski zahtjev: razoružavanje jermenskih jedinica Nagorno-Karabaha i raspuštanje sopstvenog političkog rukovodstva koje su izabrali tamošnji Jermeni. Do sada su oni odbijali asimilaciju u azerbejdžansku državu.

Hiljade ljudi u zbegovima

Međutim, Jermeni u Nagorno-Karabahu više nemaju ni jedan adut. Azerbejdžanska vojska nadire sa svih strana i već je zauzela strateški važne pozicije, blokirajući bitne saobraćajnice. Hiljade Jermena bježe. U poslednjih devet mjeseci su bili suočeni sa nedostatkom važnih životnih namirnica, prijetila je glad.

Jermensko rukovodstvo je na kriznoj sjednici konstatovalo da će bez međunarodne podrške biti prinuđeno da donese mjere koje će obezbijediti fizičku bezbjednost stanovništva. To bi značilo da bi se organizovanim povlačenjem stanovništva izbjegla zvjerstva i nasilno protjerivanje koje bi sprovela azerbejdžanska vojska.

Neizvjesna sudbina

Nedavno je parlament Republike Arcah – kako se zvanično nazvao Nagorno-Karabah proglasio Šaramanjana za predsjednika. Njegov prethodnik je odbijao zahtjeve Azerbejdžana, a on je pokazao spremnost da ih uvaži. Novi predsjednik bi svojom spremnošću za saradnju sa Bakuom mogao izbjeći optužnicu za ratne zločine u Azerbejdžanu koja prijeti većini ljudi uključenih u strukture otcepljene oblasti.

Ali on bi se mogao suočiti i sa bijesom radikalnih Jermena, koji namjeravaju da odu u šumu i povedu gerilsku borbu protiv Azerbejdžana.

Ruska računica

Nejasna je sudbina ruskih mirovnih trupa u tom području. Zvanično je Moskva krajem 2020. godine poslala 2000 vojnika, koji nadziru primirje između Jermena i Azerbejdžana – Rusija je bila posrednik u pregovorima. Tada je dogovoreno petogodišnje primirje. Te trupe su najčešće dopuštale azerbejdžanskoj vojsci da ostvari svoje zamisli i pomagale su jedino u evakuaciji jermenskog stanovništva.

Takvo ponašanje ruskih vojnika na terenu potkrepljuje tezu da je Rusija odavno zainteresovana samo za vrstu autonomije za azerbejdžanske Jermene, ali ne podržava nezavisnu državu Nagorno-Karabah. Ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov je to predložio prije nekoliko godina, kada se pokazalo da je azerbejdžan zahvaljujući kupovini oružja od Turske i Izraela vojno ojačao. Još 2016. Azerbejdžan je u napadu dronovima pokazao da Nagorno-Karabah nije neosvojiva tvrđava, kako su tada vjerovali mnogi Jermeni ali i vojni stručnjaci.

Loša jermenska računica

Ali tada je Rusiju naljutilo to što su i lideri Nagorno-Karabaha i lideri Jermenije odbili kompromise. Dvije godine posle poraza od Azerbejdžana Nikolaj Pašinjan je mirno došao na vlast u Jermeniji. Htio je da pokaže snagu.

Istovremeno je pokušao da razgovara i sa Moskvom, ali to Jermenima nije bilo od pomoći. Godine 2020. je Rusija intervenisala tek kada je azerbejdžanska vojska bila u mogućnosti da protjera ukupno stanovništvo Nagorno-Karabaha.

Obezbijediti opstanak Jermenije

Još tada je bilo jasno da Rusija ima veće ekonomske i strateške interese u Azerbejdžanu nego u Jermeniji. Jermenija je iz rata 2020. izašla toliko oslabljena da već sledeće godine nije mogla da spriječi azerbejdžanske napade ni na svoju teritoriju. Rusija ju je ostavila na cjedilu, uprkos savezničkim ugovorima.

Pašinjanu je očito još tada postalo jasno da je za Jermeniju Nagorno-Karabah izgubljen ali i da je ugrožen i sam opstanak Jermenije. Zato je 2022. predložio mirovni sporazum u kojem bi Jermenija priznala teritorijalni integritet Azerbejdžana u čijem sklopu bi bio i Nagorno-Karabah.

Odlučujući dani

Jermenska vlada je preživjela gnijevne opozicione proteste, jer ona ima još manji ugled od vlade, ali i zato što su brojni Jermeni umorni od stalne napetosti i ratne prijetnje. Naredni dani će biti odlučujući. Teško će biti da se obezbijedi snabdijevanje za desetine hiljada jermenskih izbjeglica iz Nagorno-Karabaha. Ali ako izostanu zvjerstva kakva su bila ona u ratu 2020. opozicija neće moći da okupi djelove stanovništva protiv vlade.

Ljudi su ljuti na Rusiju. Doduše, jedva da bi neko izašao na ulicu da pruži podršku Pašinjanu, ali neće biti ni pokušaja obaranja vlasti, kako tvrdi ruska propaganda – tako barem kažu mladi ljudi u Jerivanu. Ipak, u Jermeniji se govori o opasnosti da bi pojedinačni atentatori mogli da ugroze život predsjednika. U kolektivnom sećanju Jermena je ostala 1999. kada je ubijeno više predstavnika vlasti.

Pravedan mir

Moguće je da je Azerbejdžan zainteresovan za organizovano povlačenje Jermena iz Nagorno-Karabaha, kako bi se spriječile slike zvjerstava nad jermenskim stanovništvom. U međuvremenu se dobro čuju i pozivi na uvođenje sankcija azerbejdžanskom predsjedniku Alijevu. Predstavnici vlada iz Evropske unije Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, kao i drugih država pokušavaju da Alijeva nagovore da izbegne eskalaciju koja bi mogla imati posledice i za Azerbejdžan.

Pitanje je da li će Alijev umjeti da izvuče neke pouke iz jermenskih grešaka.

Jermeni su u Nagorno-Karabahu pobijedili u ratu početkom devedesetih, ali opijenost tom pobejdom ih je odvela u nespremnost na kompromise, što nije dovelo do trajnog mira.Takav stav je rezultirao stalnim životom u ratnom stanju, a pred očima su bili prizori srušenih kuća azerbejdžanskih komšija.

Jermenski stručnjaci sada upozoravaju Alijeva da će samo mir koji je pravedan za sve strane donijeti trajnu stabilnost.

( Deutsche Welle )