Alačati - tetovirano drvo

Stojim na ćošku na kojem se susreću dva lijepa sokaka u varoši. Ali time baš i ne određujem tačku posmatranja - u Alačatiju su skoro svi sokaci lijepi, pa bi ovaj ćošak mogao biti bilo gdje. Ono što ga izdvaja jeste stablo iznad bašte lokala. Kao da ga je ogrnula raznobojna paučina. Kao da je neobična ljudska ruka umjetnički skladno istetovirana, pa pretvorena u stablo.

Zapravo, drvetu su navukli heklanu majicu. I za trenutak je taj neobičan prizor počeo gurkati moje misli u priču o ljudima koji tetoviraju drveće. To je Alačati. Mjesto na ivici bajke.

Dolmuš - manji od autobusa, a veći od kombija, zaustavlja se na običnoj ulici. Vozač vikne: “Alačati čarši!” Pitam ga na engleskom u kojem pravcu je čaršija. On se smije i pokazuje sokak koji vodi nizbrdo. Upravo smo se spremali da krenemo tim putem, ali pažnju nam privuče melodija koja dopire sa brežuljka na kojem su zasjele kamene vjetrenjače. Prepoznajemo italijansku partizansku pjesmu “Bella ciao” - u raskalašnoj verziji Gorana Bregovića i srpskih trubača. Za pet minuta smo bili na vrhu uzvišice. Melodija je prestala naglo kao što je počela. Zavirim kroz visoku ogradu i ugledam trubače koji su zasjeli u hlad na velikoj ljetnjoj bini. Očito su za kraj probe ostavili Bregu.

Divili smo se neko vrijeme vjetrenjačama. Poluostrvo Češme je bilo poznato po mlinarskom zanatu. Danas su vjetrenjače turističke atrakcije. A vjetar je upregnut u razvoj jednog od najvećih mediteranskih centara za surfanje.

Spuštali smo se u varoš koja ima desetak hiljada žitelja, a u sezoni na svakog od njih dođe još deset do dvadeset turista. Mada su poređenja uglavnom hroma, Alačati bi mogao biti neka vrsta turskog Rovinja. Barem po ekskluzivnosti. I po nivou estetskih senzacija koje nudi. Čitav niz radnji i restorana s obje strane sokaka, kojem ulična kocka daje starinski šmek. Na kraju nizbrdice skrenemo lijevo, u Kemalpašinu ulicu.

Niz Kemalpašinu

Glavni sokak se, dakle, zove po Ataturku. Dijeli varoš na gornji dio odakle smo došli, izgrađen na padini, te na donji dio sa glavnim trgom, čaršijskom džamijom i lavirintom uglavnom ravnih sokaka. Kemalpašina je možda najljepša ujutro, kada su turisti na plaži, a prodavci pred magazama piju čaj boje mahagonija, trljaju oči i nemaju volje da odmah započnu glasno presretanje mogućih mušterija.

Šta je to u sokaku koji vijuga u sjenci starih dvospratnih kuća toliko lijepo da izmamljuje ah i oh iz usta ljudi koji tu prvi put prolaze?

Najprije - kuće su od kamena, okviri prozora i vrata, kao i doksati od drveta obojenog u plavo, zeleno, žuto, čak i u ružičasto ili ljubičasto. Baštice lokala, klupe i stolice pred magazama, takođe su uređene s mnogo strpljenja, ukusa, smisla za detalj. I ne postoje dva ista enterijera.

Ukrasno cvijeće, palme, bambusi, banane i brazilske bugenvilije sa nježnoljubičastim cvjetovima su na sve strane. Kada brazilske ljepotice naprave grm uz kameni zid, a onda zasvode sokak, prizor postaje nestvarno lijep.

Biti viđen

Poslije prve šetnje odlučili smo da sednemo u kafe čije se ime izgovara kao Koše kahvezi. Uz nešto inventivnosti možete prepoznati značenje - Kafe na ćošku. Da, i ćošak ima neku srodnost s jednom turskom riječi.

Pomalo francuski udešen lokal pružio nam je osvježenje i hlad. Za razliku od prostodušno-srdačnih gazda i konobara u tradicionalnim turskim roštiljarnicama, osoblje je ovdje imalo pomalo nadmenu suzdržanost. Izbor muzike - turski džez - takođe je potcrtavao činjenicu da se nalazimo na mjestu koje okuplja izmirski i istanbulski fenseraj. Samo je kapućino bio prosječan i preskup. Bolje je piti turski čaj. Izlazimo u vrelo popodne uz zvuke planetarnog hita iz 1973 - Killing Me Softly. Ali na turskom.

Naša sljedeća stanica je 1850 Kurabiye Kahve. Lijepi kolači u kafeu u kojem smo do maloprije sjedjeli ne proizvode se u njemu već u ovoj poslastičarnici. Oni koji u riječi „kurabiye“ prepoznaju gurabije potpuno su u pravu. Mada su keksoliki kolačići glavna atrakcija, na stolu nam se nalazi puding sa mastikom - toj obećavajućoj mješavini teško je odoljeti. Muhalebija sa aromom mastike je samo za znalce. Nepca nam govore da će to biti ljubav na prvu kašičicu.

Završavamo sa slatkom ponudom za danas i nastavljamo obilazak. Nailazimo na trg u čijem centru je maslina. Nešto na njemu, možda drvene stolice lokala, neodoljivo podsjeća na Grčku.

Crkva iza zavjese

Skrećemo iz Kemalpašine i lavirintom sokaka u kojima ne znamo gdje prije da gledamo, dolazimo do čaršijske džamije koja se zove Pazar-džamija. Ako je čovjek malo pažljivije osmotri, vidjeće da je to crkva sa minaretom. Sva od kamena kao crkve na Jadranu, skladno uklopljena u okolni prostor. Druži se sa čempresima.

Crkva je izgrađena krajem 19. vijeka, ali je poslije grčko-turskog rata sudbina ovdašnjih Grka, tada većinskog stanovništva, 1923. zapečaćena „mirnom razmjenom stanovništva“ koju su dogovorili Ankara i Atina. Odavde su otišli Grci. Ovamo su došli evropski Turci. Crkva je pretvorena u džamiju. Ali sam naišao na jedan podatak koji me je ponutkao da zavirim u sadašnju džamiju. Jedan Turčin je na Internetu zapisao da je poslije dobijanja specijalne dozvole jedan grčki sveštenik ušao u džamiju da se pomoli. Tom prilikom je između prostora za muslimanske vjernike i onoga za pravoslavne podignuta zavjesa. Taj Turčin je s ponosom zapisao da je to napredak u međuvjerskoj slozi.

I zaista, zavjesa je još uvijek tu, na lijevoj strani džamijske unutrašnjosti. Navodno, svaki hrišćanski vjernik može da se moli iza nje. Tamo, iza zavjese, džamija postaje ono što je bila kada je sagrađena. Na takvim mjestima čovjek pomisli da za čovječanstvo ipak ima nade.

U hladu kamene kuće

U Alačati smo dolazili više puta. Jednom smo se zadržali u uličici iza džamije. Lijepa fasada restorana i duboka hladovina pojačana raznobojnim kišobranima, privukli su nas da pogledamo u jelovnik. Restoran je zapravo bio hotel i zvao se Suess Taş Ev - uspio sam da taj naziv dovedem u vezu sa kamenom kućom. Gazda je sjedio za jednim od stolova, odmah nam se obratio na solidnom engleskom, što nije tako čest slučaj. Ispostavilo se da je ljubitelj dobre turske rakije. Preporučio nam je jednu vrstu koja nam je do tada bila nepoznata. Njegov konobar nam je pružio flašu na uvid. Na jelovniku je imao rakijsko meze, pa smo odlučili da tu provedemo narednih sat i po. To je imalo svoju cijenu, ali nismo se pokajali.

Lijepo je biti u jednoj od najljepših varoši na Mediteranu, ulicom prolaze grupice turista, prodavači se dovikuju iz radnje u radnju, u sjenci kamene kuće sa plavim doksatom, u čaši se mreška bjeličasta rakija, na stolu su masline, namazi sa bijelim lukom, pečeni patlidžan i ko zna šta još.

Noć pada na Alačati

Nešto drugačije iskustvo imali smo jedne večeri u najbolje ocijenjenom restoranu u gradu. Lijep niz hrane i pića bio je više nego solidan, ali cijena je bila dubrovačka, čarolije koja bi je pratila nije bilo. Tako je to na putovanjima, kao u slalomu, izbjegavaš kapije, ali se na poneku neminovno i nasučeš.

Veče Alačati pretvara u košnicu. Zvuk ljudskih glasova, fragmenti riječi, sve glasnija muzika iz klubova. Mirisi roštilja, pečenog kukuruza, dagnji, mirisi preliva za kolače. Kožu miluje povjetarac - klima na poluostrvu je suva, vjetrovita i zdrava. Ovdje su izvori ljekovite vode, a nadomak njih - ljekovito more. Noću Alačati pokazuje drugačije lice, ljudi jedni drugima stavljaju do znanja da umiju da troše na skupu odjeću i skupa mjesta.

Ipak, tokom godine ovamo dolazi i ljudi sa različitim interesovanjima. Za ljubitelje začina i začinskih biljaka organizuje se prava svetkovina. Osim toga, održava se i „festival zaboravljenih ukusa“ koji pokušava da zubu vremena otme niz kulinarskih rariteta.

Odlazimo iz ove jedinstvene varoši koja je uspjela da se nametne svojom ljepotom uprkos činjenici da nije na obali. Plaža Ilidža je nekoliko kilometara dalje. Ovamo ne dolaze ljudi sa suncobranima pod miškom. Za jedne je šetnja čaršijom stvar prestiža, a za druge, poput nas, dio potrage za ljepotom.

Od svih prizora koji se u glavi prepliću, preklapaju, stvaraju kubistički kolaž, izdvaja se jutarnja slika cvijeta i kamena. Obična ulica u kojoj neki ljudi vode običan život na neobičnom mjestu.

Valja upamtiti baš tu sliku. Sokak odnjegovan vrijednim rukama pokoljenja, u trenutku bez ljudi. I jedna mačka. Alačati na ivici bajke.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )