Humanitarna nemoć i goli život u Libiji

Granice humanitarne intervencije

Koliko su zapravo opasne prirodne katastrofe, najbolje svjedoče ekstremne poplave koje su recentno devastirale libijski grad Dernu, desetkovavši ga, s brojem žrtava koje su se trenutno zadržale na tragičnom broju 3.958 umrlih uz gotovo 9.000 nestalih. Prirodne uzroke je najlakše opisati. Klimatske promjene učinile su svoje te je oluja Daniel izazvala ekstremne padavine koje su pogodile Grčku, Tursku i Bugarsku, ali su u najdrastičnijoj mjeri pogodile već dekadama napaćenu zemlju Libiju dovevši do najsmrtonosnije poplave u zadnjih sto godina na afričkom kontinentu. Ekstremne padavine koje se, osim sistemima ranog upozorenja i preventivnog djelovanja koji su i sami zakazali, nisu mogle spriječiti, potakla je pucanje dviju brana u gradu Derni, oslobodivši tako enormnu količinu vode koja je uništila jedan čitav grad.

Radi se o branama za koje se nakon tragičnog događaja utvrdilo kako su već godinama neodržavane, nesigurne i kao takve direktna prijetnja za lokalno stanovništvo. Slične tragedije gotovo uvijek se pojavljuju u najmanje dva čina. Prvi je faktor prirode, koju je, znamo svi, nemoguće spriječiti, ali ga gotovo uvijek prati i institucionalni deficit, taj tragični moment, u obliku službi koje ne rade svoj posao ne preveniravši ili makar ublaživši neizbježnu katastrofu.

Koliko je važna institucionalna briga za populaciju, možda ponajbolje pokazuju događaji koji nisu uobičajenog reda. Oni zrcale samo esenciju neke države, njezinih mehanizama čija je funkcionalnost ekstremno testirana u takvim vanrednim situacijama. Tragika Libije koja je sad vidljiva svodi se na nemoć spašavanja vlastitih građana, saniranja njihovih posmrtnih ostataka, sprečavanja širenja zaraza, gotovo apsolutne ovisnosti o humanitarnim intervencijama, a prati tu afričku zemlju već nešto više od jednog desetljeća. Naime, ako se koncentriramo samo na zadnju dekadu libijskog života, lagano je prepoznati da se radi o jednom izrazito rizičnom okviru za ljudski život. Svrgavanje Gadafijevog režima praćeno (humanitarnom) intervencijom, razne tipologije rata koje je libijsko društvo zatim iskusilo, spoj sektaštva i tribalizma te prateće podjele zemlje i resursa učinili su tu afričku zemlju gotovo potpuno nesposobnom da brine o vlastitom stanovništvu. Na stanovništvo koje bježi, gine te je osuđeno na surovu borbu za goli život većina se, nažalost, već pomalo i navikla.

Strukturalno gledano, međunarodna humanitarna intervencija pod egidom borbe za ljudska prava stvorila je društveni kontekst u Libiji u kojemu ljudska prava, pa i elementarna zaštita ljudskog života postoji većinom kao misaona imenica. Samo deklarativno, dakle, a žrtve iz Derne svjedoče o tome. Niti prije, a niti nakon nisu doživjeli minimalnu institucionalnu zaštitu kroz razne državne mehanizme. Tako se jedna država koja se humanitarnom intervencijom oslobodila despotskog režima sunovratila u ovu i druge humanitarne i ljudske katastrofe.

Održivi i neodrživi ciljevi

Za to vrijeme na drugom kraju svijeta, u New Yorku, zasjeda 78. Generalna skupština UN-a, o temi ponovne izgradnje povjerenja i oživljavanja globalne solidarnosti. Potrebne su to i aktualne teme, naravno, slažemo se. U planu je, reći će nam glavni tajnik UN-a António Guterres, traženje praktičnih i drugih rješenja kako ubrzati djelovanje na Agendi 2030. i njenim ciljevima održivog razvoja prema miru, prosperitetu, napretku i održivosti za sve. Možda nismo u pravu, ali kada u bespućima interneta pronađemo bezbrojne delegacije koje na slikama, zasukanih rukava i u kombinacijama kravata i ležernog dresscoda, slikajući se za društvene mreže, pokazuju kako se agonistički pripremaju za Skupštinu, ne ulijevaju nam pretjerano povjerenje da će dati konkretan i brz odgovor na trenutne izazove. Bavit će se naravno aktualnim temama, od klimatskih promjena koje dovode do nepredvidljivih posljedica, ratom u Ukrajini, nestabilnosti u Africi. Zatim dekarbonizacija, električni automobili, reguliranje umjetne inteligencije, ekonomska i društvena održivost, inkluzivnost, sve su to teme koje će obraditi. Neosporno, potrebno je adresirati takve teme na jednoj globalnoj platformi, a ona Ujedinjenih naroda to jest.

Ali ostaje dojam, kada promatramo ekstremne epizode kakva je ona libijska, kako međunarodna zajednica pokazuje veliku diskrepanciju između proklamiranih ideala i realnosti. No, to je i sasvim očekivano.

Međunarodnu zajednicu, makar iz perspektive političkog realizma i autora poput Kennetha Waltza, karakterizira svojevrsni anarhizam. Ne misli toliko na ono što termin anarhija izaziva kod većine na prvu, već na činjenicu da kako ne postoji jedan centralni autoritet koji donosi i provodi odluke, međunarodni odnosi i ciljevi su često suprotstavljeni i neujednačeni. I, dodat ćemo, ciljevi i smjernice ne uspijevaju se prevesti u djelovanje, a upravo je konkretno djelovanje ono što je ponajviše potrebno najranjivijim državama. Na primjeru Libije i mnogih drugih zemalja sličnih sudbina ovakvo shvaćanje se potvrđuje. Čitav skup međunarodnih pravila i propisa, ljudskih individualnih i kolektivnih prava, u kontekstu krhkih država se naprosto urušio. Tako su se i humanitarne intervencije suočile sa svojim naličjem - humanitarnom nemoći, koja uz sva alocirana sredstva i resurse ne uspijeva ono osnovno - sačuvati ljudski život. Aktualna humanitarna katastrofa u Libiji to bolno potvrđuje.

(oslobodjenje.ba)

( Pavle Mijović )