Čvrsta ruka i interesi ubrzavali dogovore - zašto je formiranje vlada prije avgusta 2020. išlo prilično glatko

Tokom trodecenijske vlasti Demokratska partija socijalista (DPS) formirala je vlade vrlo brzo, jer je na izborima dobijala najviše mjesta u parlamentu i jer su joj koalicioni saveznici bili ideološki slični. Autoritet koji je bivši dugogodišnji lider DPS-a Milo Đukanović imao u odnosu na ostale aktere pregovora, bio je dodatno pogonsko gorivo za to.

Za razliku od DPS-a, oni koji su nakon smjene vlasti te partije dobijali priliku da sastave kabinete, nalazili su se u krugu suprotstavljenih ideologija i interesa, a vrlo često su imali i probleme u sopstvenim redovima.

To pokazuju iskustva o formiranju posljednjih nekoliko vlada, uključujući i razgovore o konstituisanju nove, koje vodi mandatar i lider Pokreta Evropa sad (PES) Milojko Spajić.

On, ni 42 dana nakon što mu je partijski kolega i šef države Jakov Milatović dao mandat, nije blizu sastavljanja kabineta. Iako je prije mjesec tvrdio da ima većinu za izbor vlade, podrška je počela da mu se osipa nakon što je odlučio da vlast pravi bez koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG), a s bivšim saveznicima DPS-a. No, Spajić još nije preskočio rokove u kojima su formirane aktuelna Vlada Dritana Abazovića i prethodna, koju je vodio Zdravko Krivokapić.

Civilni aktivista Marko Pejović, rekao je “Vijestima” da je DPS lakše obezbjeđivao većine za vladu zato što mu je, za razliku od PES-a, nedostajao mali broj poslanika, i zato što su mu saveznici bili ideološki slični.

On ocjenjuje da je proces formiranja nove vlade najmukotrpniji i najkompleksniji u poređenju s prethodnim, dok je pozicija Spajića ubjedljivo najteža, imajući, kaže, na umu i poziciju bivšeg premijera Krivokapića.

Pejović navodi da je veliki broj faktora koji doprinose takvom stanju.

“Rezultati izbora nisu omogućili nijednom subjektu da ima neprikosnovenu poziciju. Nadalje, po prvi put se događa da je mandatar dobio podršku 44 poslanika, a da nakon višenedjeljnog pregovaranja nema podršku ni 41. Takođe, mandatar nema obezbijeđenu podršku u svojim redovima i u nesaglasju je sa svojim zamjenikom Milatovićem, koji ima drugačiji stav kako treba da izgleda sastav vlade. Takvu poziciju koriste drugi subjekti... svjesni da bez njihove podrške nije moguće zaokružiti proces”, objašnjava on, dodajući da je u ovom slučaju važna i “znatno veća zabrinutost međunarodne zajednice” zbog mogućnosti da u vlasti budu partije koje mogu uticati na geostrateško opredjeljenje države.

Krivokapića "bušio" DF

Prva vlada u post DPS eri formirana je tri mjeseca nakon izbora održanih 30. avgusta 2020, a 57 dana pošto je tadašnji šef države Milo Đukanović dao mandat Zdravku Krivokapiću.

Euforija onih koji su srušili trodecenijski režim DPS-a nije nagovještavala teške pregovore, posebno nakon što su tri pobjedničke koalicije neposredno poslije izbora potpisale sporazum kojim su se obavezali da neće pokretati inicijative u pravcu promjene zastave, himne ili grba, da će poštovati međunarodne obaveze, unapređivati saradnju s NATO-om...

Međutim, da će pregovori biti zamršeni postalo je jasno nedugo zatim, kad je doskorašnji Demokratski front (DF), sadašnja koalicija ZBCG, počeo da dovodi u pitanje podršku Krivokapiću, iako je on predvodio njihovu izbornu listu, koja je osvojila najviše glasova.

Na jednom od prvih neformalnih sastanaka o formiranju vlasti, koji je održan u manastiru Ostrog, a kom je prisustvovao i pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, predstavnici DF-a su saopštili da Krivokapić mora proći provjeru njihovih stranačkih organa prije nego što ga podrže. Nekoliko dana potom DF mu je dao “zeleno svjetlo”, iako je Krivokapić tvrdio da je taj savez samo noć ranije imao drugačiji stav.

Nova tačka razdora uslijedila je kad su ispostavljeni zahtjevi o modelima vlasti. DF je tražio da se napravi politički kabinet, Građanski pokret (GP) URA zagovarao je ekspertski, dok je Krivokapić poručivao da će u vladi biti “i eksperti i političari koji pokažu stručnost”.

Po dobijanju mandata, on je otpočeo formalne razgovore s partijama, ističući da će “političari koji uđu u vladu morati da pokažu stručnost u resorima koje vode”. Nakon više rundi pregovora, prepucavanja o tome ko bi trebalo da pokriva koji resor, dogovoreno je da Krivokapić napravi ekspertsku vladu i predloži njene članove. U novu izvršnu vlast upao je i jedan političar, lider GP URA i aktuelni premijer Abazović. Vladu je, početkom decembra 2020, izabrao 41 poslanik, a srušena je u februaru 2022. glasovima GP URA i tadašnje opozicije.

Abazovića saplitali zbog Ukrajine

Poslije rušenja Krivokapića, vlast je krenuo da pravi Abazović, i u tome je uspio 56 dana po dobijanju mandata. Abazović je, osim s budućim partnerima, razgovarao i s dijelom dotadašnjih. Iz DF-a su tvrdili da ih je lider GP URA uvjerio da želi novi dogovor tridesetoavgustovaca, da bi poslije toga organizovali blokade saobraćajnica širom države, ističući da je to opomena da se ne dozvoli povratak DPS-a na vlast. Ta stranka je bila najavila podršku manjinskom kabinetu, bez učešća u njemu.

Pregovori, međutim, nisu stali, a u međuvremenu je Đukanović proglasio Abazovića za mandatara.

Iako su iz GP URA tvrdili da je država blizu dobijanja nove, manjinske vlasti, tada je otpočelo dvomjesečno međupartijsko sukobljavanje u pregovorima i borba za fotelje. Kako je vrijeme prolazilo, broj planiranih resora u vladi je rastao...

DPS, koji je zbog agresije Rusije na Ukrajinu predlagao formiranje političke vlade, tražio je da u vlasti budu Socijaldemokratska partija (SDP) i Socijaldemokrate (SD), što je odbijala Socijalistička narodna partija (SNP). S druge strane, SDP i SD nisu željeli u vladi SNP, tvrdeći da ta stranka može dovesti u pitanje ispunjavanje obaveza koje proizilaze iz članstva u NATO-u.

SNP, čijem je vrhu trebalo dugo vremena da ubijedi članstvo da podrži ideju manjinske vlade, prihvatio je ipak da u njoj bude SDP, pa je Abazović krajem aprila 2022. Skupštini predložio kabinet s 20 ministara, u kom će se, osim te dvije partije i GP URA i CIVIS-a, naći i stranke manjinskih naroda.

Vlada je izabrana 28. aprila prošle godine na Cetinju, a srušena tri i po mjeseca kasnije. Uprkos tome, ona i dalje upravlja državom jer nova vlast nije izabrana.

Marković brz, ali ne bez muke

Pregovori o vlasti bili su umnogome lakši u vrijeme DPS-a, što se dobro vidi na primjeru Vlade Duška Markovića, posljednje DPS-ove, koja je trajala od 2016. do 2020. Ona je napravljena mjesec i po poslije izbora, a samo 19 dana nakon što je tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović dao mandat Markoviću.

Međutim, to ne znači da su pregovori tekli glatko. Marković je u početku imao problem da nađe zajednički jezik sa Bošnjačkom strankom (BS) i albanskom koalicijom, koje su tražile više mjesta u vladi nego što im je DPS nudio. Dok je s albanskom koalicijom lakše postignut kompromis, neki tada visoki funkcioneri BS-a tražili su od stranačkog rukovodstva da prekine razgovore s DPS-om, i da ne dozvoli da ih “više bilo ko ponižava”. Ti funkcioneri nisu isključivali ni mogućnost da naprave vladu s tadašnjom opozicijom, koja je takvu ponudu bila poslala manjinskim partijama.

Međutim, dogovor je ipak postignut, BS je dobio tri mjesta u Vladi, i ona je izabrana glasovima 42 poslanika.

DPS imao lakši posao jer nije pokazivao da je podijeljen

DPS je u kratkom roku napravio i vladu koja je prethodila Markovićevoj, a čiji je čelnik bio Đukanović. Ona je trajala od 2012. do 2016, a Đukanović je oformio nepun mjesec od dobijanja mandata.

Marko Pejović kaže da nema sumnje da je DPS imao slične probleme kao Spajić prilikom sastavljanja vlasti, ali da je ta stranka zbog drugačijih okolnosti znatno lakše dolazila do dogovora.

“Koliko god bilo spekulacija da li je DPS bio jedinstven ili ne, u istupima njihovih predstavnika javnost nije bila u prilici da vidi ili uoči bilo kakvo nesaglasje kao što je to sad slučaj sa PES-om. To je pružalo prednost DPS-u za obezbjeđivanje većine”, ističe on.

Pejović podsjeća da su rezultati DPS-a na gotovo svim izborima od 2006. do 2020. omogućavali toj stranci da ima superiornu poziciju u odnosu na ostale, jer im je za većinu u parlamentu 2012. i 2016. godine nedostajao zanemarljiv broj poslanika, koji su, kaže, najčešće obezbjeđivali podrškom iz reda manjinskih partija ili SDP-a i SD-a.

“U tim procesima su partije bile ideološki gotovo identične, pa pitanje principa nije bilo u fokusu, već na koji način zadovoljiti potrebe partija kako bi se osigurala većina. U tom smislu, ključno je bilo ostvarivanje ciljeva koji su manjinskim narodima bili ključni u datom trenutku, odnosno raspodjela resora u slučaju SDP-a i SD-a. Na kraju, ne postoji dilema da je Đukanović imao najznačajniju ulogu u pregovorima, odnosno da je dodatno zbog njegovog autoriteta DPS imao superiorniju ulogu u odnosu na partije koje su učestvovale u pregovorima”, navodi sagovornik.

Propao i Lekićev pokušaj da formira kabinet

Da partije koje su srušile DPS imaju problem da sklope dogovor, pokazuje i neuspješan pokušaj lidera Demosa Miodraga Lekića da zimus napravi vladu.

On je, krajem prošle godine, proglašen za mandatara, nakon usvajanja neustavnih izmjena Zakona o predsjedniku. Međutim, pregovori koje je otpočeo propali su nekoliko dana kasnije, u januaru, pošto GP URA, CIVIS i SNP nisu htjeli da prilože potpise zahtjevu za sazivanje vanredne sjednice parlamenta na kojoj bi se birala vlada i šef Skupštine.

( Nikola Dragaš )