Otvoreno djelo velikog pjesnika

Nagrada Doma kulture Studentski grad (DKSG) iz Beograda za najbolju knjigu nefikcijske proze objavljenu prvi put u Srbiji u toku 2022. godine dodijeljena je velikom hrvatskom i jugoslovenskom pjesniku (sa beogradskom adresom) Goranu Babiću za knjigu “Vidno polje”, u izdanju Lagune.

Prema mišljenju žirija, koji su činili: dr Ana Petrov (predsjednica), dr Vladimir Gvozden i Semezdin Mehmedinović (BiH), knjiga “Vidno polje” izdvojila se među razmatranim nefikcijskim ostvarenjima u 2022. godini neobičnom strukturom i žanrovskom originalnošću, u čemu se prepoznaje specifični doprinos postjugoslovenskoj književnosti, ali i drugim umjetničkim, ali i naučnim poljima.

“Strukturalno, knjigu čine kratke refleksije na prošlost, pjesme, ilustracije, fotografije, pisma, te arhivski materijali poput zakona i novinskih članaka. Sačinjena od raznovrsnih segmenata, knjiga se pred čitaocem razvija u vidu dinamičnog i provokativnog teksta koji nedvosmisleno ostaje otvoren. Stoga je ovo ostvarenje i jedno od recentnih inovativnih primjera otvorenog djela, i to ne samo zato što ga čine tekstualni fragmenti koji se ne moraju nužno čitati redom, koji su samostalni ali i dio veće cjeline, nego i zato što dati tekstovi nude mogućnost drugih i drugačijih čitanja problematičnih prošlih događaja i time ponovno otvaraju date događaje za nove interpretacije”, istakao je u obrazloženju žiri, koji je odlučio jednoglasno.

U nagrađenoj knjizi, kako je istaknuto, nije skrivena ni srdžba, ni identitetske politike, ni postojeći ideološki narativi, ali autor od svega toga uspijeva da se distancira, ne zauzimajući stranu, konstruišući subjekt koji je ujedno i ljut i umoran, ali i duhovit i lucidan.

Babićeva knjiga stoga nudi novo vidno polje i za određeni društveno-istorijski kontekst, i za književnost, ali se, takođe, u njoj nalazi i svojevrsni popis raznovrsnih materijala koji su sačinjavali jedan težak život, koji je, međutim, doprinio stvaranju jednog odličnog teksta kao paradigme našeg društva, istakao je žiri, prenosi portal SEEcult.org. Kako je najavljeno, nagrada će biti svečano uručena Babiću 28. septembra u 19 sati u Klubu Magistrala “Dragan Ve Ignjatović” u DKSG-u.

U užem izboru bile su, uz nagrađenu knjigu, i knjige Srđana Karanovića “Sam o sebi” (Geopoetika) i Milana P. Rakočevića “Tasilija: u potrazi za slikom” (Orion Art). Širi izbor činile su i knjige Dragana Stojanovića “Srećan slučaj”, Skota Abota i Žarka Radakovića “Knjiga o prijateljstvu/Mi”, Sanje Domazet ”Na kafi kod Šekspira”, Muharema Bazdulja “Rokoko kalendar” i Dušana Miklje “Gradovi kao sudbina”. Dodjela nagrade organizovana je uz podršku Ministarstva kulture Srbije.

Goran Babić (Vis, 1944), pjesnik, prozaista, dramaturg, novinar, konceptualni umjetnik i društveno-politički radnik, školovao se u Mostaru, Metkoviću, Rijeci i Zagrebu, gdje je 1968. diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Godine 1969. osniva Centar za društvene djelatnosti omladine RK SOH koji tada objavljuje niz knjiga mladih pisaca. Od 1973. bio je glavni urednik časopisa Oko namijenjenog aktuelnostima iz umjetnosti i kulture. Ovaj časopis je imao publiku na cijelom jugoslovenbskom prostoru. U periodu od 1981. do 1985. godine Babić je bio zadužen za kulturu u Predsjedništvu Socijalističkog saveza Republike Hrvatske.

Početkom devedesetih seli se u Beograd, gdje i danas živi i radi.

Objavio je više od stotinu knjiga poezije, proze, dramskih tekstova, književne kritike, kao i angažovanih i polemičkih tekstova, a njegova poezija uvrštena je u mnoge domaće i strane antologije.

Kako i sam kaže, njegove tri kćeri, unučad i praunuk jesu najvrednije što će ostati iza njega, a sebe vidi kao posljednjeg pisca velike jugoslovenske književnosti.

U tekstu u beogradskom Nedeljniku, veliki pjesnik i borac ovako je predstavljen: “Babić u (ovoj knjizi) piše neku vrstu netipične autobiografije presečenu svojim pesmama, crtežima, fotografjama, pa čak i licitiranjem budućeg mesta na kom bi mogao biti sahranjen. U tim pesmama ima i one čuvene zbog koje ga je napala Savka Dabčević Kučar, čelnica maspoka. (...) Babić je svedok i junak neverovatnih epizoda. Životnih epizoda. Reći će da poznaje (poznavao je) dva haška optuženika, jedan od njih Slobodan Praljak mu je drug iz mladosti, čovek koji mu je preoteo ženu, ali i sin čoveka koji je spasao život Babićevom ocu.

Bio je i veliki polemičar i pamte se te polemike, kao ona antologijska sa Igorom Mandićem. Veliki Jugosloven i antinacionalista početkom ratnih sukoba 1991. napušta Hrvatsku i dolazi u Beograd. Zbog tog odlaska je u nekim krugovima u Hrvatskoj proglašen izdajnikom. Ante Tomić će u blurbu za “Vidno polje” napisati: “Nakon što su nas najsrčaniji patrioti na svaki mogući način uništili, valja pročitati ‘Vidno polje’ Gorana Babića da bi se shvatile dvije stvari. Pod jedan, da je izdaja često jedini izbor časnog čovjeka i, pod dva, da su izdajnici naši najbolji pisci.”

( Kultura Vijesti )