Prevelika jabuka

Čikago ima svoj slogan koji potiče iz jedne pjesme. “City of big shoulders” ili u slobodnom prevodu Grad širokih ramena. Pjesmu je 1914. godine napisao Karl Sandberg, a naravno da je to asocijacija na Čikago kao grad radnika, tegljača koji rade na izgradnji pruga, kao mesari i u teškoj industriji. Nije lak taj nadimak, naročito što se kasnije nakalemila i priča o kriminalu.

U Podgorici je postojao kafić Torzo. Može se povući neka paralela sa nadimcima gradova. U Torzo(u) je sjedjela ekipa koja je opravdavala i sam naziv tog poznatog kafića. Na drugom kraju Ulice Slobode, nalazila se kafana Korzo, a tamo je situacija bila znatno drugačija. To jedno slovo činilo je veliku razliku. Jer, u Korzo je mogao da sjedne svako, a u Torzo ne baš svi. Moguće da su presudila upravo ramena.

Postoje u Podgorici kafići Berlin, Minhen, San Fransisko i Njujork, ali nijedno od tih imena ne korespondira sa Podgoricom. To ne može ni Plan B, Mona Liza, Sachi, pa ni Hemera. Čeka se neka nova tačka, čeka se neki novi nadimak, ali ne može na silu. Kosmopolitizam se ne kupuje, jer se nadimak rađa, zaživi sam od sebe. Nikad ne znaš odakle će da stigne, od imena kafića ili kao u slučaju Njujorka da mu nadimak izrodi kolumna.

Ono što je važno jeste da je grad Njujork umio da iskoristi taj nadimak, da kroz advertajzing jabuka postane “device”, da bude prepoznat po jabuci. Jabuka je krenula od Eve, stigla do nadimka Njujorka, a završila kao logo kompanije Apple. Uz slogan “Think different” jabuka je danas svjetski simbol inovacija, asocijacija na možda najveći svjetski brend i jedan od najmodernijih gradova na svijetu.

Možda se u Dubaiju može više zaraditi, ali mnogo mladih ljudi iz Crne Gore otišlo je u Njujork da traži sreću. Zbog Njujorka koji je postao brend! Kad ih pitaš kako ide, odgovore da se “cimaju”. Ne kažu ni da im je dobro ni da im je loše. Radi se, tako kažu. Svi počnu da rade selidbe, čekajući da pređu na neke bolje plaćene i lakše poslove. Naši momci širokih ramena nose uskim stepeništem fotelje, ormare i kauče. Kao što su u jednoj epizoda Prijatelji nosili sofu pa je razbili. Šalju naši ljudi fotografije rodbini preko Vibera i šalju katkad pare preko firmi za transfer novca. Cimaju se. Svaka im čast. Svaki dolar koji zarade, znaju kako su ga zaradili, sa koliko truda.

Simboli današnjeg Njujorka su Tod Filips, Spajk Li, Vudi Alen i naravno Fran Libovic. Dokumentarac koji je Martin Skorseze snimio sa Fran Libovic je omaž Njujorku. Dok ona hoda gradom, osjeća se miks prezira i divljenja prema Velikoj jabuci. Ali Fran Libovic zna kako se hoda tim gradom. Znaju to i naši ljudi koji rade selidbe, oni vjerovatno znaju svaki ćošak i svako potkrovlje tog grada. Znaju svaku stepenicu.

Njujork se ne osvaja tako što neko trči ispred tebe i snima te dok hodaš u tamnom odijelu sa tamnim naočarima ka sjedištu Ujedinjenih nacija. Sve je to poza, imitacija stava iz Man in black filma. Dritan možda zna kud je krenuo, ali ovi oko njega su izgleda došli da proštetaju dnevnice, kao da su više došli zbog Instagrama nego zbog Njujorka. Jer da je drugačije, hodali bi ležerno, baš kao Fran Libovic.

Bend Who Is The Best ima jedan stih koji je sjajan omaž Njujorčaninu Spajku Liju i njegovom filmu “Do the right thing”. Oni u pjesmi Običan dan kažu “Jer ja radim samo prave stvari kao Spajk”.

Ako je jedna, dvije ili petnaest delegacija iz Crne Gore pošla u Njujork, valjda su pošli sa nekim razlogom. Zato dok su tamo treba da rade prave stvari, a kad se vrate, mogu kroz Podgoricu da se razbacuju odijelima i naočarima, da se šire i hodaju dignutog nosa i kad ih neko pita što rade, da slobodno kažu: “Evo sad iz Njujorka”. Za neke je Velika jabuka ipak preveliki zalogaj.

( Đuro Radosavović )