INTERVJU Maja Todorović za "Vijesti": Lokalna boja je autentična i neophodna

Filmski festival Herceg Novi - Montenegro Film Festival polako gubi svoj renome. Tome doprinosi organizacija koja se svela na mjesec dana uoči početka manifestacije, nedostatak relevantnih ljudi iz branše, ali i podrška resornog ministarstva i opštine koja bi trebalo da bude veća. Na to, u razgovoru za “Vijesti”, ukazuje mlada dramska spisateljica i scenaristkinja Maja Todorović.

Sa druge strane, kvalitetan program u svim segmentima, vjerna i zainteresovana publika, kao i standardno dobra energija nešto su što festival održava prepoznatljivim i autentičnim.

Todorović je ove godine bila i selektorka u studentskoj selekciji i primijetila je da je tematika koja okupira mlade autore širom regiona slična, te je kao takva pravo ogledalo društva i okolnosti u kojima živimo, ali i globalnih trendova.

Todorović je godinama već angažovana na važnim projektima van Crne Gore, među kojima se izdvaja i rad na debitantskom dugometražnom igranom filmu mladog crnogorskog režisera Đorđa Vojvodića, ali i na jednom kratkom koji je u fazi postprodukcije. Pored toga, na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu, u sklopu 21. izdanja CineLink Industry Days programa, projekat “Veze” (Connections) na kojem je angažovana, dobio je nagradu “Ženski glasovi” čiji je pokrovitelj Slovenački filmski centar. U pitanju je serija koja tretira svakodnevne, ali zapostavljene teme, a po onome što je otkrila u razgovoru za “Vijesti” naslućuje se interesantan, kvalitetan i originalan sadržaj.

O svemu tome, ali i o kinematografiji Crne Gore i regiona, potrebama gledalaca, drugim aktuelnim projektima, Maja Todorović govori za “Vijesti”.

Kakvi su utisci nakon ovogodišnjeg izdanja Filmskog festivala Herceg Novi, kada je program u pitanju, ali i kako ocjenjujete interesovanje za filmove u studentskoj selekciji, koje ste upravo Vi selektovali?

Čini mi se da je ovogodišnja selekcija zaista bila kvalitetna, u svim kategorijama. Mnogi od tih filmova su stigli sa prestižnih festivala, gdje su osvajali nagrade, a novska publika imala je priliku da ih vidi među prvima u regionu. Tako kvalitetan i raznovrstan program u kojem je svako mogao da pronađe nešto za sebe, nije baš nešto čime može da se pohvali veliki broj festivala u regionu, mimo Sarajevo film festivala.

Što se tiče studentske selekcije, ona već godinama ima svoju publiku, a to je uglavnom mlađi dio populacije koji je navikao i voli da dolazi u Amfiteatar pozorišta. Meni je prelijepa ta opuštena i vesela energija koja se uspostavila tokom godina, prijatna atmosfera koja privlači publiku zainteresovanu da vidi šta stvaraju i rade mladi autori. Što se same selekcije tiče, ove godine je bio primjetan napredak u kvalitetu filmova, ne samo u produkcijskom smislu, već i kada je u pitanju način pričanja priče, rediteljski pristup, fotografija, montaža... Čini mi se kao da su se ove novije generacije malo više osmjelile, traže više, žele više. Drago mi je kad vidim korak naprijed u odnosu na ranije.

Zapisali ste da su se ranije razlikovale teme kojima su se mladi bavili, dok ove godine dominiraju introspektivne teme, usamljenost, depresija. Da li i koliko te teme možemo da posmatramo fenomenološki u odnosu na trenutak u kojem živimo ili u odnosu na sociološki, društveni, pa i politički smjer kojim se krećemo, ne samo mi u Crnoj Gori već i društva na Balkanu?

Mislim da su se te teme izdvojile upravo zbog cijelog društvenog konteksta i načina na koji živimo, a tu prije svega mislim na uticaj društvenih mreža, medija i interneta generalno koji je donio mogućnost da smo svi stalno povezani. Fino je rekla jedna studentkinja - svi mi živimo nekoliko života, jedan je na Instagramu, drugi je sa prijateljima, treći sa porodicom, a četvrti kad zatvorimo vrata. I to je zaista tačno i vidi se u svim njihovim filmovima. Svi ti junaci su u raskoraku sami sa sobom, u identitetskom raskoraku, u nesposobnosti da se otvore drugoj osobi, kao i da izgrade kvalitetan odnos, svi imaju strah od osuđivanja i ostavljanja. To je potpuno razumljivo jer današnji svijet, čini mi se, ne trpi ljude koji pate, danas više nije moderno patiti, a čak nije ni dozvoljeno da kažete da nijeste dobro. A to ne čudi s obzirom da smo zatrpani sadržajem sa Instagrama gdje djeluje da nam je svima spektakularno i fantastično u životima, senzacionalističkim naslovima koji nas pozivaju da vidimo kako ova ili ona osoba uživa na Maldivima ili štagod da je sad popularno, kako sin ili ćerka neke osobe uživa negdje… A sve to zajedno zapravo vodi ka depresiji i stvara gorčinu i bijes koji neminovno ostaju da žive u nama i stvaraju novi ciklus problema. Ta osjećanja su prisutna u skoro svim studentskim filmovima, što je s jedne strane zastrašujuće, ali je s druge i pozitivno to što se “ogoljavaju” u svojim filmovima koji su ipak dosta javna stvar.

Koliko su kao takvi važni i opominjući?

Mislim da su ovi filmovi vrlo značajni i mislim da bi neke od njih trebalo puštati više i češće. Oni su presjek u kom stanju nam je generacija Z iliti omladina. Drago mi je što su se studenti udaljili od nekih arteficijalnih tema koje su prethodnih par godina bile popularne, s obzirom da se vidjelo koliko nisu zreli ni sposobni da se njima bave, i drago mi je da se emocija - koja je jedno vrijeme takođe bila nepopularni dio filma, sada vratila u filmove. Ja se zaista trudim da razumijem sve vrste i stilove i žanrove i izraze, ali sve dok na kraju ta djela bude u nama neku emociju, misao, potrebu za preispitivanjem... Ipak je katarza bila suština dramske umjetnosti otkako je nastala, i toliko je plemenita ideja katarze, da mi prosto nije jasno što se upinjemo toliko da je ukinemo.

Kako vidite budućnost FFHN-MFF?

Ako resorno ministarstvo i opština ne budu davali konstantnu i odgovarajuću podršku - ne vidim je. Taj Festival ima mnogo potencijala, ali ljudi koji ga organizuju i vode, vode ga kao samo još jednu od manifestacija u nizu. Dok god se bude tretirao kao lokalna manifestacija, a ne festival od nacionalnog značaja (!), što je sad samo deklarativno, dok god se bude organizovao mjesec dana pred početak i dok god ne budemo imali prisutne ljude u smislu autora, glumaca, producenata filmova u programu, ali i relevante ljude iz branše - ovo može da bude i jedan revijalni prikaz filmova.

Posmatrajući kinematografiju regiona, šta biste rekli, koje su to teme koje nas kao društva danas okupiraju i da li se bavimo nečim supstancijalnim ili pak vlada komercijalizacija?

Mislim da je teško govoriti generalno o nekom spektru, zato što zaista ne postoji i sve je dosta raznoliko u čitavom našem regionu. Čini mi se da nema jednog dominantnog “trenda” koji se prati. Mada sa iskustvom rada na serijama, i člana više različitih komisija, čini mi se da su “u trendu” trileri. Oni negdje i jesu potreba za komercijalizacijom jer se najlakše prodaju, mada je i to upitna stvar. Ali da, postoji ta tendencija da i filmovi i serije izađu iz granica regiona, završe na nekoj platformi ili na prestižnim festivalima. Tako da se sad traži neki balans - ako se bavimo nekim previše lokalnim temama koje su prilično uske i zatvorene, onda to sigurno neće biti zanimljivo široj publici ili strancima koji možda te stvari ne mogu razumjeti, a opet lokalna “boja” je neophodna jer daje autentičnost… U sklopu Cinelink industry programa na Sarajevo film festivalu sam imala prilike da razgovaram sa ljudima koji rade za HBO, Amazon, Netflix ili neke od velikih produkcijskih i distributerskih kuća, i djeluje mi da ni oni nisu sigurni šta je u trendu s obzirom da se trendovi brzo mijenjanju, al kažu da im je kod “non english speaking” sadržaja fokus na autentičnosti i aktuelnosti tema. I ne samo kada su manja, lokalna tržišta u pitanju, već i na većim, a razlog tome je što publika traži nešto novo i autentično. Šta festivali žele i vole, to je teško odrediti, ali čini se da je aktuelnost teme “važan sastojak”. Ja kao pisac i dalje dobijam najviše ponuda za trilere ili neke vrste “crime” sadržaja kad su u pitanju TV serije, u filmu je dosta šarenolikije. Ali kako trenutno više radim serije, onda mi je drago kad i tu dobijem šansu da radim nešto drugačije, kao što je serija “Veze” na kojoj sada radim i sa kojom sam bila na Sarajevo Cinelink Industry programu.

Za taj projekat, “Veze” ili “Connections” dobili ste i nagradu Female Voices na SFF-u. Kako biste predstavili projekat?

Naša ideja je da se ovom serijom vratimo pomalo zaboravljenom žanru romantične komedije, ali ne želimo da to bude površna, već viđena priča. Naš pristup je sve samo ne “lagan” ili površan. Zalazimo duboko u psihologiju naših likova i suštinu njihovih odnosa, istražujući kako okolina utiče na veze. U svakoj od epizoda se bavimo temama koje su nam i bolne i važne i koje su vezane za ono što svi svakodnevno živimo i proživljavamo. To su odnosi u porodici, u vezama, među prijateljima, zato se projekat i zove “Connections”, odnosno “Veze”.

Možete li otkriti neke od tema koje ćete obrađivati u epizodama koje se očekuju?

Zbog nedostatka ženskih junaka kao vodećih, jer su žene kod nas gotovo uvijek u nekoj funkciji muškarca ili su žene sa muškim obrascem ponašanja, željeli smo da u fokus prve sezone serije stavimo žene između 30 i 50 godina, savremene, punokrvne, sa svim svojim vrlinama, manama, problemima, strahovima, željama - i da iz njihovog ugla pričamo priču. Sve one pokušavaju da balansiraju između konzervativizma sredine s jedne i progresivnog stila života sa druge strane, što je negdje vrlo prisutno ne samo kod nas već i u svijetu. Ideja je da u narednim sezonima u fokusu budu muškarci, pa “young adults”, zatim i stariji… Dakle, žene nisu sada u fokusu samo zato što je to trend, već je kod nas to zaista i potreba, zbog svega pomenutog, ali i zbog želje da našim glumicama damo priliku da igraju “punokrvan” lik, duboko psihološki razrađen, jer one to i zaslužuju. Teme kojima se bavimo su vještačka oplodnja i koliko je taj proces težak za oba partnera, za porodicu... “Ejdžizam” i pritisak na žene da zauvijek budu mlade i privlačne ili će biti “odstranjene”. Pitanje majčinsitva, da li svaka žena mora da bude majka i da li je u redu da to ne želi. Šta se dešava kad se “zaglaviš” u braku… Ili se zaljubiš u svoju cimerku i najbolju prijateljicu… Ako ste ikada bili u vezi - sigurno ćete se pronaći u najmanje jednoj od ovih epizoda.

I sve to uz dozu duhovitosti?

Biramo komičan, mada donekle i tragikomičan pristup, jer su sve ovo već dovoljno teške i pomalo depresivne stvari i problemi sa kojima se ljudi susreću, tako da nijesmo željeli da publika poslije gledanja epizode bude još depresivnija i da im ostavimo samo gorčinu. Mislim da lakše prihvatamo probleme kad su predstavljeni sa dozom humora. Svi znamo da su nam problemi teški, ali ne vidimo uvijek svi i neku njihovu (tragi) komičnost, koja kao perspektiva možda može da nam pomogne i da se lakše nosimo sa njima.

S obzirom na to da već neko vrijeme uglavnom najviše angažovani vani, šta možete reći o crnogorskoj kinematografiju?

Naša kinematografija je i dalje takoreći mlada. Tek su se sad u Crnoj Gori formira neki niz djela i koliko toliko ustaljena kinematografija, tako da još dosta rano da govorimo o nekim trendovima, ali mislim da definitivno postoji određeni broj autora koji se izdvajaju i prepoznatljivi su. Iako ja ne volim podjele na bioskopske i festivalske filmove, one su prisutne, a čini mi se, gledajući studentske filmove, da mlađe generacije više teže ka tome da njihovi filmovi budu prikazivani u bioskopima i na raznim platformama kako bi što više ljudi vidjelo njihov film. To je razlika od tendencije koja je postojala u nekom prethodnom periodu kada su se filmovi pravili isključivo za festivale i manji auditorijum.

Na čemu trenutno radite, da li biste nešto dodali?

Trenutno je u toku snimanje serije “V efekat” za koju sam radila scenario zajedno sa profesorom Đorđem Milosavljevićem, a koju režiraju Gordan Kičić i Đorđe Marković. Uskoro treba da izađe i serija “Toma”, koja nije samo film izdijeljen na epizode - u njoj je prisutno puno novih priča i dosta stvari koje u filmu i nijesu bile zastupljene. Upravo sam završila snimanje jednog filma u Grčkoj, što je bilo strašno zanimljivo iskustvo. Reditelj je Vladimir Subotić, porijeklom iz Beograda, ali već dugo živi na relaciji Amerika - Berlin - Atina, a u filmu igra sjajna ekipa grčkih glumaca uz našeg Gorana Bogdana. Film je u postprodukciji, radili smo ga na entuzijazam, sa vrlo malim budžetom i vrlo sam ponosna na taj rad i predivan odnos među ljudima koji je postojao sve vrijeme rada. U pripremi je film “Marko Kraljević” koji režira Dejan Zečević, ali kako je u pitanju za naše uslove skup projekat, prikupljanje sredstava ide malo sporije. Saradnica sam na scenariju filma “Belo se pere na devedeset”, nastalom po romanu slovenačke autorke Bronje Žakelj. Film je dobio podršku i FCCG, upravo. Radim na novom filmu sa Darkom Nikolićem i pripremam svoj film koji želim i da režiram s obzirom da je u pitanju zaista lična priča.

Ambiciozno i skupo, ali svjesni šta su “zagrizli”

Sa mladim rediteljem iz Crne Gore Đorđem Vojvodićem radite na filmskom projektu “Po meni se ništa neće zvati”, koji je već prepoznat na više važnih marketa u sklopu zvučnih festivala. Kako se odvija taj proces?

Đorđe i ja već dugo godina radimo zajedno na raznim projektima i nekako je bilo prirodno da počnemo da radimo i na njegovom debitantskom dugometražnom igranom filmu. U međuvremenu smo se odlučili da snimimo i jedan kratki film, a zove se “Generacija”. Mislim da je to bila i vrlo korisna priprema za dugometražni koji sada postaje naš glavni fokus i kojem se vraćamo. Miljan, naš producent, kaže da Đorđe i ja uvijek idemo ambiciozno i skupo, što jeste tačno, ali... Mislim da smo i Đorđe i ja svjesni šta smo “zagrizli”, ni ne očekujemo da to bude lak projekat. Svakako, nama je zabavno i inspirativno da se bavimo ovom pričom koju smo izgradili i svijetom koji smo zamislili i zato ćemo dati sve od sebe da uspijemo da je pretvorimo u film.

Kakav je to svijet?

Priča prati čovjeka koji živi u luksuznom hotelu koji je postao neka vrsta njegovog svijeta u kom su ulice zapravo hodnici toga hotela. A zamislite kakav niz ljudi privremeno/povremeno živi u hotelu oko njega?

Nije bilo “škakljivih” tema

Pored toga što je važan, film je izuzetno moćan medij. Da li se kod nas prepliću politika i film, bilo u kontekstu neke propagande ili određene cenzure?

Postoji i dalje veliki broj autorskih filmova koji se bave pitanjem uticaja politike i državnog uređenja, državnih promjena i njihovog uticaja na ljudske živote. To je uvijek prisutna tema, iako možda nije uvijek rado prihvaćena. Svakako, ne znam da smo u Crnoj Gori do sada imali nekih problema u kontekstu da je neko nekome branio da se nečim bavi, mada je ne mogu da znam šta komisija priča i misli sem ako nisam u njoj, a sa druge strane, bar koliko ja uspijevam da ispratim, nije bilo ni autora koji su se bavili nekom “škakljivom” temom...

( Jelena Kontić )