Mitrović za "Vijesti": Kaleidoskop propuštenih šansi - projekti i konkursi u Crnoj Gori koji su propali...

Uz svakoliko iskustvo, moguće umijeće, a eventualno i lični talenat koji arhitekta nosi u sebi, mislim da je prilikom projektovanja jedan od ključnih uticaja na odluke o budućem objektu - kontekst, okruženje u kom nastaje buduća kuća. Kontekst uvijek koriguje naše inicijalne (primarne) ideje, našu rutinu ili radikalne namjere. Upravo ove naše (crnogorske) prostore karakteriše poseban kontekst, koji se pri projektovanju ubjedljivo nameće, skoro da anticipira odluke, objašnjava akademik Branislav Mitrović odnos (crnogorskog) konteksta i sopstvenog arhitektonsko-umjetničkog izraza.

U svojoj dugoj i plodonosnoj karijeri, Mitrović, kako i sam nerijetko kaže, rad na konkursima je njegova sudbina. Učestvovao je na oko 200 konkursa i osvojio preko 120 nagrada. Ipak, bez obzira što ističe da je rad na konkursima obilježio njegovo profesionalno djelanje, a na određeni način, odredio i njegov arhitektonski put, profesor Mitrović, sa dozom žaljenja, konstatuje da u Crnoj Gori ima tek nekoliko izvedenih objekata.

Rođeni ste u Baru, gdje ste proveli dobar dio života. Koliko je Crna Gora svojim vrijednostima, ambijentom, načinom života, uticala na Vaš kasniji rad?

Rano djetinjstvo sam proveo na primorju. Odrastao sam u ambijentu pokrenute topografije, vrtače, međe, kamenog zida, uskih primorskih ulica, gdje dominira sjenka i svjetlost. Ponekad me to djetinjstvo podsjeća na De Kirikove slike, igre sjenke i svjetlosti... praznine. Te prve impresije i doživljaji stvarnosti vas obilježe za cio život. Nedvosmisleno je takvo okruženje, ljudi, ambijent, kolorit... uticalo na moje formiranje i kasniji profesionalni profil (život). I naročito jedna ličnost, moj profesor slikarstva i umjetnosti iz gimnazije Cvetko Lainović.

Vi ste jedan od rijetkih stvaralaca, koji su od samog početka svoje karijere u samoj žiži profesionalne scene. Radili ste u okviru čuvenog i - za regionalnu istoriografiju - vrlo relevantnog projektnog biroa Srbijaprojekt, u vrijeme kada je Ivanka Raspopović rukovodila sektorom za projektovanje. Kako se rad u Srbijaprojektu odrazio na Vaše stvaranje?

Nakon studija, određeno vrijeme sam radio kao spoljni saradnik u Institutu za arhitekturu i urbanizam Srbije. Radio sam kao saradnik sa profesorima Svetislavom Ličinom, Dejanom Nastićem, a naročito Urošem Martinovićem. Uroš je bio, mogu reći, moj arhitektonski otac. On je imao poseban osjećaj da prepozna suštinu i onaj radikalni gest u arhitekturi.

Iva Antić me odveo u Srbijaprojekt. Tamo sam sreo Ivanku Raspopović i Slobodana Mihajlovića. Ivanka Raspopović u mojoj hijerarhiji značajnih ličnosti ima posebno mjesto. Izuzetna osoba, jakog karaktera, etična, principijelna, a beskompromisan arhitekta, impresivnog obrazovanja i morala. Posjedovala je sve karakteristike koje jedan vrhunski stvaralac treba da ima. Zajedno sa profesorom Antićem, bili su veoma kompatibilan tim. Moje riječi potvrđuju i dva njihova zajednička objekta (muzeji u Beogradu i Kragujevcu), koji su vjerovatno među najboljim objektima toga perioda, ne samo u Jugoslaviji. Biti kalfa u takvom okruženju je veliko iskustvo i značajan vjetar u leđa na početku karijere. Istovremeno i, paralelno - popodne nakon Srbijaprojekta, Vasilije Milunović i ja radimo, intenzivno i u kontinuitetu, arhitektonske konkurse. Taj paralelizam između rada u birou, popodnevnog i večernjeg rada na konkursima je bio naše dragocjeno arhitektonsko odrastanje. Bilo je i sreće da smo na konkursima imali i relevantne uspjehe, te nam je taj momenat dao veliki podstrek i energiju da istrajemo.

Jedno od vaših predavanja naslovljeno je sa “Arhitektura u kontekstu promjene konteksta”. Koliko se upravo “promjena konteksta” odrazila na arhitekturu na ovim prostorima, posebno u Crnoj Gori?

Uz svakoliko iskustvo, moguće umijeće, a eventualno i lični talenat koji arhitekta nosi u sebi, mislim da je prilikom projektovanja jedan od ključnih uticaja na odluke o budućem objektu - kontekst, okruženje u kom nastaje buduća kuća. Kontekst uvijek koriguje naše inicijalne (primarne) ideje, našu rutinu ili radikalne namjere. Upravo ove naše (crnogorske) prostore karakteriše poseban kontekst, koji se pri projektovanju ubjedljivo nameće, skoro da anticipira odluke. Kada projektant radi u takvom okruženju, od njega se očekuje zrelost, iskustvo i stepen profesionalne iživljenosti koja mu daje sposobnost da se prilagodi takvoj snazi uticaja. To nije slabost stvaraoca, nego naprotiv, njegova snaga, zrelost i pronicljivost. Bojim se da na ovim prostorima, osim nekoliko časnih izuzetaka, nismo stvorili ambijent (ni društveni, niti profesionalni) za takvu arhitekturu.

Fascinantno je kakvu samo lepezu inspiracija imamo na ovom prostoru: od vrtače i suvomeđe na primorju, preko surovog krša Lješanske nahije, do na primjer, dramatične topografije sjevernog dijela zemlje (Komarnica, Nevidio, Tara).

Da li je Podgorica, sa intenzitetom izgradnje i arhitektonskom produkcijom, koja je bila prirodna na putu ka prijestonici nove države, uspjela da ostvari duh, ambijent ili arhitekturu jednog mediteranskog grada, što ona prema klimatu i karakteristikama podneblja svakako jeste? Mislim da nije. Kada ovo izgovaram ne kritikujem - to je najlakše. Želim da problematizujem.

Je li arhitekta radnik i/ili umjetnik?

Prije svega radnik, radnik u rudniku sa tračkom svjetlosti na kraju tunela. Podvižnik spreman da mnogo žrtvuje radi arhitekture. Ako posjeduje nerv i talenat umjetnika, to je sigurno ono što u rezultatu pravi razliku i, takvog profesionalca čini kompletnom ličnošću koja onda može da napravi veći arhitektonski iskorak.

Moje lično iskustvo je: beskompromisni cjelodnevni rad i život posvećen arhitekturi. Naravno, to ne bih smio da dam kao univerzalni savjet, jer život je širi pojam. To je jednostavno izbor.

Od početka karijere radite konkurse. Učestvovali ste na oko 200 i osvojili preko 120 nagrada. U posljednje vrijeme, međutim, konkursi kao da gube smisao koju su imali, prije svega, kao mogućnost da se stiče dragocjeno profesionalno iskustvo?

Konkursi su bili i još su moja arhitektonska sudbina. Rad na konkursima je obilježio moje profesionalno djelanje, a na određeni način, odredio i moj arhitektonski put. Naročito na početku karijere, kada si mlad i tražiš neku svoju stazu, konkursi su veoma značajni: i na planu odrastanja i iskustva i, raznovrsnosti zadataka i, provjere svojih mogućnosti na otvorenoj - slobodnoj sceni. Posebna težina tog rada se čita u činjenici da su to bile profesionalne provjere na širokom jugoslovenskom prostoru. Taj period moga rada obilježilo je druženje i rad sa arhitektom Vasilijem Milunovićem. I pobjede i porazi na konkursima su bili dio našeg odrastanja, profesionalnog sazrijevanja i neprocjenjivog iskustva koje nam je pomoglo da opstanemo u profesiji. Radeći konkurse razumijevate sve nijanse timskog rada, jer tu je prisutan dijalog, slušanje drugačijeg mišljenja, sopstvena provjera, tolerancija i konstruktivna odluka. Konkursi su i svijest o tome da je konačni ishod zajednički rezultat koji pripada timu, a ne pojedincu. Kada govorimo o ukupnoj atmosferi koja prati konkurse, moramo da kažemo da postoji i ona druga strana medalje, koja ponekad i nije baš afirmativna. Zato je za dobar rezultat jednog konkursa veoma važan sastav žirija i njegova sposobnost da prepozna najbolje rješenje. Tu posebno apostrofiram etički odnos prema arhitekturi i prepoznavanje ogromnog truda koji brojni timovi ugrade u svoja rješenja.

Jednom prilikom ste rekli da “arhitekta mora da nađe snage da sačuva suštinske vrijednosti arhitekture i prenese je sljedećim generacijama”. Je li, po Vašem mišljenju, crnogorska arhitektura uspjela da sačuva suštinske vrijednosti? Postoje mišljenja da se upravo u arhitekturi Crne Gore očitavaju sve društvene, političke i socijalne mijene?

Duboko vjerujem da to jeste jedna od misija arhitekte graditelja. Kada govorimo o crnogorskoj arhitekturi, moramo konstatovati da je ona u periodu prije naše generacije imala i rezultate i imena koja su iznjedrila veoma visok kvalitet arhitekture: Svetlana Kana Radević, Tupa Vukotić, Mileta Bojović, Milan Popović, Vlado Plamenac, Pavle Popović...

Period nakon devedesetih, u svim našim postjugoslovenskim sredinama donio je određenu stagnaciju, što mislim da je i posljedica novih društvenih odnosa, novog investitorskog profila, a pomalo i terora novog kapitala. Svjedoci smo urušavanja bazičnih vrijednosti. Nažalost, arhitektura ne može da izbjegne sudbinu društva, pa su onda i rezultati takvi.

Mislim da je za poziciju arhitekture u Crnoj Gori veoma značajno formiranje Arhitektonskog fakulteta u Podgorici. To je uvelo polet i dinamiku u profesiji. U posljednje vrijeme uočavam novu generaciju mladih arhitekata koji, prema mome mišljenju, prave dobru arhitekturu. Još uvijek su ti pomaci mali u odnosu na veliki zamah izgradnje, ali je svakako ohrabrujuće i dragocjeno za sredinu. Ti koraci su veoma teški u ambijentu društvene, političke i socijalne klime koja pritiska cijeli region. Generalno, smatram da je u ovim vremenima tzv. tranzicijskih promjena, arhitektura dramatično izgubila one izvorne vrijednosti i poštovanje u društvu. To nije slučaj samo u Crnoj Gori, nego u čitavom našem regionu, pa možda i šire.

Dobili ste prve nagrade na konkursima za Dom kulture u Šavniku i hotel Jaz u Budvi. Zašto nisu realizovani ti projekti?

Da, dobio sam više prvih nagrada na konkursima u Crnoj Gori. Osim Spomen-doma u Šavniku i hotela u Jazu, tu su Ljetnja pozornica na Svetom Stefanu, Urbanističko-aritektonsko rješenje naselja Šumet - Sveti Stefan, Robna kuća i centar Budve, zatim centar Petrovca, Hotelski kompleks Kamenovo...

Zašto nisu realizovani? Pa na to pitanje je teško odgovoriti. To nije problem samo u Crnoj Gori, to je pitanje - a skoro je identičan rezultat i u drugim sredinama gdje sam radio. Mogao bih rezignirano zaključiti da je to problem, a možda i usud, kod velikog broja konkursa. Ovdje bih posebno naglasio žal za prvim nagradama na tri arhitektonsko-urbanistička konkursa (Šumet, Budva, Petrovac), zbog njihove kasnije (ne)implementacije. Nakon tih konkursa nismo bili u prilici da nastavimo rad, već su drugi arhitekti (urbanisti) dalje razrađivali rad, a vidljive posljedice su katastrofalne. To su godine (ili period) o kojima sam prethodno govorio, gdje se eksplicitno vidi primitivizam i arogancija investitora, korumpiranost i slabost nadležnih institucija, nemoral i neetičnost profesije.

Da bih potkrijepio i argumentovao izgovoreno, trebalo bi da napravim pregled ili izložbu projekata i konkursa koji su propali, neizvedeni ili devastirani u Crnoj Gori. To bi bio svojevrstan kaleidoskop pokušaja i propuštenih šansi.

Koliko ste, zapravo, radili u Crnoj Gori? Mnogo bi rekli - nedovoljno. Jesu li oni u pravu?

Smatram da u Crnoj Gori nisam radio onoliko koliko sam želio ili mogao. Možda bi neko rekao: premalo, ali mnogi bi rekli i suprotno. To je situacija sa kojom se profesionalno mirim. Tek nedavno sam dobio projekte kojima sam se bavio posljednjih godina. Svoj odnos i potrebu da radim u Crnoj Gori iskazao sam, mislim, kroz brojna učešća na arhitektonskim konkursima. U Crnoj Gori sam uradio oko 35 konkursa. U mogima od njih, a naročito onima koje sam radio u posljednje vrijeme, pokušao sam da u ambijentu totalne devastacije predjela i urbanističkog nereda, anticipiram mogući model zaštite predjela i revitalizaciju ambijenta (urbanizam). Svi ti eksplicitni pokušaji su završili nekim utješnim nagradama. U atmosferi totalne razgrađenosti prostora, žiri nema hrabrosti da iskorači ka radikalnom rezu, ili drugačijem pristupu (hotel u Ulcinju, naselje Krastavac, naselje Smokvica, Hotelski kompleks Kamenovo, šetalište u Budvi).

Bez obzira na rezultate, ponekad i zaludan trud, uvijek sam imao energije i profesionalnog motiva da projekte ili arhitektonske konkurse u Crnoj Gori postavim u prvi plan profesionalnog interesovanja.

Postoji li nesklad između konkursa i izvedenih objekata?

Govorio sam o konkursima, ne o izvedenim objektima, jer konkursi daju slobodu da u okviru svoje profesionalne odgovornosti, znanja i potencijala, slobodno i bez ograničenja, pritiska investitora, ili autocenzure, postignete maksimalni rezultat. Na konkursima imate slobodu da postignete sopstveni profesionalni limit. To je rad gdje skoro u laboratorijskim uslovima, ponekad vodeći dijalog sa oficijelnim raspisom, radikalno unapeđujete projekat. Ja sam uvijek nastojao da eliminišem autocenzuru jer na kraju će opet neko (ili sam žiri) da postavi određene limite. Konačno, konkursom unapređujete svoju praksu i on je, po mom mišljenju, najobjektivnija slika profesionalnog profila i mogućnosti jednog arhitekte.

U Crnoj Gori imam tek nekoliko izvedenih objekata. Proces izvođenja, prijećenja gradilišta i konačna formulacija detalja su osjetljiva završnica cjelokupnog procesa. Kompleksan je i složen odnos između arhitekte i investitora. Kada se ostvari kompromis i nađe rješenje u ponekad složenim uslovima ili zahtjevima investitora, onda možemo da očekujemo dobar rezultat. Dobra arhitektura je uvijek rezultanta između različitih zahtjeva, a nekada i suprotstavljenih stavova. Mislim da sam u nekoliko takvih situacija uspio da nađem balans i ostvarim rezultat na obostrano zadovoljstvo.

( Vukašin Obradović )