Paralelna realnost i vagoni prošlosti

Situacija u kojoj se oni kao otcjepljuju, a mi im kao ne damo, idealna je matrica za osjećaj nelagode i zastrašivanje

Jasno je, svakome ko želi da vidi, da su šatre na vašaru bosanskohercegovačke politike odavno razapete i da smo došli u još jedno od mnogih finala etnopolitičkog teferiča. Kada kažem “još jedno od mnogih finala”, onda prije svega mislim da se ovdje u 28 godina dejtonskog mira i postmira zapravo ništa drugo i ne događa osim opetovanih nacionalnih sijela koja nam se u javnosti predstavljaju i tumače kao sudbonosni događaji koji će, eto, ovu zemlju još jednom uvesti u beznađe. Kao da beznađe nije kategorija sa kojom mi već dugo svakodnevno živimo, hrvamo se i nosimo, pokušavajući naći bilo kakav smisao svog postojanja na ovom komadu zemlje. Ali smisao se, čini se, ne nazire.

I to je sasvim očevidna posljedica višegodišnjeg inžinjeringa sluđivanja etnonacionalnim strahovima koji se ovdje sprovodi sistematski, ne ostavljajući suštinski ni najmanje prostora da se ostvari konačno neka zdrava podloga na kojoj bi ovo društvo moglo postojati. To što se u posljednjim sedmicama događa, sva zatezanja, pretumbavanja, prijetnje i ucjene, nekome se mogu učiniti kao nešto zaista vanredno i opasno, kao prijeteća strijela koja će nas satrati. Situacija u kojoj se oni kao otcjepljuju, a mi im kao ne damo, idealna je matrica za osjećaj nelagode i zastrašivanje. U tom limbu mi smo zarobljeni već decenijama. Sve što radimo odvija se pod tim pokrovom. Napumpavanje šarene laže o mogućnostima disolucije ili vlažnih snova o prekrajanju Daytona drži nas zombijima koji nisu u stanju konceptualizirati svoju egzistenciju u okvirima razumnog. Neprestano se, sa jasnim nakanama, upire samo u tom pravcu, da bi se ispod lažnih eksplozija raspada države ostvarili i posljednji veliki dilovi, potpuno kolonizirali svi naši resursi i zapečatila naša pozicija življenja u društvu bez reda i vrijednosti.

Sve to što se godinama dešava, sve igre bez granica koje se priređuju, popijevke i pokliči, pokazuje dubinu naše nemoći i činjenicu da u imperijalnim novoblokovskim podjelama svijeta mi nismo kadri ni zamisliti svoju poziciju. Kao vječiti autsajderi mi se upinjemo da nas primijeti neka od velikih sila, poskakujemo, vrištimo, mašemo, ukazujemo da smo tu, da imamo probleme, da smo ugroženi jedni od drugih. U toj opštoj kakofoniji saopštenja, etničkih performansa, blokada, zabrana, izglasavanja kojekakvih poluzakona, donošenja optužbi, prijetnji hapšenjima i drugih sličnih manevara koje poduzimaju stranački lešinari, gubi se svaki smisao stvarnosti. Mi intenzivno živimo paralelnu realnost, zabetonirani smo u mitomanskim narativima i njihovim pipcima u svakodnevnom životu. Uz te vagone prošlosti, koja se za nama vuče kao neželjena treća ruka, koja smeta, mrsi konce, ograničava dosege i mogućnosti da se uhvati u koštac sa realnim problemima i izazovima koje nosi naša civilizacija, mi smo kao društvo potpuno nerealni u svojim stavovima da neko o nama zaista vodi brigu. Drugim riječima, to da će neko gasiti naše požare, spašavati nas od naše gluposti, od naših podjela i zadriglosti u zijanu, vlažni su snovi malih despotija.

U pomjeranju novohladnoratovskih ledenjaka mi smo neznatna tačka, ostrvce koje pluta potpuno nezaštićeno, nesposobno da se organizuje i uspostavi kakvu-takvu autonomiju. Dok god su nam oči uprte u bjelosvjetsku pomoć, u potpunu ovisnost o onima koji nas ne primjećuju, a unutrašnje stanje orkestrirana parada nacionalističkog kiča i paradajz-atentata, ovdje će nesreća biti dominantna kategorija trajanja. To ne znači da ćemo mi ikada biti u stanju doseći neku stvarnu suverenost, u svijetu koji baštini kolonijalnu tradiciju, ali se čini da bismo mogli, da još ima prostora da se stvori okvir za društvo koje će konačno biti bazirano na razvoju, na stvaranju, na idejama i procesima koji ostavljaju priliku da poslije nas ovdje nekome život bude zaista moguć. Ako je mnogo generacija već sada zakasnilo, znači li to da nas apsolutno ne zanima šta će ostati za one koji dolaze? Možda ih uopšte neće biti ili ćemo za svagda ostati antropološka studija slučaja o propasti jedne zajednice koja se, uprkos svim resursima i mogućnostima, više nikada nije mogla izdići iz gliba i krvi, iz hajdučije i narcizama malih razlika.

(oslobodjenje.ba)

( Đorđe Krajišnik )