Riba u vodi

Dejan MIRKOVIĆ (1957 - 2023)

Stalno ponavljam kako ne treba čitati samo nadnaslove i naslove, jer je suština u tekstu, a evo i primjera. Nije, dakle, ovo In memoriam iako je tako naslovljen. Još manje je posljednji pozdrav kumu, bilo bi patetično a time i nepravedno prema Dekiju. Ovo je u stvari kratka priča o jednom nesvakidašnjem duhu i njegovom „filmskom“ životu. U kome je bilo svih žanrova - melodrame, komedije i trilera.

Eto već razloga za besmrtnost - siguran sam da će jednog dana neki nadareni crnogorski reditelj snimiti film u čijoj će najavi stajati - po motivima iz života i djela Dejana Mirkovića.

Mnogo sam ljudi sreo i slušao, na svim stranama svijeta, ali niko od njih nije nosio tako neobičnu životnu priču. Niko, naime, nije ušao u život sa lošije startne pozicije da bi u maratonu koji svi trčimo tako daleko stigao. Mogao bih reći, skoro do praga besmrtnosti.

Umjesto da nosi zadati krst marginalca i u ništa potrošenog života, on je 1982. došao u Beograd, da bez bilo kakve veze i podrške upiše elitnu Likovnu akademiju. Koja je, tada, pokrivala jedan mnogo veći prostor, preko 20 miliona ljudi, što je podrazumijevalo i mnogo veću konkurentnost. Nikada nismo pili, pa ni tog dana kada su stigli rezultati i kada je na listi upisanih, njih desetak iz čitave te velike zemlje, bilo i njegovo ime - Dejan Mirković. Nismo ni otišli u hotel Moskva da sa “zemljacima” podijelimo vijest o uspjehu, jer “Moskva je bila samo za seljake”. Iz Crne Gore, naravno. Jednom smo samo otišli do tog hotela - na upoznavanje sa Milutinom Mirkovićem. Dejanov otac koji je čitav život potrošio u Njemačkoj, sa drugom porodicom, svog sina prvijenca je upoznao kada je Deki napunio 25 godina. Tražio mu je ličnu kartu a onda skinuo zlatni sat, stavio mu oko šake, zagrlio ga jako, i čak malo zasuzio.

Kada se Dejan tih slavnih i neponovljivih 80-ih prošlog vijeka pojavio u studentskom domu na Voždovcu, bio je po svemu neobična faca, koju je malo ko mogao da zaobiđe ili ne primijeti. Nosio je vatru koja ga nije držala na jednom mjestu, čak i kad je spavao činilo se da smišlja neki novi geg i provokaciju. Bio je ljepši od Mikelanđelovog Davida - afro frizura koja je kao griva držala u obruču čelično lice, izrazite jake crte, tamne oči, muški nos, i onda, negdje očekivano, tako izvajana glava posađena na podjednako savršeno tijelo. Ličio mi je na neki način na skulpturu velikog majstora. Što potvrđuju i brojne žene koje su tih godina, pred gašenje velike zemlje i velikog grada, šetale Beogradom - neke od najljepših Deki je osvajao i volio.

A možda je, prije ljepote, on ljude intrigirao šarmom i duhovitošću. Bio je najluđi stand up komičar koji se nikada nije popeo na binu, niti održao jednu predstavu. Tako raskošan talenat za humor bio je dio njegovog kreativnog bića koje se na drugi način manifestovalo u njegovim grafikama.

Gledam ovih dana neke od tih radova koji vise na zidu. Primjećujem cikluse koji sugestivno ispisuju i priču o njegovom životu. Potpisivao se ispod njih - MIR, uz godinu otiska grafike, što je negdje asociralo da je mir bila i najveća njegova potreba, da je u umjetničkom izražaju nalazio mir od rata ili ratova koje je u svakodnevici vodio. „Torzo”, MIR/84, naziv je jedne od prvih grafika Dejana Mirkovića koju mi je poklonio. Bila je to prva faza njegovog stvaralaštva koji sam makar ja, laik i ljubitelj umjetnosti, prepoznao kao odu ljudskom, prije svega ženskom tijelu. Torzo, dojka, ili ženski portret, izvučeni ispod prese izgledali su moćno i neodoljivo.

Gledam onda MIR/96, kuća nakrivljena na desnu stranu, u nekom plavetnilu, u vodi prije nego na nebu. Ali tako nepravilno posađena, bez vrata i prozora, oslikavala je ono za čim je najviše čeznuo - dom i skladna porodica.

Treća faza - ribe, jedrenjaci i more. Kada je prije dvadesetak i kusur godina sreo Vesnu, a onda još kada se rodio Jovan, vuk pravi - napokon je dobio to što mu je najviše falilo - srećnu porodicu. Osjećao se kao riba u vodi, okružen njima, to se odmah vidjelo i na njegovim grafikama.

Za istinske umjetnike važi isto što i za vino - što stariji, to zreliji u izražaju. Tako mi djeluje posljednja faza Dejanovog stvaralaštva. Apokaliptični prikaz svijeta, gomile ruku davljenika, običnih ljudi, koji kao da nepovratno tonu u živo blato, šireći ruke ka nebu, tražeći valjda u njemu utjehu i spas.

Ako se smijao životu u lice, zašto ne bi i smrti, kao da je ona bolja. Od života. Izigrao je i Mefista, odletjevši na nebo u sekundi, trenu. U noći bdenja pitam Jovana kakav je Deki bio kao otac. Da li si zadovoljan njim - a ko ne bi bio, kaže! Ono što sam Dejan nije imao od svojih, dao je Jovanu. I po tome je bio jedinstven, jer uglavnom djeca ponove zablude i greške onih koji su ih stvorili. A onda je Jovan uzvratio kontrapitanjem - a kakav je Deki bio drug?

Neponovljiv, gotovo unikatan. Trudio se da zabavi i osvoji, da život pretvori u feštu, smijeh u životnu konstantu. Jedan od ljudi koji je imao neobičan ili nevidljiv a, s druge strane, krucijalno važan uticaj na moj razvoj i profilisanje jer sam ga upoznao u najvažnijim godinama, sa nepunih dvadeset. Bio je za mene najveći grafičar posljednjih par decenija u Crnoj Gori, najbolji šahista među umjetnicima i najveći zaljubljenik u mali fudbal, dok smo ga igrali. Volio je Beograd kao niko, ali je ipak Cetinje bilo i ostalo na prvom mjestu. Do posljednjeg dana je gajio prijateljstva iskovana u pomenutom najboljem periodu glavnog grada velike zemlje, koja više ne postoji. Kao ni duh tog grada. Dekijev šarm i posebnost živjeće sve dok budu živjeli ljudi koji su ga makar jednom sreli. Njegovo stvaralaštvo i grafika trajaće mnogo duže. Dok digitalno doba ne poništi i umjetnost. A pošto se to nikad neće desiti, mogao bih zaključiti - srećna ti besmrtnost, kume.

( Željko Ivanović )