Naši strahovi

Strah je bitno i osnovno osjećanje čovjeka. U normalnim uslovima on služi funkciji adaptacije i samoodržanja. On je neophodan kad je pozitivan, jer omogućava razvoj i usavršavanje čovjekove prirode.

Može dobiti karakteristike morbidnosti, kada postaje neprijatno i mučno osjećanje koje čovjek može da iskusi i iskonski je neprijatelj čovjeka, pred kojim je on najnezaštićeniji. Može imati takav intezitet, da ugrozi čovjekov biološki integitet. Tada se ne može dugo trpjeti i podnositi i goni čovjeka na ponašanje kojim se strah amortizuje, otklanja ili izbjegava.

Frojd, osnivač psihoanalize, uočio je značaj straha u shvatanju neurotskih poremećaja i mnogih neprilagođenih ponašanja. Za tumačenje straha on je pošao od ontološkog principa po kome je čovjek objekt prirode (homino natura) čiji se mentalni sistem (aparat) može svesti na na osnovne biološke principe.

Frojdovi oponenti: Hornaj, From, Salivan i drugi u okviru psihoanalize i učenja o strahu, respektuju uticaj i djelovanje društveno-kulturnih činilaca u njegovoj genezi.

Tu se posebno istakao Salivan svojim posebnim mišljenjem. U centar svog shvatanja stavio je strah, i strepnju, kao i mehanizme odbrana od njih.

On je napravio distinkciju između ovih pojmova (straha i strepnje).

Strah je shvatio kao stanje opšte napetosti organizma pred opasnošću, koja ugrožava tjelesni integritet, biološku egzistenciju, proces samoodržanja, osjećanje koje mobiliše i podstiče organizam na akciju i adaptaciju u datoj socijalnoj realnosti.

Nasuprot tome, strepnja je izrazito socijalni fenomen, koji nastaje i razvija se na onosvu iskustva neprtihvatanja i odbacivanja od strane drugih ljudi, koji su za njega vrlo važni i koje on visoko vrednuje. Tada se javlja osjećanje promašenosti u dostizanju životnih ciljeva, osjećanje identiteta i razvojnog preobražaja od „objekta prirode“ u humano, socijalizovano i odgovarajuće ljudsko biće.

Strepnja nije reakcija prilagođavanja, ona nije mobilišuća, racionalna i goni na akciju, kao što to sretamo kod straha, već izaziva osjećanje potrebe za bjekstvom, ali i od sebe samog (alijenacija).

Salivan smatra da je cjelokupan čovjekov razvoj način stalne odbrane i izbjegavanja straha i strepnje i humanizacija čovjeka, te pretvaranje od „objekta prirode“ u subjekt sa izgrađenim osjećanjem da je „odgovarajuće ljudsko biće“.

On je naglasio da se razvoj čovjeka ne svodi samo na biološke principe.

Salivan je smatrao da pojedinac tokom razvoja treba da izgradi snažan odbrambeni sistem protiv doživljavanja opasnih i paralizirajućih strahova i strepnje, kojega je nazvao „sistem sopstva“, i smatrao dijelom ličnosti koji postoji od prvog dana rođenja i sve vrijeme življenja uopšte.

Međutim, Salivan a ni ostali psihoanalitičari nijesu opisali kako se društvena i kulturna sredina i njihove institucije sistema uključuju u pružanje pomoći pojedincu da prevaziđe strah i strepnju koji malo koga zaobiđu tokom života, naročito u našem dinamičnom i kontroverznom dobu. Oni nijesu dobro ni objasnili ulogu socio-kulturnih činilaca koji produkuju strah i strepnju.

Rolo Mej, jedan od predstavnika egzistencijalističke psihoanalize, kaže da je čovjek jedino živo biće koje proizvodi vrijednosti sa kojima se identifikuje i sa svojim sopstvom. To čine i sve kulturno-društvene sredine.

Inače, sistem, vrijednosti su veoma individualni. To su život, izbjegavanje povrede, doživljavanje bola, straha i smrti, sloboda, mogućnost da se iskaže sopstveno mišljenje, ideološko opredjeljenje i pripadnost religiji, porodica, ljubav, djeca i njihov propsperitet, ugled u karijeri u kojoj su znanje i sposobnost presudni, materijalna dobra, novac, sopstveno vlasništvo i ekonomska sigurnost koju obezbjeđuju uloženi rad, nacionalni identitet, jezik, specifičnost kulture, koja je komplementarna drugima, ljubav prema svom prostoru, istorijskom biću, navikama i slično.

S tim u vezi Mej smatra da strah nastaje kada se osoba suoči sa prijetnjama i opasnošću koje ugožavaju neke od navedenih vrijednosti, koje može da prepozna i da ih se kloni ili prilagodi. Međutim, kada su opasnosti takve i tolike da ugrožavaju i osobe nijesu u mogućnosti da im se odupru, odnosno prepoznaju i objektiviziraju, javlja se strepnja, osjećanje neprijatnosti pred kojim je osoba bespomoćna.

Navdena učenja ostaju i dalje diskutabilna, ali je neophodno, vezano za iznesene teze, dotaći se na postojanje i trajanje naše sadašnje i nedavne prošlosti i društveno-kulturne zajednice, odnosno društvenih turbulencija i aporija koje je prate, gdje bismo mogli da navedemo sijaset situacija u kojima institucije sistema, samo proizvode konflikte i frustracije personalne i kolektivne, koje malo ko da nije iskusio u našoj zajednici. Ne čudi onda što su naše psihijatrijske ustanove uvijek prebukirane osobama sa psihopatološkim i sociopatološkim poremećajima i problemima.

Umjesto da pomaže da se pojedinac, društvena zajednica harmonično i uspješno razvijaju i žive životom dostojnog čovjeka i našeg vremena, kod nas se permanentno generiše strah i strepnja, koji su postali stil života, što nas goni da stalno koristimo mehanizme odbrane i tako neracionalno koristimo svoj libido, odnosno mentalni aparat, o čemu govori naše kolektivno posrtanje po pitanju mnogih društvenih djelatnosti koje čine osnovnu susptancu i pretpostavku svake društvene zajednice, odnosno njenog progresa i perspektive.

Ne treba mnogo pameti, pa vidjeti kako to činimo. Jedan mali broj (oligarsi i njihove pristalice) adaptirao se ovakvoj morbidnoj stvarnosti, prihvatio je regresivni mehanizam odbrane, slavoljublje, korupciju i druge sociopatološke obrasce ponašanja, potom migraciju širom svijeta, treći nemoćni i umorni od ovakve sumorne stvarnosti, ne mire se sa njom i imaju stalno i poražavajuće osjećanje poraženosti, odsustva perspektive te odbačenosti, i osjećaj da nijesu adekvatna ljudska bića, koji često puta izlaz traže u suicidu.

Autor je neuropsihijatar

( Prof. dr Mirko Peković )