Suze sa Hiosa

Jutro je obećavalo vrelinu. U trajektnoj luci Češme putnici za Hios stoje u redovima pred šalterima pasoške kontrole. Nije lako napustiti Tursku u pravcu Evropske unije koja je odavde udaljena desetak kilometara. Za tu relaciju povratna kartu košta 40 eura. Trajekt „Hios“ kasni u polasku pola sata. Poslije polusatne vožnje uplovljavamo u luku glavnog grada koji se kao i ostrvo zove Hios. Poslije iskrcavanja prva zabava je čekanje u podužem redu uz oronulu zgradu pored mora. To je grčka pasoška kontrola. I najzad stižemo u grad. Pogled na dok pored pristaništa ne obećava puno. Kamioni koji manevrišu, jedni nestaju u utrobi trajekta, drugi su upravo izašli i čekaju na parkingu da gužva prođe. Nešto dalje nailazimo na znak koji nas usmjerava na zapadni ili sjeverni dio grada. Skrećemo desno, prema centru.

U informacionoj kancelariji za turiste ljubazna dama nam daje nekoliko savjeta, ali najvažniji od njih je - gdje da popijemo dobru kafu i skupimo snage za dan. Poslala nas je pravo u tvrđavu.

Doručak među bedemima

A iza bedema nas je sačekalo iznenađenje - lijep trg sa spletom sokaka oko njega i prvoklasni kafić Segreto est23. Tu smo doručkovali uz lagani džez, uživajući u pravom kapućinu. Naposljetku, Venecija i Đenova su vladale ostrvom preko tri vijeka. Uputili smo se sokacima punim iznenađenja. Mala crkva, bašta restorana među ruševinama ili kula na kraju obične ulice čine ovu simbiozu varoši i tvrđave izuzetnim mjestom.

Prođemo i pored Crkve Svetog Đorđa koja kao da u sebi sažima istorijsku sudbinu cijelog ostrva. Vizantija je u 10. vijeku izgradila i debele zidine ka moru i crkvu u tvrđavi. Đenovljani su kao novi gospodari pravoslavnu crkvu pretvorili u katoličku. Kažu da je ovdje sahranjen Đovani Đustinijani Longo, komandant odbrane Konstantinopolja 1453. Brod ga je ranjenog doveo poslije pada Carigrada da umre na rodnom ostrvu. Sahranjen je na ovdašnjem groblju, ali zemljotres iz 1881. zatro je svaki trag njegovog groba. Osmanlije su ostrvo osvojili više od jednog vijeka poslije pada Carigrada. Crkvu su pretvorili u džamiju, a pun krug se zatvorio kada su Grci poslije deset vjekova opet tu bogomolju pretvorili u pravoslavni hram.

Međutim, osmanska epoha ostavila je i poneki upečatljiv trag. Nailazimo na dobro očuvano tursko kupatilo.

Ulaz je besplatan. Ovdje se došaptavaju kamen i svjetlost što dolazi kroz kupolu, u tajanstvenim donjim odajama lelujaju sjenke. Nedostaje klokotanje vode, njeno prskanje po kamenu, njena raspršenost u svjetlosti. Ali vodu je popilo vrijeme.

Ahilova srdžba

Vraćamo se iz tvrđave, koja je između luke i centra, i nailazimo na modernu zgradu sa bijelim poprsjem u zelenilu pored nje. Ispod bradatog lika stoji napisano „Omiros“. To nas podsjeća na činjenicu da je maloazijska obala „Bijelog mora“, kako su mornari ponekad zvali Egej zapravo prazavičaj evropskog pjesništva. Evropska kultura ima svoj korijen u čovjeku koji se zvao Homer. A prva riječ ključnog spjeva - Ilijade - jeste „srdžba“ ili „gnijev“. Iz toga možemo zaključiti da je Evropa rođena na maloazijskoj obali iz opjevanog gnijeva: „Srdžbu mi, boginjo pjevaj, Ahila, Peleju sina“. Početak Ilijade. Ta Ahilejeva srdžba ima uzroke. Najprije jer mu je zapovjednik grčke vojske Agamemnon uzeo omiljenu robinju, pa se bijesni junak povukao iz Trojanskog rata, a Grci počeli da gube. A potom se slavodobitno vraća u rat. I to opet bijesan zbog toga što mu je ljubavnika Patrokla - a ne drugara, kako to čedno navode mnogi evropski udžbenici - ubio Trojanac Hektor.

Mnogo grčkih ili nekadašnjih grčkih mjesta tvrdi da je baš u njima rođen Homer. Na stranu „homersko pitanje“ - da li je Homer bio čovjek ili naprosto mitska posuda za najstarije grčke epove. Kandidati koji slave Homera kao svog sunarodnika i komšiju su u rasponu od Smirne do Atine, od Rodosa do Itake ili - Hiosa.

Hios bi pored Smirne, izgleda bio najvjerovatnija lokacija Homerovog rođenja. Jedna grčka porodica sa ostrva tvrdi da je u njoj rođen Homer, te da ime njihovog sela čuva uspomenu na slavnog slijepog pjesnika, koji je uz kitaru pjevao o Trojanskom ratu i Odisejevim lutanjima. Na Hiosu se pričaju priče o „Homerovoj stijeni“ gdje je navodno učio omladinu pjesništvu. Zato me ne iznenađuje Homerova bista nadomak Homeriona - glavnog kulturnog centra na ostrvu.

Ostrvo aeda

Stari Grci su svoje pjesnike nazivali aedima. Za Homera ne možemo biti sigurni, ali legendarni kompozitor bez kojeg ne bi bilo ni Grka Zorbe, Mikis Teodorakis, sigurno je rođen na ovom ostrvu.

Na Glavnom trgu sa fontanom nailazim na dalekog Homerovog ili Teodorakisovog rođaka. Njegova kitara je buzuki, a tog će jutra pjevati tužne i radosne pjesme o zavičaju.

Sa Glavnog trga polazimo prema pješačkoj zoni. I odmah nabasamo na džamiju koja to više nije. Izgleda da je to sudbina ovih obala - crkve koje više nisu crkve, džamije koje više nisu džamije.

Medžidija je izgrađena 1846. Prilikom posjete Hiosu sultan Abdulmedžid I je podstakao gradnju džamije izvan zidina tvrđave. Time je na ostrvu, koje je ogromnom većinom bilo hrišćansko, ostavio znak da je kao vjerski i svjetovni vladar - kalif i sultan - ipak musliman - iako je bio poznat kao reformista koji želi da integriše probuđene nemuslimanske mase u svoje carstvo.

Ta džamija je skoro vijek kasnije postala Muzej vizantijske umjetnosti. Vjerovatno ju je to održalo u životu i - u dobrom stanju.

Svirepi rukopis

Hios je postao tragičan simbol grčkog oslobodilačkog rata protiv sultanove vlasti. Aprila 1822. desio se „Masakr na Hiosu“. Na ostrvo su se prije toga iskrcale na hiljade grčkih ustanika. Nisu mogli da zauzmu utvrđenje u gradu Hiosu koji se tada zvao Hora, ali je ono bilo pod opsadom. Osmanska vlast šalje 45 000 vojnika na ostrvo. Njihova naređenja su jasna: sve muške stanovnike starije od dvanaest godina, sve žene koje imaju više od četrdeset godina, svu djecu ispod dvije godine - ubiti. Kaznena ekspedicija je ubila oko 25 000 Grka, 45 000 njih je odvedeno u roblje. Procjenjuje se da je pokolj izbjeglo između 10 i 15 hiljada ljudi. Umakli su na druga grčka ostrva. Glave i uši ubijenih su dopremljeni u Carigrad kao poklon sultanu. Na Hiosu je tada uništena i jedna od najvećih biblioteka na Egeju - 70 000 knjiga.

Prije pokolja Hios je bio bogato ostrvo. Godišnje je izvoz mastike iznosio 50 tona, a porez od tog izvoza je odlazio sultanovoj sestri. Grčki trgovci su imali svoja predstavništva od Marselja do Aleksandrije, ali i od Odese do Moskve. Poslije krstaškog osvajanja Carigrada 1204. Hios je najprije bio plijen Mlečana, a nekoliko decenija kasnije ostrvo preuzima Đenova. Tako je sve do 1566. kada novi gospodar postaje Osmansko carstvo. Zanimljivo je da je pod svim vlastima ostrvo uživalo izvjesnu autonomiju. Turci su se ograničili na vojno prisustvo u ojačanoj tvrđavi, koju su izgradili Đenovljani, a ostavili su netaknute privilegije dvadeset sela koja su proizvodila mastiku.

Svemu tome je došao kraj te 1822. „Masakr na Hiosu“ je odjeknuo u Evropi. Ežen Delakroa izlaže svoju sliku „Masakr na Hiosu“, Viktor Igo piše svoju pjesmu posvećenu masakru i naziva je „Grčko dijete“. U Moskvi sakupljaju novac za pomoć žrtvama masakra, London prijeti Osmanskom carstvu prekidom diplomatskih odnosa. Mada je Grčka stekla nezavisnost 1830, Hios je postao njen sastavni dio tek 1912.

U potrazi za skupocjenim suzama

Ništa od svega toga nije vidljivo u glavnoj ulici pješačke zone Aplotaria. Bočne ulice su pune kafića i restorana, a glavna ulica koja ide paralelno uz šetalište na obali, ima skoro sve radnje koje mogu da se vide i u drugim evropskim gradovima. Ovdje Hios djeluje velegradski. Poseban šarm ulici daju platna razapeta iznad nje, koja štite od nemilosrdnog sunca.

Prošetaćemo ovom ulicom sve do kraja - do lijepe crkve posvećene apostolu i jevanđelisti Jovanu. U potrazi smo za najslavnijim ostrvskim proizvodom. Nazivaju ga „suze sa Hiosa“. Mastika je smola koja curi iz zarezanih debala mastike - to je drvo iz porodice pistaća. Kada drvo plače, njegov vlasnik je srećan. Jer to odvajkada znači dobru zaradu.

Sa mastikom se ovdje pravi skoro sve. Kozmetika, slatkiši, sokovi, prašak za razmućivanje. Još u antička vremena pripisivali su joj blagorodan uticaj na želudac. Giros koji smo taj dan pojeli zalili smo sokovima začinjenim mastikom.

U jednoj starijoj radnji pazarili smo mastiku koja se razmućuje u hladnoj vodi, i jedva čekamo da je probamo.

Popodnevna dremka

Više od pola radnji zatvori se oko pola dva. Neke otvaraju u četiri, neke u u pet. Našu pauzu smo proveli na jednoj klupi u hladu, sladeći se nevjerovatno krupnim breskvama koje smo kupili u nekoj piljari. Jednostavno nismo mogli da prođemo kraj suncolikih plodova. Potom smo se šetali obalom, grad se u kasno popodne opet budio.

Pomalo smo zabrinuti, da li će na večernjem trajektu biti neke carinske kontrole. Ne znamo šta bi moglo da se oporezuje na granici EU i Turske, nadamo se da to neće biti i proizvodi sa mastikom. Sunce se nakosilo, još satima će tonuti u more u kojem je atički kralj Egej potražio smrt jer je povjerovao da mu je sin Tezej mrtav. Zbog te zablude, cijelo jedno more će se nazvati po njemu.

Nije trebalo da brinemo. Trajekt je kroz zapadno blještavilo plovio prema turskoj obali, nikoga neće biti briga za našu mastiku. Ponijećemo sa nama u Izmir, pa u Beograd naše „suze sa Hiosa“.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )