INTERVJU Vukotić: Misija FIAT-a je ista - sloboda i radoznalost

Tih devedesetih, ratnih i teških godina kakve su bile i u Crnoj Gori i na Balkanu, obnovljen je današnji FIAT - Festival internacionalnog alternativnog teatra FIAT - prisjeća se u razgovoru za “Art” rediteljka Ana Vukotić, direktorica festivala od njegove obnove 2013. godine, tada tek volonterka željna da doprinese radu i postojanju FIAT-a koji je osnovao jedan od utemeljivača alternativnog teatra u Crnoj Gori i regionu, reditelj Slobodan Milatović.

Susret sa FIAT-om, pozorištem, a onda i uključivanjem u sve te tokove, za Vukotić su bili sudbonosni i trajno je odredili - kao pozorišnu rediteljku autentičnog izraza, osobu koja se ne plaši dizanja glasa i borbe zarad opšteg boljitka, ali su je i povezali sa jedinstvenom manifestacijom koja se godinama održava na ponos Crnoj Gori, ali i nekadašnjoj Jugoslaviji, kao uporište i izvorište alternativnog duha teatra, bunta i avangarde, što i sama nosi u sebi.

Može se reći da je od tada još FIAT prolazio kroz Scile i Haribde, različite periode i izazove kako na kulturnom, tako i na političkom planu, ali je ostao dosljedan, sa istom misijom: sloboda, radoznalost, kvalitet i okupiranje svijesti ljudi ka nekim ljepšim i boljim stvarima. Za to je zaslužna i Ana Vukotić za kojom je 38. izdanje festivala, odnosno 11. otkako je direktorka.

Problemi koji su postali uobičajeni - finansije, prostor, podrška i mnogi drugi, nemaju vidljivog uticaja na realizovane programe, usaglasiće se publika svih profila, ali se postavlja pitanje kako bi festival izgledao kada bi dobio veće mogućnosti, snažniju podršku i zaigrao (se) u punom kapacitetu. Nekonvencionalan, bez tradicionalne ceremonije otvaranja ili zatvaranja, opušten, uz dobru energiju i kvalitetnu ponudu, FIAT nikada neće odustati od slobode, otvorenosti, radoznalosti, bunta, duha i energije, poručuje Vukotić.

U razgovoru za “Art” ona sumira ovogodišnje izdanje FIAT-a, komentariše okolnosti pod kojima se odvio, iznosi ideju modela po kojem bi mogao funkcionisati mnogo bolje, a za šta je potrebna veća podrška i Ministarstva kulture i Glavnog grada Podgorica.

Kakvi su utisci nakon ovogodišnjeg FIAT-a, kako biste sve sumirali?

FIAT svake godine radi u sve težim i težim okolnostima, ali to ne znači da je naš program manje kvalitetan. Naprotiv, trudimo se da iz godine u godinu odemo makar jedan korak dalje. Ono što nam u velikoj mjeri pomaže jeste ogromno interesovanje međunarodne javnosti i veliki broj prijava kojih je ove godine, za glavni takmičarski program, bilo 117. Ovogodišnjim izdanjem FIAT-a smo prezadovoljni! Ipak, okolnosti nisu dobre, počev od finansijskih, preko nedostatka prostora, zavisnosti od partnera i malog broja institucija kulture... A trebalo bi da je drugačije i da je saradnja sve bolja i bolja. No, karakteristika FIAT-a je da uvijek zasija u teškim i smutnim vremena kakva su i ova, a što je veći politički, socijalni i svaki drugi pritisak, to je FIAT jači, pa nam je i ova godina dala dodatni motiv. Mi smo već sad zakazali termine za sljedeće izdanje. Priprema festivala odvija se tokom čitave godine što nam olakšava organizaciju i planiranje budžeta, jer, kao što je poznato, učesnici FIAT-a sami finansiraju jedan dio troškova. Da bi se to moglo ostvariti potrebno je na vrijeme kontaktirati trupe, napraviti dogovore i blagovremeno poslati pozivna pisma kako bi oni dobili finasijsku podršku u svojim zemljama.

Otkrili ste da ste kao sredjoškolka pristupili FIAT-u. Kakvi su bili ti Vaši počeci?

Tih devedesetih, ratnih i teških godina u Crnoj Gori i na Balkanu, obnovljen je FIAT. Tada sam bila gimnazijalka, a većina programa se dešavala u KIC-u “Budo Tomović” i oko njega. Malo po malo, počinjali smo da bježimo iz škole kako bi pratili programe koje je festival nudio, a kako su išli dani, ja sam poželjela da budem dio tog tima i da nekako doprinesem. Tako sam jednog dana upala u neku kancelariju KIC-a, pitala ko su direktori, ljudi zaduženi za organizaciju i zatekla sam tu Sloba i Džonija. S vrata sam, sa ruksakom na leđima, pitala mogu li ja tu nešto da “radim za džabe”, tada nismo znali za riječ volontiranje, na šta su oni počeli da se smiju, rekli mi “Sjedi, možeš naravno”... To je nekakav moj prvi ulazak u FIAT, moja prva veza, velika, vjerovatno i neraskidiva, koja je bila pitanje pozorišta i zapravo onoga čime ću se kasnije u životu baviti. Zbog svega toga je FIAT za mene lično veoma značajan i osjećam tu jaku povezanost i energiju.

FIAT je kasnije ponovo obnovljen 2013. godine na inicijativu Ministarstva kulture. Moj profesor Branislav Mićunović je tada bio ministar kulture i svi su na neki način bili šokirani i smatrali da meni pripada neka druga uloga u kulturi, međutim ja sam bila apsolutno srećna i mislim da je napravio fantastičnu procjenu. Jer, ja sam uvijek imala tu vrstu bunta i potrebe za drugačijim formama, bez obzira što sam u nacionalnom teatru jedini zaposleni reditelj više od 20 godina, uvijek sam imala potrebu za nekim kontrapunktom u odnosu na ono što je klasično pozorište. Slobo je tada bio sa nama, mučili smo se, ali smo se i nadali da ćemo već tih prvih godina dobiti status manifestacije od posebnog značaja za kulturu Crne Gore, da ćemo naći načina da napravimo instituciju, da ćemo naći načina da dobijemo neki svoj prostor u kojem možemo da dejstvujemo tokom cijele godine, jer imamo publiku, a to uvijek jeste relevantna mjera svih programa koje nudimo u kulturi. Šteta je za ukupan crnogorski kontekst da se ove stvari ne prepoznaju i da ja, nakon ovoliko godina, idalje ponavljam tu istu priču.

Šta biste rekli da je svih ovih godina vizija, ali prvenstveno misija FIAT-a?

FIAT-ova misija je da bude jedno apsolutno polje slobode, istraživanja i radoznalosti. Toga nam i nedostaje. Ono što mi je važno jeste i da sačuvam taj specifični duh koji FIAT nosi, a čini mi se da to radimo na dobar način, pa čak i tim posljednjim danom koji posljednjih godina provodimo u Dabovićima, kao pohvalu Slobu Milatoviću, zato što volimo da pamtimo, a ne da zaboravljamo ljude koji su postavili važne i velike stvari za našu kulturu. Pokazalo se da FIAT-ov duh živi i to je nešto što je ključna stvar i trebalo bi da bude ključni kriterijum svima koji odlučuju o nama. Za nas je to motiv, a mi znamo da smo jedan od najznačajnijih segmenata u crnogorskoj kulturi. Kako se god ophodili prema nama, mi smo toga svjesni a vrijeme će to i pokazati. Stvari se pokažu u vremenu. Doći će neko drugo vrijeme, drugi ljudi koji će moći da naprave procjenu i usporedbe šta se u ovom vremenu tokom kojeg sa svojim vrijednim timom vodim FIAT, ali i u onom ranije, sve radilo i dešavalo, i vidjeće se gdje smo mi na toj ukupnoj kulturnoj mapi ovoga vremena u Crnoj Gori. Stvari koje su nam neophodne i koje su naša misija jesu, ponavljam: pitanje slobode, radoznalosti, okupiranje svijesti i interesovanja ljudi za neke ljepše i bolje stvari.

Budžet FIAT-a i dalje zavisi od javnih konkursa Ministarstva kulture i Glavnog grada. Koliko je ta neizvjesnost teška i nezahvalna?

Čuli ste da su i Ministarstvo kulture i Glavni grad vrlo ponosni izdvojenim sredstvima namijenjenim FIAT-u, ističući da dobijamo najveće iznose na tim konkursima. To jeste tačno, ali apsolutno nije dovoljno. Suština priče je da su ti konkursi vrlo loše koncipirani, ali i da FIAT-u tu nije mjesto. Na njima se raspodjeljuju sredstva namijenjena nezavisnoj kulturnoj sceni, a bez obzira na to, pravo apliciranja imaju i institucije koje imaju stalne izvore finansiranja koje mogu da prikažu mnogo veći ulog nego mi (proces je takav da je neophodno prikazati 50 odsto budžeta da biste dobili drugi dio sufinansiranja). U tom smislu, izuzetno je teško. Mislim da bi za FIAT presudno bilo da izađe iz tog načina finansiranja i da dobije status koji je odavno zaslužio i čije kriterijume apsolutno zadovoljava. S obzirom na to da Ministarstvo kulture već devet mjeseci ima na stolu predlog da se FIAT-u dodujeli status manifestacije od posebnog značaja za kulturu Crne Gore, koji je uputio Glavni grad, a čuli smo da je taj predlog upućen i 2019, bojim se da to pitanje neće biti riješeno ni u ovom mandatu. Ali, hajde da budemo optimisti i sačekamo na novu postavku. Ono što je sigurno jeste da naš entuzijazam neće splasnuti. U takvim okolnostima imati 12 predstava u glavnoj takmičarskoj selekciji, brojne prateće programe, zadržati atmosferu i duh festivala, razvijati međunarodnu saradnju, nešto je čime se ponosimo, a sve to je zasluga malog tima stručnih ljudi koji se bave ovim festivalom i kojima se izuzetno ponosim.

O čemu nam govori to što sistem i način funkcionisanja u kulturi, zavisi od postavke u Vladi ili Ministarstvu?

To je zaista tužno. Svjedoci smo svih ovih godina da zapravo svaka nova postavka u Ministarstvu kulture kreće ispočetka i svaka nova postavka ima neke svoje favorite, zanemarujući kriterijume i ignorišući evaluacije projekata, festivala... To je nešto što bi trebalo da bude pravilo i da se podrazumijeva, da ne zavisimo od toga ko će biti ministar, već da imamo i zakone i regule koji će nam obezbijediti da kontinuirano funkcionišemo, da taj novi čelnik koji dođe - ide dalje, a ne da počinje stvari ispočetka.

Koji bi model omogućio rast FIAT-a?

Potvrdiću da je tačno da je FIAT-u nuđeno da postane javna ustanova. Ja sam izričito protiv toga jer znamo da se direktori javnih ustanova postavljaju po političkoj raspodjeli, što bi uništilo FIAT-ov duh, a to je pitanje slobode, umjetnosti, pa i zaostavštine Sloba Milatovića. Sa druge strane, mi odlično znamo kako stvari funkcionišu, pa bismo došli u situaciju da se ljudi zapošljavaju po partijskoj osnovi, a onda bismo se opteretili tim ogromnim brojem ljudi koji zapravo nisu potrebni. Ono što godinama predlažem jeste osmišljavanje malih ustanova kulture sa malim brojem kvalitetnih ljudi - što odgovara savremenim potrebama u kulturi. Ideja je da to budu privatno-javna partnerstva - nas kao struke, države i opštine. Većinu kulturnih sadržaja u Crnoj Gori danas nudi nevladin sektor, a svi se finansiramo od države i opština, i tu počinje niz paradoksa... Nevladine organizacije (NVO) koje nemaju zaposlenih mogu da realizuju određene programe, ali nisu relevantni partneri za evropske fondove, a broj evropskih fondova za kulturu je ogroman, ali nam promiču jer nemamo validne firme kojima možemo da dođemo do tog novca. FIAT po svojoj tradiciji i profilaciji treba da se finansira iz evropskih fondova. U situaciji kada vam država daje 49-50 hiljada eura nemoguće je od tih fondova tražiti 200 hiljada ili pola miliona, jer je budžet koji dobijate u matičnoj državi presudan za fondove. Kad su pozorišni festivali u pitanju, FIAT je jedini u tako specifičnoj situaciji da smo u pravnom smislu NVO. Ako uporedimo budžete, broj zaposlenih, broj programa, vrijeme trajanja crnogorskih festivala poput Budva Grad teatra, Barskog ljetopisa, Purgatorija u Tivtu i raznih drugih, sa onim što FIAT radi i nudi u okviru poznatog budžeta, mislim da će stvari biti više nego jasne. Iz iskustva koje su ti festivali prošli kada su postali javne ustanove, jasno je da to nije model koji unapređuje i pomaže razvoj festivala. To bi trebalo da bude za nauk i potvrda da su neophodne nove institucije kulture u kojima struka ulazi kao partner, a država i opština sa novcem i resursima.

Imali ste i probleme sa prostorom?

Mi smo ove godine bili u velikom problemu kada nam je u posljednjem trenutku otkazan krov KIC-a, a nismo mogli da dobijemo ni otvorenu scenu iza Muzičkog centra Crne Gore jer ljudi koji vode tu instituciju smatraju da treba da naplate FIAT-u iznajmljivanje platoa (koji nema nijedan scenski uslov i koji je zapravo javna površina). Neophodna je saradnja. Iz tog razloga se apsolutno zahvaljujem CNP-u koji nam je do kraja izašao u susret, što nije bio slučaj svih godina, jer su postojale sezone kada nisu bili otvoreni za saradnju, što je opet zavisilo od volje direktora. Kao što znate, mi ove godine prvi put nismo imali otvorenu scenu, jedino su prateći programi bili smješteni u predivnom ambijentu dvorišta Kuslevove kuće. Tvrdim da je Kuslevova kuća najbolji prostor u Podgorici i smatram da je šteta što ta kuća i to dvorište nije kulturno jezgro grada koje radi i okuplja publiku 365 dana u godini. Bili su izuzetno korektni ove godine i ustupili nam prostor u posljednjem trenutku, tako da sam već poslala upit za rezervaciju određenih termina za sljedeću godinu, jer ambijent tog dvorišta i kuće je mjesto gdje je FIAT dugo godina razvijao sjajnu atmosferu, što se i ove godine potvrdilo. Sa druge strane, i građani su željni tog prostora. To jeste galerija, ali sa izuzetno malim brojem posjetilaca i bez šire publike, svjedoci smo... Takođe, tu je i fantastični prostor stare robne kuće sa spratom ispod zemlje, dva iznad, a tu je i krov za koji sam maštala da može biti botanička bašta Podgorice. Taj prostor je kao stvoren za kulturu i mislim da ne bi smjeli da podlegnemo pritiscima biznisa i novca pa da i taj prostor pretvorimo u neke stambene ili biznis objekte. Moramo ljudima ponuditi neki izlaz iz ovih okolnosti, vremena i informacija koji obiluju prljavim temama kojima smo u stanju da se bavimo. Ljudima je potreban izbor, potrebno nam je da umijemo dušu posle svih tih otrova koje svakodnevno praktikujemo putem medija i društvenih mreža.

Koliko bi obezbjeđivanje prostora zapravo doprinijelo i drugim aspektima razvoja festivala, grada i države?

Generalno, problem je što nemamo kulturno jezgro grada, a ja tvrdim, što je i FIAT dokazao i pokazao i ove godine, da građani traže i žele kulturu, ali i kulturno jezgro grada u kojem će se okupljati. Podgorici to apsolutno nedostaje, a za to imamo mnogo uslova. Preporuke Evropske unije su da se stari vojni, industrijski objekti prenamjenuju za kulturu, sport i edukaciju. To je velika šansa, jer ne mora ni država ni opština da obezbijedi isključivo novac. Kada bismo dobili neki stari vojni, industrijski prostor, to bi bila garancija za fondove za koje bismo mogli da apliciramo. Mislim da bi to trebalo da bude prostor koji bi, sem FIAT-a, okupio i druge festivale, pojedince, udruženja, kreativne industrije, što FIAT već ima u svojoj osnovnoj postavci koju smo Slobo i ja osmislili te 2013. Jer, FIAT nije samo pozorište i takmičarski program, već i razvijanje ostalih pratećih segmenata, pa se trudimo da prateće programe konstantno unapređujemo. To bi bila neka struktura za novi kulturni centar i kulturno jezgro grada. Šansi i ideja ima puno, a projekata koje smo poslali ka Ministarstvu i Opštini je neznan broj. Čak smo jedne godine uspostavili dogovor sa Fondacijom Petrović Njegoš i dobili obećanje princa Nikole da će, ukoliko nam Opština dodijeli prostor, on obezbijediti građevinsku firmu kao partnera za renoviranje i austrijsku firmu koja bi besplatno uradila energetski isplativu zgradu. Imamo i nudili smo dosta kreativnih ideja, a neophodna podrška pokrivitelja uvijek je izostajala.

FIAT pokazuje da ima publiku svih generacija, ali i da su ljudi željni kulture. Kakva su Vaša zapažanja?

Ono što apsolutno motiviše sve nas u timu jeste definicija publike “od 7 do 77”. Posebno raduje to što je ove godine bio ogroman broj mladih ljudi, nekih novih lica, srednjoškolaca, čemu je dosta doprinijela italijanska predstava “Gaia” i fond na kojem smo konačno prošli kao partneri (nismo mogli biti nosioci projekta), a koji je uključio 18 mladih i djece iz Crne Gore. To ih je na posebno lijep način uključilo u kulturu, pozorište i FIAT. Ipak, žao mi je što svjedočim odnosu koji ima Fakultet dramskih umjetnosti, koji sam i ja završila. Sjećam se da je nama imperativ od svih predavača i profesora bio da pratimo apsolutno sve događaje u kulturi. Snalazili se, ali smo pratili sve što se dešavalo širom Crne Gore. Ne vidim da je to atmosfera na FDU trenutno. Naravno, moram spomenuti i da je među mladim volonterima ove godine bilo njih nekoliko studenata dramaturgije, tako da ne govorim da je isti slučaj sa svima, ali evidentno je da veliki broj studenata nije zainteresovan za ono što jeste njihova oblast obrazovanja.

A ni ljudi na čelnim pozicijama, donosioci odluka, reklo bi se, nisu bili na programima, pa ni na otvaranju/zatvaranju, odnosno prvog i posljednjeg dana?

Za sve dane trajanja i tokom svih programa, ja nisam vidjela nikoga od funkcionera ili donosioca odluka. Žao mi je što nema ljudi iz Glavnog grada i Ministarstva kulture koji bi bili delegirani da prate programe, a ne da se o njima informišu putem medija ili sude bez stvarnih kriterijuma. Ako su ovo najveće pare koje oni ulažu putem konkursa, valjda bi trebalo da vide i isprate na šta ide taj novac. FIAT je sam po sebi otvoren i ja uživam u tome što nemamo protokole svečanog otvaranja i zatvaranja, jer smatram da je to procedura koja ne pripada FIAT-u i ponosim se time što to nemamo. Možda i zbog toga plaćamo cijenu, jer valjda kada se sa njima sarađuje, kada oni dolaze na ceremonije, otvaraju programe, fotografišu se, možda im to nešto više znači. Smatram da imamo dovoljno stručnih i profesionalnih argumenata da ne moramo da pristajemo na takve protokole i da nemamo potrebu da trčimo za političarima. Političari treba da trče za nama, zato što smo mi kultura i srce ove zemlje i jedini identitet koji Crna Gora ima, a sve ostalo je servis za građane.

U svakoj zemlji i društvu imamo i takozvanu mejnstrim kulturu, ali i nešto što je kič, šund, pa i tzv. treš, a onda i alternativu koja podrazumijeva bunt, istraživanje, preispitivanje. Ima li alternative danas i šta ona znači?

Radoznalost je nešto što nam nedostaje. Bojim se da smo sistemom školovanja po Bolonji, kao jedan mali prostor mnogo izgubili. Kuburimo sa ozbiljnim neznanjem. Teže je završiti gimnaziju nego bilo koji fakultet po Bolonji i dolazimo u situaciju da imamo ogroman broj školovanih ljudi koji nisu osposobljeni za rad, nisu osposobljeni da obavljaju poslove za koje se školuju, bez prakse, bez živih iskustava kroz koje moraju da prolaze da bi došli do nekog rezultata, mi to nemamo. U tom smislu, apsolutno je alternativa i u moje vrijeme bila od velikog značaja, a čini mi se da će doći to vrijeme ponovo, i to vrlo brzo. I mladi ljudi u publici koji su se pojavili ove godine na FIAT-u su, čini mi se, siti telefona i društvenih mreža, tako da mislim da dolazi vrijeme u kojem pozorište opet može da zasija, jer pozorište je živa stvar, tu imate žive ljude ispred sebe, direktno ste uvučeni u živu komunikaciju, a to je nešto što će nam sve više nedostajati u ovim otuđenim i digitalizovanim vremenima u kojima živimo.

Na to je upozoravao i ovogodišnji program. Koliko je važno i tim, pozorišnim, putem poslati poruku, otvoriti neku temu?

Neophodno je i izuzetno važno. Nije naš zadatak da dajemo odgovore i načela po kojima treba živjeti, već da postavimo dobra pitanja i samim tim smo već stigli do polovine dobrih odgovora. Kultura mora da preispituje, da postavlja pitanja, kritikuje, analizira stvari i sve to na različite načine, kako bi jedno društvo bilo bolje. Ako pričamo o Crnoj Gori, smatram da je Crna Gora država zbog štamparije Crnojevića koja je ovdje postojala 39 godina nakon Gutenbergove. Sve ostale stvari su takođe važne, ali to je naš najveći kapital, ono što je pitanje kulture, pismenosti, obrazovanja i nauke. To smo mi, to je naš identitet, a ako to izgubimo čemu onda sve ostalo što radimo?

Kakva su Vaša očekivanja kada je u pitanju odnos prema kulturi i FIAT-u u narednom periodu?

Iskreno, pojma nemam. Bojim se da će stvari u Crnoj Gori i dalje teći kako i do sada teku, nažalost. Opet će doći neki drugi ministar, pa ćemo vidjeti hoćemo li mu biti dragi više ili manje i zna li on uopšte da mi postojimo, jer vidimo kako stvari funkcionišu i kako se raspodjeljuju resori. Ono što je stvarno tužno jeste da tokom kampanje za posljednje parlamentarne izbore nijedna politička partija nije spomenula kulturu. Vidim i da resori koji bi trebalo da su najvažniji u Crnoj Gori: kultura, obrazovanje, mediji, sport i nauka zapravo su nešto što je maltene rešto u političkoj raspodjeli. U toj haotičnoj kampanji niko kulturu nije ni pomenuo, niti smo čuli ijednu viziju ili značajnu stvar vezanu za kulturu. Onda se pitam čime se bave ti poltiičari? Za šta se oni bore? Za novac, kapitalizam, ekonomiju? Zalud ćemo imati novac i veće plate jer ćemo se pretvoriti u kapitalističke, amortizovane mašine koje mogu platiti ono što mogu da kupe, vrteći se u tom krugu bez ikakvog duhovnog razvoja i bez ikakvog ulaganja u nešto što je suština svakog čovjeka.

Odjeci i suštinska uloga FIAT-a: Pozorišni repertoari kaskaju, zaslugom umjetničkih direktora

Kakva je crnogorska pozorišna scena i ima li FIAT nekog uticaja na nju?

Volim da kažem da je dijelom zasigurno i FIAT zaslužan za to što je nacionalni teatar ove godine bio uključen u glavnu takmičarsku selekciju sa tri predstave. Takođe, želim da vjerujem da je doprinio i podsticanju nezavisne produkcije, pa smo ove godine imali četiri predstave u pratećem pozorišnom programu, a koje su nastale u nezavisnoj produkciji u Crnoj Gori. To je ono što je važno, to su odjeci i to je suštinska uloga FIAT-a u našoj kulturi. Kad su u pitanju repertoari naših pozorišnih kuća oni kaskaju, a to je posljedica biranja umjetničkih direktora. Nema velike filozofije kad je u pitanju nacionalni teatar, jer tu prosto mora da postoji baština, savremena drama, komedija, tragedija, a naravno i neki savremeni eksperimentalni komad. Bojim se da smo počeli da lutamo kada smo izašli iz te osnovne šeme. Važno je da umjetnički direktor ima viziju, da zna šta želi i čime da se bavi u datoj sezoni, što olakšava i rediteljima i kompletnom timu. Kultura traži veliko promišljanje, naročito kada ste na nekim odgovornim pozicijama, a to znam i sa pozicije direktorke FIAT-a, jer ulažemo ozbiljnu energiju u osmišljavanje programa. Morate da imate kriterijume i morate da imate stav da biste po tom kriterijumu pravili selekciju. Čini mi se da se stvari dešavaju po inerciji u odnosu na novac, sigurno finansiranje i slično, a onda šta napravimo - napravili smo, a jesu li te nekolike predstave dobre ili loše, jesmo li išli na festivale i imali publiku, djeluje da je manje važno.

Važnija nam je publika, nego zarada

Kakva je situacija sa produkcijom FIAT-a?

Ranijih godina smo imali sopstvene produkcije. Tu je koprodukcija sa CNP-om, predstava "Danzen" u režiji Damjana Pejanovića, kao i koreodrama "U amanet" Tamare Vujošević Mandič. Strašno je teško realizovati ih, zato što ne postoji ni jedan resurs, počev od sale, pa preko kreativnih saradnika i tehničke podrške. A sve i da se nešto uradi, ukoliko to nije koprodukcija sa nekim repertoarskim pozorištem, ne postoji mogućnost da se to igra. Nije način da se sve to finansira od karata, jer je mala platežna moć i ljudi jednostavno nemaju novca ni za neke osnovne stvari. Karta za pozorište jeste jeftina, najjeftinija u regionu, ali za neke ljude je i to mnogo. Često su me pitali zašto ne naplaćujemo karte za FIAT... Zato što nam je mnogo važnije da imamo publiku i da ljudi imaju priliku da gledaju predstave, da dođu i uživaju, a od prodaje karata ne bismo ni mogli zaraditi. Uz to, bilo je dosta ljudi koji su ispratili kompletan program FIAT-a, a teško da bi neko mogao da plati 12 karata za 12 predstava. Moramo imati viziju, moramo se otvoriti i ići ka široj javnosti i građanstvu, stvoriti kontekst u kojem će biti prirodna stvar da se posjećuju kulturni događaji, da se ode u pozorište, kupi knjiga, pođe na izložbu...

Umjetnici koji preispituju i kritikuju su progonjeni, a lojalni poželjni

Kakva je kultura u Crnoj Gori?

Kultura je duboko ispolitizovana i to je veliki problem. Došli smo u situaciju da su umjetnici za koje se bori svako društvo, a to su oni koji su uvijek spremni na bunt i koji su spremni da kritikuju i dovode stvari u pitanje, kod nas zapravo progonjeni, a oni "umjetnici" koji su lojalni i ne talasuju su poželjni. U tom ambijentu teško možemo da dobijemo prave rezultate i stvarni kvalitet. Nema puno ljudi koji su spremni, kao što ja jesam, da se konfrontiraju. Ja se ne konfrontiram ni iz kakvih ličnih razloga, već iz motiva koji se tiču kulture, moje i profesije mojih kolega. Svjedoci smo da je veoma mali broj takvih ljudi. Čak i u varijanti kada se ljudi postavljaju na funkcije po partijskoj liniji, neka nam makar daju najbolje što imaju. Vjerujem da i u tim političkim partijama koje međusobno dijele radna mjesta i visoke funkcije u kulturi, postoje bolji.

Takođe, kad je crnogorska kultura u pitanju, mi smo u jednom velikom i generalnom problemu zato što nemamo univerzitet umjetnosti. To je tačka u kojoj se kultura izdvaja kao jedan poseban segment u kompletnom društvu i odakle kreće njeno djelovanje kao korektiva društva. Kultura mora imati tu ulogu. Mi nemamo univerzitet umjetnosti, pa onda redom iz te tačke nemamo razvijene institucije kulture koje bi obezbijedile da kultura zaista ima onu ulogu koja joj u svakom društvu pripada. Puno je problema, a čini mi se da počinju od univerziteta i dalje se multiplikuju kroz nerazvijanje institucija. Imate ozbiljan broj ljudi koji se školuju na Cetinju, a mi maltene imamo tri pozorišta i više kulturnih centara, pa glumci mogu da se zaposle svega na tri, četiri adrese, ali tim pozorištima to i nije prioritet. U tom smislu, sistematizacije pozorišta su vrlo problematične. Smatram da i postojeće institucije kulture, misleći na pozorišta, treba da dožive ozbiljne reforme iznutra.

Sa dobrim timom, voljom, znanjem i vizijom, može se naprijed

Kako riješiti probleme i unaprijediti stanje u kulturi?

U najvećoj mjeri to je pitanje znanja, dobre volje i dobrih timova koji bi se okupili da sve to osmisle. Mnoštvo je stvari loše postavljeno. Neophodan je precizan razvoj institucija, a onda i evaluacija finadiranih manifestacija i projekata. Kada je u pitanju Nacionalni program za kulturu koji je prvo kasnio, a onda je realizovan u posljednjem trenutku, bojim se da će ostati mrtvo slovo na papiru ukoliko se ne napravi neki dobar akcioni plan. Ako se ne budu razvijale institucije, pitanje je ko će taj plan da realizuje, kako ćete doći do stvarnih rezultata i neophodnih stvari? Puno je problema, ali smatram da sa dobrim timom, voljom, znanjem i vizijom, vrlo brzo i velikim koracima se može naprijed. Uz to, za razvoj žive kulture najznačajnije su dobre konkursne linije... Jer, ako želite, kulturu možete da definišete kroz konkurse, napravite posebne linije za sve segmente, da vidite tačno ko može da aplicira i za šta, a uz evaluaciju moguće je dobiti i mnogo više nego od Nacionalnog plana za razvoj kulture koji je, iz moje vizure, bitan samo za neke kapitalne investicije. Nacionalni plan treba da bude vizija u kulturi i vizija kulture, a kao takav traži promišljanje i kreativan pristup.

( Jelena Kontić )