KOSMOS ISPOD SAČA

Magija iz Njegoševe ulice

Jagoš Marković nije dao mnogo intervjua, ali je u svakom intervjuu potencirao da je krenuo iz Njegoševe ulice, iz Podgorice. Da je pokupio porodično vaspitanje od babe, da je gledao Petra Tomasa i opisivao do tančina kako je na njega djelovao tekst iz predstave Dundo Maroje, a kako je udahnuo Mediteran koji se provlači u skoro svim njegovim predstavama kao motiv, ili u scenografiji, temi, kostimu ili u jeziku

30185 pregleda23 komentar(a)
Jagoš Marković, Foto: nova.rs

Reakcija mnogih ljudi na vijest da je umro Jagoš Marković bila je - nevjerica. Od Olje Bečković preko Mire Adanje Polak, do glumaca i prijatelja, niko i dalje ne može da povjeruje. Jagoš Marković je prozivodio magiju u pozorištu, bio je gromada u domenu kulture i teatra, pa je prosto nezamislivo da ga više nema. Imao je stav kao da nema te bolesti ili problema koji mu nešto može nauditi. Ljudi imaju osjećaj da je sa njim otišlo mnogo toga vrijednog, ljudi žale i za svim predstavama koje je još mogao da proizvede, nakon kojih bi svi na sceni opet dobili ovacije od publike.

Dušan Prelević Prele ima zbirku priča “Kako je umro Baš Čelik”. U toj zbirci postoji priča po kojoj i naslov knjige nosi naziv. Riječ je o nepristajanju na vijest da neko čeličan može da premine. Ljutnja i nevjerica kad se pomiješaju, to je taj koktel emocija. Prelevićev lik je kivan na sve zbog odlaska čeličnog prijatelja, ostavi džezvu u kojoj se kuva kafa i samo izađe. Ode nekud besciljno, da proba da nađe odgovor na najveće pitanje svih vremena.

Jagoš Marković nije dao mnogo intervjua, ali je u svakom intervjuu potencirao da je krenuo iz Njegoševe ulice, iz Podgorice. Da je pokupio porodično vaspitanje od babe, da je gledao Petra Tomasa i opisivao do tančina kako je na njega djelovao tekst iz predstave Dundo Maroje, a kako je udahnuo Mediteran koji se provlači u skoro svim njegovim predstavama kao motiv, ili u scenografiji, temi, kostimu ili u jeziku.

Glumac Dragan Bjelogrlić napisao je za Nedeljnik tekst o Jagošu Markoviču, podnaslov je “umesto in memoriama”, a naslov je “Mocart iz Podgorice”. Taj naslov je tačan! Jer, Jagoš je bio dokaz da iz Podgorice može da nikne neko ko će svojim djelom da zasjeni i Beograd, Dubrovnik, Zagreb, Tivat, Budvu ali i Švedsku! Svojim djelom oborio je sve provincijalne misli kako nešto ne može, kako smo osuđeni na osrednjost i kako se samo u velikim centrima rađaju veliki i nastaju velika djela. On je krenuo iz Podgorice a stao je na najveće postolje, sve najveće nagrade u oblasti pozorišta otišle su u njegove ruke, s pravom!

Ali taj Mocart iz Podgorice, sudeći po reakcijama ljudi koji su zaduženi za kulturu grada Podgorice, nije na njih ostavio veliki uticaj, ili nisu svjesni svega što je stvorio. Možda sjede na ušima naši kulturni djelatnici. Jer, ili zbog neznanja, ili zbog opšte neinformisanosti i nečinjenja, promakao im je Jagoš Marković. Šteta, jer on je bio jedan od najvećih rođenih Podgoričana koji su u kulturi ostavili takav trag.

Upravo u ART-u, prije skoro deset godina sam kritikovao Bana Popovića zbog govora i sadržine tog govora koji je održao na jednom političkom skupu. U Beogradu je na sahrani Jagošu Markoviću govorio i Bane Popović, a govorio je dobro, i to treba istaći. Vrijedjelo je da ga je ispratio neko iz Podgorice. Ne olakšava porodici i prijateljima gubitak, ali daje smisla svemu.

Jer Jagoš Marković je govorio da kad god bi dobio veliku nagradu prisjetio bi se da je on onaj “Mali Jašo iz Njegoševe ulice”. Taj dječak iz Njegoševe ulice dobio je duboki naklon od svih ljudi koji o kulturi nešto znaju i od onih koji u kulturi najviše znače.

Dobio je Jagoš Marković i posljednji aplauz na sahrani, aplauz koji je trajao dugo. Sve je to zaslužio Jagoš Marković.